Plaćenici Radničke fronte opet mute
U Zagrebu su održana dva skupa: jedan za, a drugi protiv uvođenja vojnog roka! Istina, nije se ni na jednom skupio veći broj ljudi, ali mediji su tim događajima dali iznimnu pozornost. Protiv uvođenja vojne obveze bila je profesionalna i dobro plaćena nekakva Radnička fronta, pokret koji se javlja od prigode do prigode.
Oni su poručili, isto što i SDP, da ne žele „vojsku u svojoj butigi“. Također su isticali da se treba više ulagati u zdravstvo i obrazovanje, a ne u avione, helikoptere, tenkove i šatore. Oni žele biti „radnici,a ne ratnici“.
Baš lijepo. I mi smo 1991. željeli to isto. Međutim, oni namjerno zaboravljaju prošlost, jer im to odgovara. Kao prvo, Hrvatska je bila napadnuta i to od treće ili četvrte vojske u Europi. Tada nismo imali zrakoplove, helikoptere, tenkove, pa ni šatore. Ni šljemove na glavi! Morali smo se braniti i obraniti od srbijanskog i inog agresora i domaćih izdajica. SDP na čelu s Ivicom Račanom razoružao je hrvatski narod, baš kad je trebao ići u rat. Na određeni način bili smo kao „vojska Matije Gupca!“. Da smo izgubili hrvatski obrambeni Domovinski rat (a mogli smo!) članovi današnje tzv. Radničke fronte sigurno bi bili u najmanju ruku čuvari na Golom Otoku, Staroj Gradiški, Lepoglavi, kopači masovnih grobnica ili vojnici (Udbaši) koji bi tjerali nevine Hrvate na nove križne putove!
Zanimljivo da ta i takva Radnička fronta nema ništa protiv naoružavanja ni vojske u našem okruženju. Oni bi htjeli da Hrvatska ponovno bude na koljenima.
E, SDP plaćenici taj film više nećete gledati!
Neki SDP-ovac je izjavio da se u trideset dana, koliko se predlaže vojna obveza, ništa ne može naučiti! To jeste i nije točno. Naime, kad su relativno „mnogi“ 1991. odlazili na prve crte obrane većina nije imala mogućnost da se „školuje“ ni tjedan dana, a kamoli – 30! Kako su dolazili u vojarne, tako su ih odmah upućivali na prve crte obrane. Tada se nije pitalo ni jesi li prošao kakvu obuku, jesi li zdrav, je li će oni koje ostavljaš kod kuće imati od čega živjeti itd. i tako redom.
Većina KPJ-SDP je u to vrijeme spavala „zimski san“. Oni su se uglavnom pritajili i čekali – tko će pobijediti! Kad su 1992., pa i kasnije vidjeli da Hrvatska, pod vodstvom dr. Franje Tuđmana, tuče agresora na svim bojnim poljima, polako su se počeli izvlačiti iz podruma.
I još samo to: naša država nikada nikoga nije prva napala, niti je ikada u povijesti bila agresor. Osim toga, treba objaviti registar onih koji nisu sudjelovali u Domovinskome ratu (kao Radnička fronta) i pitati ih: Što ste radili u ratu, dok su drugi ginuli?
Hrvatska više nikada ne smije nespremna dočekati vanjskog, ali i domaćeg agresora (izdajice i dezertere). U Švicarskoj, koja gotovo nikada nije bila napadnuta nemaju vojske, ali je svaki njezin građanin uvijek spreman – ako zatreba.
A vi jadnici i bijednici Radničke fronte prvo odite u Srbiju i pitajte ih zašto se naoružavaju, pa možda ćete ipak nešto shvatiti.
No, ako kojim slučajem i zagusti na vas i vaše nismo i nećemo računati!
Baš kao i 1991.!
Mladen Pavković
Izvor: hrsvijet.net
