Deset konzervativnih načela!
U nastavku prenosim deset principa konzervatizma koje je sažeo Russell Kirk, politički teoretičar poznat po svojem utjecaju na konzervatizam. Principi se odnose na američki konzervatizam, ali su napisani dovoljno općeniti tako da se mogu primijeniti i na druga društva. Svi navedeni principi su bitni i vrijedni čitanja tako da ih nisam posebno uređivao s namjerom isticanja nekog dijela. Izvornu verziju možete pročitati ovdje, ili sažetak (kao sliku) ovdje.
(Tekst prenosimo s portala katoliksdnakace.blogspot.hr)
S obzirom da nije niti religija niti ideologija, skup razmišljanja pod nazivom konzervatizam nema nikakvih svetih zapisa ili Das Kapital koji bi mu davao dogmate. Ono što konzervativci vjeruju možemo odrediti, u mjeri u kojoj je to moguće, iz zapisa vodećih konzervativnih autora kroz posljednja dva stoljeća. Nakon par uvodnih napomena o ovoj temi, navest ću deset takvih konzervativnih načela.
Možda bi bilo bolje, većinu vremena, koristiti riječ “konzervativno” kao pridjev jer ne postoji Model Konzervativca, a konzervatizam je negacija ideologije: radi se o stanju uma, tipu karaktera, načinu gledanja na civilni društveni poredak.
Stav koji nazivamo konzervatizmom podupire skup sentimenata, a ne sustav ideoloških dogmi. Gotovo je točno da bi konzervativca mogli definirati kao osobu koja o sebi misli kao takvom. Konzervativni pokret ili skup razmišljanja se može prilagoditi velikoj raznolikosti stavova o mnogim temama, ne postoji konzervativno vjerovanje.
U suštini, konzervativna osoba je jednostavno ona koja smatra da su trajne stvari ugodnije od Kaosa i Stare Noći. (A ipak konzervativci znaju – kao što je rekao Burke – da je zdrava “promjena sredstvo našeg očuvanja.”) Narodna povijest kontinuiteta iskustva, prema konzervativcu, pruža puno bolji vodič za politiku od apstraktnih nacrta kavanskih filozofa. Naravno, postoji više u konzervativnom uvjerenju od ovog općenitog stava.
Nije moguće sastaviti popis konzervativnih uvjerenja; unatoč tome, nudim vas, sažeto, deset općih principa; čini se sigurnim reći da bi većina konzervativaca potpisala većinu ovih maksima. U različitim izdanjima svoje knjige The Conservative Mind dao sam listu određenih kanona konzervativne misli – lista se razlikuje ovisno o izdanju; u svojoj antologiji The Portable Conservative Reader ponudio sam varijaciju na temu. Sada vam predstavljam sažetak konzervativnih pretpostavki koje se pomalo razlikuju od mojih kanona u tim dvjema knjigama. Raznolikost konzervativnih stavova može sama za sebe biti dokaz da konzervatizam nije fiksna ideologija. Koje principe će naglašavati konzervativci u određenom trenutku ovisi o okolnostima i potrebama tog vremena. Slijedećih deset točaka odražava konzervativce u Americi;
***
> Prvo, konzervativci vjeruju da postoji trajan moralni poredak. Taj poredak je stvoren za čovjeka, a čovjek je stvoren za njega: ljudska priroda je stalna, a moralne istine su trajne.
Poredak ovog svijeta označava harmoniju. Postoje dva aspekta ili tipa poretka: unutarnji poredak duše, i vanjski poredak države. Prije dvadeset i pet stoljeća Platon je podučavao tu doktrinu, ali čak i obrazovani je danas teško shvaćaju. Problem poretka je glavna briga konzervativaca još od kad je konzervativno postalo pojam u politici.
