Trgovanje s Bogom
Vjerojatno ste ponekad u životu sreli ljude koji otvoreno ili prikriveno iskazuju svoje odbacivanje Boga i vjere u njegovu pomoć. Govore: a gdje je taj tvoj Bog kada smo okruženi tolikim zlom i nepravdom
{jathumbnail off}Obicno se naglašavaju najteži, tragicni dogadaji nad kojima nam i samima ponestaju rijeci: gdje je bio taj Bog kada je nastradalo ili poginulo moje dijete, gdje je bio kada sam ga molio za zaštitu mene ili nekog mi dragog, a dogodilo se suprotno, gdje je bio kada su poginule tisuce u ovom ili onom ratu ili prirodnoj katastrofi? Ako iz respekta prema žrtvama i nevolji nastradalih samo sucutno šutimo, negdje u sebi (a ponekad i naglas) nastojimo ipak nekako opravdati toga svog svemocnog i svevidljivoga Boga. Najcešce (i najlakše) onako kako ga opravdavaju naši stari: vidiš sinko šta se radi – pa da nece krupu, pa da nece suša… No takva objašnjenja pale samo ako sami nismo egzistencijalno, osobno vezani uz doticnu osobu ili mjesto na kojem se neka tragedija odigrala ili, ne daj Bože, kada se radi o nama samima. U tom slucaju i sami se pocnemo pitati – pa gdje je taj Bog?
Nismo se tako dogovorili, Bože
Ni sam nisam pošteden takvih trenutaka, ispita vjere prve vrste. Prvi put takva pitanja pojavila su mi se prije nekoliko godina nakon bizarne, besmislene smrti brata Rogera iz Taizéa. U svojim poznim godinama, kao nemocni starac u invalidskim kolicima, pao je žrtvom napada nožem sulude žene u crkvi u kojoj su mnogi, ukljucujuci i mene sama, tako opipljivo nalazili Boga. Taizé je postao mali svjetionik, malo proljece Europe, kako je rekao bl. Ivan Pavao II. Zašto ga taj isti Bog nije zaštitio i podario mu smrt dostojnu biblijskih patrijarha, što je on, u modernom smislu, zapravo i bio – pitao sam se tada. Godine su prošle i za taj sam dogadaj našao neka „opravdanja“, no ljeto koje je za nama donijelo je dva nova dogadaja koja su mi ponovo ozbiljno postavile isto pitanje: zašto je Bog to dopustio?
Prije godinu ili dvije pisao sam o znacenju i važnosti puta sv. Jakova na kojem se svake godine stotine tisuca ljudi iz cijeloga svijeta ponovo susrecu s kršcanskim korijenima Europe. Nakon što sam ga i sam prije nekoliko godina prešao, ove godine bio sam pozvan u Santiago pomoci u duhovnom prihvatu hodocasnika. U pripravama na put iznenadila me vijest da je na samu uocnicu (vigiliju) blagdana sv. Jakova, upravo na ulazu u Santiago, u željeznickoj nesreci poginulo 79 ljudi. Kada sam nakon nekoliko dana došao tamo, saznao sam da je u nesreci poginuo i jedan svecenik s kojim sam trebao zajedno raditi. Dva dana nakon toga, upravo po onoj biblijskoj iz Knjige o Jobu, kada glasnici nesrece dolaze jedan za drugim (Job 2, 13-19), dogodila se teška autobusna nesreca kod Napulja u kojoj je poginulo 38 hodocasnika. Vracali su se s hodocašca sv. patru Piu. Stjecajem okolnosti poznajem grad iz koga je bila vecina žrtva, a u zagovor patra Pia i ja sam se više puta preporucivao, njegov me je život i te kako privlacio. Na kraju je ostalo pitanje: zašto ti ljudi nisu bili zašticeni, zašto se to dogodilo baš tada i baš njima?
A zašto ne i ja?
