Ne možeš parazita sporazumom pretvoriti u kreativca
Nazad nekoliko dana kad je krenula kampanja protiv „militarizacije“ Hrvatske, što god to značilo nositeljima kampanje i njihovim poklonicima, Gordan Bosanac jedan od nositelja „antimilitarizacije“ je istakao da je „to rekao i ministru obrane Krstičeviću“.
Nazad tri mjeseca kad se „pucalo“ na Lekovića, zvao ga je odmah ministar MUP-a Orepić, a isti ministar do danas krije informaciju ili se pucalo na Lekovića ili na Hrvatsku.
Nekoliko dana nakon toga saborski Odbor za informiranje, informatizaciju i medije saziva tematsku sjednicu o nasilju u medijima na zahtjev HND-a i „upucanoga“ Saše Lekovića pojačan dogovorenim zahtjevima sa SDP-om i Pupovčevom „manjinom“, iako nema ni jednoga relevantnoga dokaza da je nasilje nad novinarima ili medijima u Hrvatskoj izraženije nego u bilo kojoj europskoj zemlji.
Prije toga, a odmah nakon preuzimanja funkcije ministrice kulture Nina Obuljen je primila „kulturnjake“, iako se pod time imenom krije skupina proračunskih parazita, aktivista, neojugoslavenski umrežena struktura, vrlo militantno usmjerena na sve što se tiče hrvatskoga nacionalnoga identiteta, a sve pod krinkom – brige za hrvatsko kulturno dobro.
Nazad nekoliko dana potpredsjednik vlade i ministar vanjskih poslova osobno dolazi u neku nelegalnu rupčagu u Zagrebu iskazati potporu ljudima koji su prije bilo kakvih rezultata istrage već osudili hrvatsko društvo za mržnju, netoleranciju, različite masfobije i danima preko svojih satelita u medijima a prije svega na HRT-u siluju i maltretiraju naciju, bez ikakvoga suvisloga argumenta i opravdanja.
Bit primjedbe je da je potpredsjednik vlade, vrlo vjerojatno ne bez suglasnosti predsjednika, iskazao poštovanje samoproglašeno ugroženima, bez ikakvoga legitimiteta i reprezentativnosti, a uz to iskazao duboko nepoštovanje državi koju predstavlja, jer je službeno posjetio nelegalni svinjac koji država smije posjetiti samo preko policije i poreznika. Ili po viđenom, bagerima za rušenje.
Nakon toga javlja se HND ponovo i besramno kvalificira istup i zahtjev udruge UiO, jedan od jako rijetkih i pripremljenih istupa u javnosti uopće, čije je polazište bila konkretna analiza i argumentacija djelovanja paramanjinskog tjednika „Novosti“.
Mediji istodobno prenose izjave Zorana Pusića o „građanskom ratu“ u Hrvatskoj, na HRT-u se naslikava pod krinkom akademske rasprave banalna aktivistikinja i još banalnija stranačka dužnosnica navodne ljevice Rada Borić, Plenković gura na sve moguće načine antifa aktivizmom kompromitiranoga Sarjanovića na čelu HRT-a, iako je vidljivo da je HRT-u uvjerljivo najvažniji problem novinarstvo a ne financije, te još vidljivije po dostupnim referencama da taj čovjek nema blage veze o novinarstvu i društvenoj i nacionalnoj funkciji takvih medija. A Markota samo što nije stavio na čelo trorogu kapu s likom Nenada Stazića i s Majom Sever i Tvrtkom Jakovinom zapjevao „po šumama i gorama“ nadajući se bijelom dimu s Markovog trga.
Ima li temelja Markotino uvjerenje da to Plenkoviću neće smetati?
Slom novinarstva na HRT-u je trenutno jedan od najvažnijih problema Hrvatske, je sve ovo što sam istakao u uvodu, zapravo ne bi značilo baš ništa da nije – televizijske promocije i stvaranja virtualne televizične stvarnosti koja nema veze s autentičnim životom u Hrvatskoj.