Dvadeseto stoljeće je doživjelo odvratne posljedice kolapsa vjerovanja u moralni poredak. Kao i zločini i katastrofe u Grčkoj u petom stoljeću prije Krista, propast velikih nacija našeg stoljeća pokazuje nam provaliju u koju upadaju društva koja zamijene mudri vlastiti interes, ili lukavu socijalnu kontrolu, sa ugodnim alternativama starinskog moralnog reda.
Liberalni intelektualci govore kako konzervativac vjeruju da su sva društvena pitanja, pri srcu, pitanja privatnog morala. Ispravno shvaćena, ova izjava je točna. Društvo u kojem su muškarci i žene vođeni vjerovanjem u trajni moralni poredak, snažnim osjećam za ispravno i pogrešno, osobnim uvjerenjima o pravdi i časti, će biti dobro društvo – neovisno o tome koje političke aparate koristi; dok će društvo u kojem su muškarci i žene moralno izgubljeni, neupoznati sa normama, i vođeni prvenstveno zadovoljavanjem apetita, biti loše društvo – neovisno o tome koliko ljudi glasuje i neovisno o tome koliko liberalan može biti njegov formalni ustav.
> Drugo, konzervativac se pridržava običaja, konvencija i kontinuiteta. Stari običaji su ti koji omogućuje ljudima da žive zajedno u miru; razarači običaja uništavaju puno više nego što znaju ili namjeravaju. Kroz konvencije – riječ koja se toliko zloupotrebljava u našem vremenu – smo pronašli način izbjegavanja stalnih sporova oko prava i dužnosti: zakon je u svojoj osnovi skup konvencija. Kontinuitet je sredstvo povezivanja generacija; bitan je podjednako i za društvo kao i za pojedinca; bez njega, život je besmislen. Kada uspješni revolucionari izbrišu stare običaje, ismiju stare konvencije, i prekinu kontinuitet društvenih institucija – odmah otkriju nužnost uspostavljanja novih običaja, konvencija i kontinuiteta; ali taj proces je bolan i spor; a novi društveni poredak koji u konačnici nastane može biti značajno inferiorniji starome poretku kojeg radikali ruše u svojem žaru za Zemaljskim Rajem.
Konzervativci su pobornici običaja, konvencija i kontinuiteta zato što preferiraju vraga kojeg poznaju rađe nego vraga kojeg ne poznaju. Konzervativci vjeruju kako su poredak, pravičnost i sloboda proizvod dugotrajnog socijalnog iskustva, rezultat stoljeća pokušaja, razmišljanja i požrtvovnosti. Stoga je društveno tijelo vrsta duhovnog surađivanja, usporedivo sa crkvom; možemo ga čak nazivati i zajednica duša. Ljudsko društvo nije stroj, kojeg treba tretirati mehanički. Kontinuitet, krvotok, društva se ne smije prekidati. Burkeov podsjetnik na potrebu razborite promjene je nešto čega su konzervativci svjesni. Ali potrebna promjena mora biti postepena i diskriminativna, nikada ne mijenjati odjednom stare interese.
> Treće, konzervativci vjeruju u ono što možemo nazvati principom propisivanja. Konzervativac osjeća da su moderni ljudi patuljci na ramenima divova, mogu vidjeti dalje od svojih predaka samo zbog velikog stasa onih koji su tu bili prije nas. Zbog toga konzervativci vrlo često naglašavaju važnost propisivanja – odnosno, stvari koje su utvrđene davnom uporabom, kako čovjek ne bi olako prihvatio suprotno. Postoje prava čije je glavno odobrenje njihova starost – uključujući prava na vlasništvo. Slično tome, naš moral je velikim djelom propisan. Konzervativci tvrde da je mala vjerojatnost kako ćemo, mi moderni, doći do nekih bitnih otkrića u moralu ili politici. Opasno je određivati svako prolazni pitanje na temelju privatnih prosudbi i i privatne racionalnosti. Pojedinac je budalast, ali vrsta je mudra, proglasio je Burke. U politici činimo dobro pridržavajući se propisa, pa čak i predrasuda, jer je veliko misteriozno društvo ljudske vrste steklo propisanu mudrost puno veću od bilo koje beznačajne privatne racionalnosti čovjeka.