Zid besmisla, ljudske patnje i tragedije ne poznaje razlike u narodima, vjerama i rasama. Stavlja nas na kušnju vjere kada vidimo da su naša uvjerenja da postoje mjesta i trenuci gdje moramo biti zašticeni i gdje Bog mora djelovati – ipak samo naše ljudske projekcije. Daju nam shvatiti da moja istinska vjera zapocinje tek pred takvim zidom nelogicnosti, ostavljenosti i boli. Kada oko mene zaredaju tragedije i nesrece, kad se i na moju glavu sruše tjelesne ili duhovne boli – na koje kao da ni zagovori svetaca pa ni sam Bog prividno ne reagiraju – vjera pocinje jednostavnim protupitanjem na ono tako ljudsko: zašto ja Gospodine?
Naravno, protupitanje je: a zašto ne i ja Gospodine? Buduci da si me ostavio na životu, buduci da si mi dao koru kruha i dovoljno vode, buduci da si mi ostavio jedno oko ili jednu ruku ili vec koji dio tijela, buduci da si mi sacuvao ipak jednog prijatelja – za to mora biti razlog. Ja nikada necu moci odgovoriti zašto si dopustio smrt onih drugih, zašto si dopustio moj tjelesni hendikep ili materijalnu mizeriju koja me mori. No pitanje na koje moram i mogu odgovoriti jest zašto mi ipak pružaš šansu koju drugi nisu dobili. Naravno, uvijek mogu prezreti, da ne kažem pljunuti, i na takvu mizernu šansu i na takvog cudnog Boga, ali to nije odgovor, to je tek bijeg od mogucnosti da tu šansu iskoristim, da pomognem i sebi i drugima, osmislim svoj život u miru sa sobom i Bogom.
Nedavno sam poceo citati sjajnu knjigu „Mali princ i pralja“ portugalskog isusovca Nuna T. de Lemosa. Covjek u životu nije napisao ni jednu knjigu, a onda mu je ta doživjela više od 10 izdanja u manje od deset godina. Jedno od poglavlja nastoji pokazati naše krive slike o Bogu. U njemu skupina ljudi na jednoj terasi, koja se nadvija nad prekrasnim vrtom, ceka susret s Bogom licem u lice. Sjedokosa profesorica filozofije s knjigom „Traženje svetog“, priprosti radnik s molitvom „Andele cuvaru mili“, mladi umjetnik s idejom da je sve lijepo zapravo božansko, starac s crnom torbicom punom dogmi i zabrana koje sve podsjecaju na vjecnu osudu, mlada župna animatorica s gitarom i pjesmom o milosrdnom Bogu te konacno pisac kojeg ostala ekipa tek na kraju prepoznaje kao svecenika po jedva vidljivom križicu na reveru.
Za mnoge od tih (polu)krivih slika o Bogu znao sam i sam, ali, nalazeci se u slici svecenika koji i sam ima svoju krivu sliku – vidio sam da bi se moja mogla nazvati: Bog – osiguravajuce društvo. Svoju životnu premiju pod vidikom sakramenata i molitava redovito uplacujem, pa valjda mogu ocekivati da budem zašticen u nesreci ili da mi se barem isplati obilna renta u vidu mira, zadovoljstva, ispunjenog i, ako je ikako moguce, lagodnog života. Zaboravio sam da je Bog preuzeo na sebe sav rizik kada mi je dao novu šansu i s njome opet svu moju slobodu da biram Njega baš onda kada mi se cini da nema izbora, da nema logike. Bog se upustio u najveci moguci rizik kada nam je dao taj izbor u kojem tjelesna smrt i patnja ništa ne mijenjaju. Zato i dalje želim biti osiguran kod Boga – ali ne od rizika života, nego od rizika životarenja po svojim zamislima i prohtjevima s kojima mogu izgubiti sve.
Izvor: Glasnik srca Isusova/Laudato.hr