Sarjanović i Markota su po svemu viđenome garancija da će se slom nastaviti, kaos cementirati a pranje mozga naciji utrostručiti, s obzirom da je to njihovim favoriziranjem postala politička platforma navodnih suverenista kojom se izbija zadnja nada hrvatskom narodu u koliko toliko pristojnu nacionalnu državu.
I, upravo to potpisuje po svemu dostupnom, Plenković.
I, upravo ta suverenistička i nacionalna deklaracija je najopasnija.
U Programsko vijeće HRT-a se velikokoalicijskim dogovorom brifira zastupnike, koji usprkos tajnom glasovanju pokazuju nevjerojatan nedostatak osobnoga integriteta i biraju soroševca Baketu, koji se profilirao promocijom oprosta zbog otrgnutoga djetinjstva, iako nikada ni on ni mentori mu nisu smjeli izreći – kome i što opraštaju, ako već bez kajanja udjeljuju oprost. Sve to u nizu samo po sebi pojedinačno ne bi bio problem, kad to već ne bi bio jasan i prepoznatljiv rukopis političke strategije Andreja Plenkovića. Više je nego vidljivo postalo što sadržajno znači Plenkovićev centrizam, što se krije pod platformom otklona od „svakoga ekstremizma“, te što se zapravo događa pod platformom navodnoga europejstva i još navodnijega demokršćanstva s uporištem u Tuđmanovoj suverenističkoj politici.
Vrijeme je nakon nešto više od tri mjeseca rada vlade Andreja Plenkovića jasno reći da se ne može ni civliziran javni diskurs, niti dijalog, niti eurpski kriteriji, ni konkurentnost, ni stručnost, ni znanje, ni napredak vezati za – kompromiserstva skupinama koje su izaziti antipodi upravo svega toga.
Ne možeš parazita sporazumom pretvoriti u kreativca. Ne ide, a svaka namjera na tom pravcu je – namjerna destrukcija i pokušaj prevare, koju ne može nitko provesti bez instrumenata kao što je HRT i najvažniji mediji. Oni stvaraju sliku svijeta u kojemu živimo, koja je posve prirodno i tehnički nedostupna svim ljudima kojih se tiče.
Svaki kompromis s takvim platformama, nositeljima i nastojanjima je krah vjerodostojnosti pri čemu je iznimno važno istaći da vjerodostojnosti nema na – kredit bez roka otplate. Otplatni obroci Plenkovićevom HDZ-u su prispjeli, a bojim se da baš ništa nisu ponudili hrvatskom narodu kao uplatu ili čvrsto jamstvo da će nešto platiti.
Zbog toga je vrlo opasno ovo što Plenković pokušava s HRT-om, jer podmuklim ciljevima je više nego zdravim politikama bitan medij, bitna virtualna javnost, kako bi se spriječila pitanja o stvarnosti, televizirala nacija i zombirala individualna i grupna memorija, te spriječio ili izolirao pogled u unutrašnjost.
Politika nije ni nastala ni osmišljena kao izbjegavanje odgovornosti, nije ni kao usložnjavanje donošenja odluka ili skrivanje osobne odgovornosti, nije ni kao muljaža, nije ni kao apstrakcija koja trpi sve i svašta, a pogotovo nije kao djelatnost koja nekakvim vradžbinama pomiruje nepomirljivo. Umijeće politike je iz društvenoga i civilizacijskoga diskursa otkloniti bolesti, tumore, destrukciju i parazitizam. Nasilje i nevrijednosti, a stotinu je primjera, od kojih sam neke naveo u prvome dijelu ovoga teksta, se dobrom politikom otklanja, a Plenkovića vlada se upravo suprotno ponaša.
Plenkovićev HDZ za sada opasno konzistentno njeguje antivrednote i od njih pokušava sačiniti civilizacijski dijaloški standard.
Nema nikakve sumnje da čitav niz ovih incidenata nose zajednički potpis.