> Četvrto, konzervativci se vode svojim principom razboritosti. Burke se slaže sa Platonom kako je kod državnika, razboritost glavna među vrlinama. Svaka javna mjera se mora prosuditi prema svojim dugoročnim posljedicama, ne prema privremenoj koristi ili popularnosti. Liberali i radikali su, kažu konzervativci, nerazboriti jer jure prema svojim ciljevima bez da se osvrću na rizike od novih zlouporaba gorih od onih zla koje pokušavaju riješiti. Kao što je rekao John Randolph, Providnost se sporo kreće, ali vrag je uvijek u žurbi. S obzirom da je ljudsko društvo kompleksno, rješenja ne mogu biti jednostavna ukoliko će biti djelotvorna. Konzervativac izjavljuje da on djeluje samo nakon dovoljno promišljanja, nakon što odvaže posljedice. Iznenadne i oštre reforme su opasne kao i iznenadne i oštre kirurške operacije.
> Peto, konzervativci paze na princip varijeteta. Konzervativci osjećaju privlačnost prema plodonosnosti davno uspostavljenih društvenih institucija i načina života, za razliku od sužavanja uniformnosti i otupljenosti egalitarizma radikalnih sustava. Za očuvanje zdrave raznolikosti u bilo kojoj civilizaciji, potrebno je preživljavanje poretka i grupa, razlika u materijalnim uvjetima, i mnogih drugih vrsti nejednakosti. Jedini stvarni oblik jednakosti je jednakost pred Posljednjim Sudom i jednakost pred pravednim (zakonskim) sudom; svi drugi pokušaji izjednačavanja moraju dovesti do, u najboljem slučaju, društvene stagnacije. Društvo zahtijeva pošteno i sposobno vodstvo; a ako se prirodne i institucionalne razlike unište, neki trenutni tiranin ili bijedni oligarsi će stvoriti novi oblik nejednakosti.
> Šesto, konzervativce odgaja njihov princip neusavršljivosti. Konzervativci znaju da ljudska priroda pati nepopravljivo od određenih ozbiljnih grešaka. S obzirom da je čovjek nesavršen, ne možete stvoriti savršeni društveni poredak. Zbog ljudske nemirnosti, čovječanstvo bi se pobunilo pod bilo kojom utopijanskom dominacijom, i došlo bi do još jednog nasilnog iskazivanja nezadovoljstva – ili nestanka od dosade. Tražiti utopiju znači završiti u katastrofi, upozorava konzervativac; nismo stvoreni za savršene stvari. Ono što razumno možemo očekivati je podnošljivo uređeno, pravično, slobodno društvo, u kojem će neka zla, neprilagođenosti i patnje nastaviti vrebati. Odgovarajućom pozornošću prema razboritim reformama možemo očuvati i unaprijediti ovaj podnošljivi poredak, ali ako zanemarimo stare institucije i moralna jamstva nacije onda se anarhistički impuls čovječanstva otima kontroli: “ceremonija nevinosti je zagušena”. Ideolozi koji su obećavali usavršavanje čovjeka i društva pretvorili su veliki dio dvadesetog stoljeća u zemaljski pakao.
> Sedmo, konzervativci su uvjereni da su sloboda i vlasništvo blisko povezani. Odvojite vlasništvo od privatnog posjedovanja i Levijatan postaje gospodar svega. Nakon utemeljenja privatnog vlasništva izgrađene su velike civilizacije. Što je rasprostranjenije posjedovanja privatnog vlasništva to je stabilnija i produktivnija zajednica. Konzervativci tvrde da ekonomsko izjednačavanje nije ekonomski napredak. Pribavljanje i trošenje nisu glavni ciljevi ljudske egzistencije; ali treba težiti čvrstom ekonomskom temelju za osobu, obitelj i zajednicu.
