IVAN MIKLENIĆ: Rade li političari na iskorjenjivanju Hrvata?
Nezdrava hrana kao uzrok mnogih bolesti u Hrvatskoj
U Hrvatskom saboru u povodu Svjetskoga dana borbe protiv raka u petak 3. veljače predstavljena je nacionalna javnozdravstvena kampanja pod nazivom »Mi možemo. Ja mogu« te su izneseni alarmantni podatci o posljedicama te zloćudne bolesti. Dobro je da je i takva tema došla u Hrvatski sabor, no alarmantni podatci nameću pitanje: zašto Hrvatska i na tom polju toliko kasni?
Uz Svjetski dan borbe protiv raka U2 ostalo je, naime, objavljeno da svakoga dana u Hrvatskoj od raka umre 38 osoba, odnosno godišnje čak 14 tisuća, novooboljelih je godišnje više od 21 tisuće, a samo do 2020. godine očekuje se porast pojavnosti raka još za 20 posto. Po učestalosti raka Hrvatska je u Europskoj uniji na drugom mjestu, poslije Mađarske, no to kao da se ne želi potencirati u javnosti. Tako velika i očito rastuća pojavnost oboljenja od raka mora imati svoje uzroke, ona ne može biti slučajna, a o uzrocima rijetko se i škrto progovara u javnosti. Premda to stručnjaci dobro znaju, a izvjesno je i ozbiljni političari, jedan od važnih čimbenika tolike učestalosti pojave raka svakako je agresija koju su pretrpjeli Hrvatska i velik dio njezinih građana te je činjenica da je broj takvih oboljenja veći u hrvatskim krajevima gdje su bila ratna djelovanja.
Branitelji prerano umiru
Također je činjenica da mnogi branitelji prerano završavaju život upravo zbog raka i tumora. Među braniteljima može se čuti da pamte da su neprijateljski vojni zrakoplovi sijali po njima tzv. paučinu i da je vjerojatno da su to bila vojna djelovanja sa zabranjenim biokemijskim oružjem. Činjenica je, naime, da hrvatskoj javnosti nitko nikada nije objavio ni protumačio što je značila ta tzv. paučina sijana iz neprijateljskih zrakoplova i kakve posljedice može donijeti, niti što bi trebalo poduzeti da se umanje loše posljedice. A ako bi se radilo o kršenju konvencija o ratovanju, neizbježno je i pitanje: zašto Hrvatska o tome uporno i dalje šuti?
Ovih dana, kako su prenijeli neki portali, hrvatski ministar zdravstva prvi je put javno priznao da je hrana jedan od vrlo važnih čimbenika tako velike učestalosti pojave oboljenja od raka: »Uistinu se trebamo na nacionalnoj razini zabrinuti oko hrane odnosno oko toksina u hrani, jer tolika pojavnost raka nije samo posljedica bolje dijagnostike s obzirom da imamo drugi veliki problem a to je izraziti pomak prema mlađoj dobi… Što se tiče ontologije uistinu će trebati uzeti u ozbiljnije razmatranje kolika je uloga hrane u svemu tome. Ne želim izazivati paniku i prejudicirati ali hranu svakako treba uzeti kao ozbiljan čimbenik koji je moguće doprinio tako velikoj pojavnosti raka.« Te riječi zaslužuju osobitu pozornost, posebice najodgovornijih u hrvatskom društvu i hrvatskoj državi jer je u njihovim rukama moć spriječiti da hrana bude uzročnik oboljenja od raka. Budući da do sada na tom planu ništa nije poduzeto, očito je da političari ne shvaćaju svoju odgovornost ni svoju zadaću da djeluju za dobro hrvatskih građana.
Nekvalitetna hrana kao uzrok bolesti
Prilično je pouzdano da u tzv. domaćoj hrani koju proizvodi hrvatski poljoprivrednik nema toksina, kao što je prilično pouzdano da ih ima to više što je hrana jeftinija i što je starija. A upravo se takva hrana nemilice uvozi u Hrvatsku, i to vrlo često, nakon što joj je istekao rok uporabljivosti u nekim državama Europske unije. Dugogodišnje oglušivanje političara da promijene pravilnike, odnosno da ih usklade s pravilnicima vodećih zemlja EU-a, nanosi strahovitu dvostruku štetu Hrvatskoj: s jedne strane takva jeftina hrana doslovno ubija hrvatsku proizvodnju hrane, a s druge strane takva je hrana vrlo vjerojatno u velikoj mjeri odgovorna za povećanje učestalosti oboljenja raka u Hrvatskoj. Može li se išta dobra reći o političarima i politikama koje na sve to žmire i ne žele djelovati?
Hrvatski sabor još je 2009. godine donio Rezoluciju o zloćudnim bolestima kojom se obvezao u roku od godine dana donijeti nacionalni plan i program borbe protiv raka, no to je ostala pusta želja pa se nameće pitanje zašto. Postojanje te rezolucije očituje da je problem stalnoga rasta pobolijevanja od raka u Hrvatskoj dobro poznat već najmanje osam godina pa se nameće pitanje: nije li netko hrvatskim političarima naredio da ništa na tom planu ne poduzimaju ili je pak riječ o njihovoj zastrašujućoj nemarnosti i nesolidarnosti s hrvatskim građanima? U EU-u je posljednjih godina doneseno 35 nacionalnih planova za borbu protiv zloćudnih bolesti, a jedino još Hrvatska, uz Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju, nije donijela nacionalni plan i program borbe protiv raka.
Zašto Hrvatska toliko kasni?
Uz Svjetski dan borbe protiv raka moglo se čuti da se danas u Hrvatskoj radi na tom nacionalnom planu i programu borbe protiv raka, no dok on ne bude donesen i pogotovo dok ne zaživi u hrvatskoj svakodnevici, Hrvatska će ostati još bez veoma brojnih svojih građana, a veoma brojni bit će još suočeni s tom okrutnom bolešću. Svaki dobronamjerni hrvatski građanin mora se upitati zašto Hrvatska toliko kasni, zašto političari ne mare za tako očit problem?
O kakvom uspjehu može govoriti ikoja hrvatska vlada od donošenja saborske rezolucije 2009. godine kad ni jedna do sada nije izvršila obvezujuću odredbu Hrvatskoga sabora? Mogu li najodgovorniji hrvatski političari govoriti o ikakvoj empatiji prema hrvatskomu stanovništvu kad su ignorirali, zanemarivali i podcjenjivali tako gorući problem tolikih ljudi i tolikih obitelji? Takvo postupanje nameće i vrlo dramatično pitanje: je li misija hrvatskih političara što je moguće brže iskorijeniti i uništiti hrvatsko stanovništvo?
Ivan Miklenić/Glas Koncila