To je politički identitet Andreja Plenkovića, pri čemu sadržaj ovoga pojma „identitet“ ukazuje na opasno izbjegavanje riješavanje problema i afirmaciju vještine održavanja umjetne ravnoteže i privida, s trajnim nesagledivim posljedicama i sitnim i obično nesadržajnim retoričkim pomacima u birokratiziranom diskursu. To Plenkovića detektira kao više ili manje stručnoga birokrata čiji se dometi i mogućnosti svode na balansiranje u zadatim okolnostima, a ne na nužno državničko i političko mijenjanje tih okolnosti.
U Hrvatskoj je pitanje opstanka mijenjati okolnosti.
Plenkovićev identitet toga tipa je istodobno i politički identitet aktualnoga HDZ-a, pa je vrijeme to reći da se konačno prestane razvijati iluzije o bujajućem suverenističkom potencijalu te stranke, koji nekim čudom, nakon desetak godina, snažno promoviraju notorne istraživačke agencije, pumpajući na taj način lažno samopouzdanje zbunjenim hadezeovcima, koji ne razumiju šefa, ali – televizije im govore da je to što on radi dobro za HDZ, pa šute.
Toga državotvornoga i razvojnoga potencijala jednostavno nema.
HDZ može povratiti izgubljeni državotvorni identitet u hrvatskom narodu samo suverenističkim politikama, koliko se god notorni Šeks trudio reći kako su forme i sadržaji suvereniteta koji se ističe danas u političkim polemikama kritičara, primitivni i zastarjeli. Primitivno je i neznanstveno tako misliti, još primitivnije i podmuklije govoriti, a biti blizu stola za kojim se donose nacionalne odluke.
Nitko nije pao s Marsa da ne zna da je nemoguće i štetno u konačnom, suvernitet naroda uzeti kao odbijajuću kategoriju svijetu u kojemu egzistiramo. To ne mogu ni Sjedinjene države. Tisuće je stvari i pitanja u kojima je svojom voljom i na poziciji jasnoga stajališta što hoćemo, korisno uložiti u međunarodnu komunikaciju i dio nacionalnoga suvereniteta.
A to svaka, makar i banana državica mora jasno znati, jer mora znati – što i zašto ulaže.
Ali zalog ne smije biti politika koji se odnosi na podupiranje ambicija i političkih ciljeva pobunjenih Srba, koje je Pupovac legalizirao u Hrvatskoj pod pojam nacionalne manjine i s njima nakon mirne reintegracije i famoznih Erdutskih sporazuma nastavlja razarati Hrvatsku, samo ovaj put ne iz okupiranoga Knina, nego s – Markova trga.
Razuman zalog nije ni legaliziranje i političko reprezentiranje klasičnih globalističkih i teško destruktivnih antikršćanskih inicijativa javno najprisutnijih civilnih udruga koje si tepaju zvučnim nazivljem, iako su društvene i vrijednosne nakaze, kojima je jedini cilj destrukcija identiteta sredine i okruženja u kojemu žive. Tu da ne bi bilo sumnji govorim o GONG-u, Documenti, Centru za mirovne studije, svim oblicima podgrupa i podskupina oko platforme 112, svim regionalnim inicijativama, političkim ili parapolitičkim, strukovnim ili idejnim.
Ukratko, govorim o svim inicijativama koje se sa skupo plaćenim sinekurama nameću svojom mrežom od nekoliko stotina uhljeba, što u medijima, što u internacionalnim organizacijama, kao ključni kriteriji i neka snaga- iako sa snagom imaju točno onoliko koliko im državna vlast omogući.
Što je s načelom reprezentativnosti kad su u pitanju ti samozvanci i koga to oni zastupaju?
Zašto se Plenkovićeva vlada ne zapita upravo to?
Sva njihova reprezentativnost, programska vrijednost i virtulana moć potječe iz svakodnevne televizijske slike, koja ih predstavlja presudnima, jačajući njihove pozicije pred gazdama i finacijerima, pred nesigurnim narodom, političkim poltronima stasalim dugogodišnjim vegetiranjem po stranačkim labirintima, i – nepostavljanjem pitanja.
Svaki banalan razum će za pet minuta razoriti tu strukturu.