Henry Maine, u svojem radu Village Communities, daje snažnu argumentaciju za privatno vlasništvo, za razliku od zajedničkog vlasništva: “Nitko nije slobodan napadati vlasništvo i istodobno tvrditi da cijeni civilizaciju. Povijest navedenih stvari se ne može raspetljati.” Institucija (privatnog) vlasništva je bila moćan instrument podučavanja muškaraca i žena odgovornosti, pružala je motive za poštenje, za podržavanje opće kulture, za podizanje čovječanstva iznad razine ropskog rada, pružila nam je vrijeme da mislimo i slobodu da djelujemo. Zadržavanje plodova vlastita rada; vidjeti kao naš rad postaje trajan; ostaviti imovinu svojim potomcima; mogućnost uzdizanja iz prirodnog stanja siromaštva do sigurnosti trajnog uspjeha; posjedovati nešto što je stvarno vaše vlastito – sve su to prednosti koje je teško negirati. Konzervativac priznaje da posjedovanje vlasništva znači i određene dužnosti za onoga koji posjeduje; ali zadovoljno prihvaća te moralne i pravne obveze.
> Osmo, konzervativci podržavaju dobrovoljne zajednice, baš kao što se protive prisilnom kolektivizmu. Iako su amerikanci snažno privrženi privatnosti i privatnim pravima, također su narod osobit po svom uspješnom duhu zajedništva. U istinskoj zajednici, odluke koje izravno utječu na živote građana se donose se lokalno i dobrovoljno. Lokalna politička tijela obavljaju neke od funkcija, a ostale obavljaju privatna udruženja. Sve dok su te funkcije na lokalnoj razini, i obilježene općim odobrenjem onih na koje utječu, postoji zdrava zajednica. Kada te funkcije, redovno ili uzurpacijom, prelaze na centraliziranu vlast, onda je zajednica u ozbiljnoj opasnosti. Što god je blagotvorno i razboriti u suvremenoj demokraciji, moguće je kroz kooperativno htijenje. Ako se u ime apstraktne Demokracije, funkcije zajednice prebace u nekom udaljenom političkom smjeru, vlada (uz suglasnost onih kojima upravlja) ostvaruje standardizacijske procese koji su suprotni slobodi i ljudskom dostojanstvu.
Nacija nije jača od brojnih malih zajednica od kojih se sastoji. Središnja uprava, odnosno korpus odabranih rukovoditelja i državnih službenika, koliko god da su dobronamjerni i učeni, ne mogu provesti pravdu, prosperitet i mir nad masom muškaraca i žena lišenih starih odgovornosti. Taj eksperiment je već isproban; i završio je katastrofalno. Ispunjavanje naših dužnosti u zajednici uči nas razboritosti, učinkovitosti i milosrđu.
> Deveto, konzervativac shvaća potrebu za razboritim ograničenjem moći i ljudskih strasti. Politički govoreći, moć je mogućnost da radite što želite, bez obzira na volju ostalih. Država u kojoj je pojedinac ili mala grupa, u stanju dominirati bez ikakve provjere voljom svojih sugrađana je despotska, neovisno o tome naziva li se monarhijom, aristrokracijom ili demokracijom. Kada svatko tvrdi da je moć nad samim sobom, društvo postaje anarhija. Anarhija nikada ne traje dugo, jer je svima nepodnošljiva, i suprotna neizbježnoj činjenici da su neke osobe jače i pametnije od svojih susjeda. Anarhiju zatim nasljeđuje tiranija ili oligarhija, u kojoj je moć monopolizirana od strane nekolicine.