Zbog toga je razum istjeran iz sustava odgovornoga odlučivanja i analiza, a uvjet za potiskivanje razuma je brisanje identiteta. Jer obično pitanje ne smije postaviti stvorenim lažnim veličinama nitko tko nije siguran u sebe, tko se boji nasrtaja prevladavajućega kretenizma i tko ne drži do sebe. Zbog toga je identitet glavni cilj svih udara, jer bez identiteta i sigurnosti nema ni – zdrave logike.
HDZ ne može vratiti državotvorni profil ustajući u stavu mirno svakome kretenu iz tih skupina, na svaki njegov zahtjev i prinoseći im žrtve kad im se prohtije, jer ne radi se samo o teškom stradanju simbolike državnosti koja se veže za ime HDZ-a u tom slučaju, nego i o poniženju stotina tisuća ljudi koji su usprkos svim dvojbama – tim ljudima dali svoj glas na izborima.
Kratko, ako general pobjedničke Hrvatske vojske Damir Krstičević primi na razgovor Gordana Bosanca kao relevantnog sugovornika o bile čemu, to je – potpuna kapitulacija.
Ne može se Soroševo vršljanje i sipanje silnih milijardi dolara u Hrvatsku još tamo od pokojnog Ferala, uzimati kao iskaz slobode ili potpora navodno slobodnom novinarstvu, jer Soroš ne plaća novinare nego – militantne propagandiste. Ne može Hrvatska tolerirati, ako drži do sebe, odnos svojih savezničkih država prema sebi kao prema provincijskom invalidu, te nijemo gledati vršljanje veleposlanstava SAD-a, Velike Britanije, Njemačke, Francuske, Norveške, Nizozemske ili Danske, koji isključivo plaćaju nakazne identitetske inicijative i preodgoj hrvatskoga naroda preko svojih satelita u civilnom sektoru, ali i u politici, te akademskim institucijama.
Ne može Hrvatska biti nijema na činjenicu da civilna udruga GONG obavještava svoga inozemnoga gazdu klasičnim obavještajnim obrascom o imenima i karakteristikama kandidata za Europski parlament, pri čemu je javno dostupna činjenica da Soroš fianncira neke djelatnosti svih ljevičarskih zastupnika iz Hrvatske u tom europskom tijelu.
Primjera radi, u Njemačkoj se ide na robiju ako se nešto takvo otkrije.
U Hrvatskoj je to nazad godinu dana bilo dostupno medijima, ali strah od fantomskoga autoriteta je – blokirao cijelu zemlju.
Ne može Hrvatskla ni HDZ, a ne može ni Most biti relevantan, niti zasluživati bilo čije poštovanje, ako medijskim prostorom divljaju nelegalne i nejasne skupine nakladnika, emitiraju se programi na srpskom jeziku, otvaraju se vrata pod firmom dijaloga i demokracije otvorenim nasrtajima na same temelje državnosti, financiraju se filmovi i skupine koji se izruguju hrvatskom identitetu i vrijednostima. Sve u ime neke apstraktne i nedostižne kulture, umjetnosti, slobode, humanizma, sve u ime ljubavi.
Nitko nikada nije vidio ni jedan primjer solidarnosti profesionalnih djelatnika Centra za mirovne studije prema izbjeglicama, jer i riječ koju im izuste masno naplate, nitko nikada nije vidio bilo kakav doprinos GONG-a demokratizaciji Hrvatske, niti bilo kakav mjerljiv dokaz uspješnosti stotina notornih skupina, koje, da bi imale što raditi i na temelju čega održavati svoju medijsku i javnu važnost, te zahtjevati goleme novce iz državnoga proračuna ili iz stranih mutnih izvora s još mutnijim namjerama, dnevno moraju krivotovoriti činjenice o Hrvatskoj i ružno klevetati hrvatski narod.
To ne ide.
Plenković mora odmah to presjeći, a zato je prije svega potrebna jedna jedina jasna i razumna izjava. Ili će biti sudionik tih ružnih programa i namjera.
Tu kompromisa nema.
Marko Ljubić/Narod.hr/kamenjar.com