Konzervativac nastoji ograničiti i uravnotežiti političku moć kako ne bi nastala niti anarhija niti tiranija. Unatoč tome, u svakom trenutku, muškarci i žene su u napasti svrgnuti ograničenja moći zbog neke navodne privremene koristi. Karakteristika je radikala da razmišljaju o moći kao sili dobra – sve dok je ta moć u pravim rukama. U ime slobode, francuski i ruski revolucionari su ukinuli stara ograničenja moći; ali ne možete ukinuti moć; uvijek pronađe način da padne u nečije ruke. Moć koju su revolucionari smatrali opresivnom u rukama starog režima postala je puno puta podjednako tiranska u rukama radikalnih novih gospodara države.
Shvativši da je ljudska priroda mješavina dobra i zla, konzervativac ne stavlja svoje povjerenje u puku dobronamjernost. Ustavna ograničenja, političke provjere i ravnoteže, adekvatna provedba zakona, drevna ograničenja volje i apetita – to su instrumenti slobode i reda koje konzervativac odobrava. Pravedna vlada održava korisnu tenziju između zahtijeva autoriteta i zahtijeva slobode.
> Deseto, konzervativac shvaća da u snažnom društvu treba prepoznati i pomiriti trajnost i promjenu. Konzervativac se ne suprostavlja društvenom poboljšanju, ali sumnja da postoji takva sila poput mističnog Progresa, sa velikim P, koja djeluje u svijetu. Kada društvo napreduje u određenim područjima, obično nazaduje u ostalima. Konzervativac zna da na svako društvo utječu dvije sile, koje je Taylor Coleridge nazvao Postojanost i Progresija. Postojanost društvo je oblikovana trajnim interesima i uvjerenjima koji nam daju stabilnost i kontinuitet; bez te Postojanosti, društvo klizi u anarhiju. Progresija u društvu je duh i tijelo talenata koji nas potiču na razborite reforme i poboljšanja; bez te Progresije, ljudi stagniraju.
Stoga imamo razumna konzervativna nastojanja pomirenja zahtijeva Postojanosti i zahtijeva Progresije. Konzervativac smatra da bi liberali i radikali, neosjetljivi na pravedne zahtjeve Postojanosti, svojim pokušajima požurivanja u neki sumnjivi Zemaljski Raj, ugrozili naslijeđenu baštinu. Ukratko, konzervativac favorizira razuman i umjeren progres; protivi se kultu Progresa, čiji zagovornici misle da je sve novo nužno superiorno svemu starome.
Baš kao što je bitna za ljudsko tijelo, promjena je bitna i za društveno tijelo. Tijelo koje se prestaje obnavljati počinje umirati. Ali ako tijelo želi biti snažno, promjena se mora događati na uređen način, usklađen sa formom i prirodom tog tijela; ako nije takva, promjena će stvoriti monstruoznu tvorevinu – rak koji će uništiti svog domaćina. Konzervativac pazi da ništa u društvu ne bi bilo potpuno staro, i da ništa u društvu ne bi nikada bilo potpuno novo. Radi se o sredstvu očuvanja nacije, baš kao što je takva promjena sredstvo očuvanja živućeg organizma. Koliko je društvene promijene potrebno, i koja vrsta promijene, ovisi o okolnostima vremena i nacije.
***
Dakle to su principi koji se javljaju kroz dva stoljeća suvremene konzervativne misli. Mogli smo prodiskutirati o drugim principima podjednake važnosti; primjerice konzervativno shvaćanje pravde, ili konzervativan stav o obrazovanju. Ali ta pitanja, s obzirom na vremenska ograničenja, moram prepustiti Vašem istraživanju.
Bitna crta razdvajanja u suvremenoj politici nije podjela između liberala i totalitarijanaca; na jednoj strani su svi oni ljudi kojima se sviđa ideja kako je trenutki poredak jedini poredak, i da su materijalne potrebe jedine njihove potrebe, i da mogu raditi što god žele sa ljudskom baštinom. S druge strane su oni ljudi koji prepoznaju trajni moralni red u svemiru, konstantnu ljudsku prirodu te visoku dužnost prema redu duhovnom i redu trenutnom.
Izvor: ovdje
