“Hrvatskoj dati zapadnu Hercegovinu, Ploče, pripojiti BiH, osnovati Republiku Dubrovnik”

U hrvatskoj Vladi Andreja Plenkovića ne postoje ministri “zaduženi” za Srbiju, odnosno zaduženi za provođenje agresivnih akcija protiv Srbije, kao što to postoje u aktualnoj vladi Aleksandra Vučića, gdje se dvojica ministara, vanjskih poslova Ivica Dačić i ministar rada Aleksandar Vulin, natječu koji će jače zaskočiti zapadne susjede.

U svom, tek sporadičnom bavljenju odgovorima na verbalnu agresiju koja stiže iz Srbije, hrvatska Vlada zadržava se na razini diplomatskog ponašanja, što ponekad nalikuje na politički mazohizam. Hrvatska se, naime, ne petlja u propitkivanje i kritiziranje temelja srbijanske državnosti i nikada, ili tek vrlo rijetko, neki će hrvatski političar primijetiti da ti politički temelji i dalje počivaju na zasadama velikosrpske politike i ravnogorskog, četničkog pokreta.

U Hrvatskoj se takvo “prigovaranje” Srbiji, naime, smatra gotovo nepristojnim. U Srbiji, pak političari nikada nisu bili suzdržani, nego su, naprotiv skladno opsjednuti Hrvatskom i Hrvatima, dok su dvojica spomenutih, Dačić i Vulin, po sistemu “par – nepar”, zaduženi za mućenje vode. Pri tome, napadi na Hrvatsku uvijek se temelje na osnovnoj premisi – da je ona nastavak državotvornog projekta ustaške države, a vrijednosno, da se temelji na progonu svih Srba.

U tim igrama lik hrvatskog ministra Davora Ive Stiera omiljen je cilj. Stierovi su politički emigranti, on je rođen i stasao u Argentini, gdje je hrvatska zajednica uvijek prononsirana iz Beograda kao ekstremna i ustaška. Usto, Stierov je djed bio, kako to Dačić voli kazati, “ustaški pukovnik”. I nema veze što od Stiera teško da u Hrvatskoj ima tolerantnijeg, razumnijeg i obrazovanijeg ministra, to nema nikakve veze, nego je on, po toj primitivnoj rodovskoj svezi, jednostavno, u očima političkog Beograda – ustaša i istodobno čuvar u konclogoru Jasenovac, i zapovjednik Crne legije, i ministar pravosuđa koji donosi rasne zakone. Tako se, barem prema njemu ponaša jedan – ministar vanjskih poslova, što u Srbiji jest – Dačić!? I koji, na sramotu diplomatske profesije za svog kolegu iz Zagreba kaže: “Moji su se borili protiv fašista, a njegov je djed bio ustaški pukovnik. Ja razumijem njegovo reagiranje, ali mi to nije smetalo da razgovaramo i da vodim dijalog s njim.”

U prvom se broju iskazao

Pri tome, ovdje je riječ o Stierovu djedu, no kada je riječ o Dačiću, koji je od začetka svog političkog bića velikosrbin, koji je služio “balkanskom krvniku” Slobodanu Miloševiću, pa potom i ravnogorskom, četničkom vojvodi Tomislavu Nikoliću (trenutačno predsjedniku Srbije), kao i 90-ih pripadniku četničkog pokreta Aleksandru Vučiću (sada premijeru Srbije), dakle, svima onima kojima ne treba ići duboko u obiteljsko stablo da bi ih se proglasilo sljedbenicima genocidne, antihrvatske politike. Ovdje je riječ o klasičnoj, propagandističkoj zamjeni teza. Stier je, dakle prema sugestijama službenog Beograda zločinac po rođenju, a Dačić i njegovi šefovi su – Europejci i mirotvorci koji se bore za stabilizaciju jugoistoka Europe!?

Stier je, pak, odlučio ne spuštati se na Dačićeve obzore, nego je poslao poruku da se neće sastati s Dačićem, što diplomatski znači da ovaj nije dobrodošao u Hrvatsku. No, ako je Stier pristojan, to ne znači da se u Hrvatskoj još jednom ne podsjetimo tko je taj bukač Dačić, “komunistički aparatčik”, kako ga naziva Stier. Nema se ovdje prava na zaborav, da nam se ne bi dogodilo isto. Dačić je i kao mlad čovjek pripadao vrhu tada moćnog državno-partijsko-vojnog aparata koji je u devedesetima mljeo Hrvate. Aktivno je pomagao projekt Velike Srbije, čiji je cilj bio prepoloviti Hrvatsku. Na početku rata bio je u srednjim 20-tim, no kako je bio revan “aparatčik” dobio je od “Slobe” zadatak da pokrene partijsko glasilo, tjednik “Epoha”. I već se u prvom broju iskazao. Objavio je kartu u kojoj su bili ucrtani ciljevi onoga što i danas, beskrupulozno Dačić i njegovi nazivaju “miroljubivom politikom”.

Karta je objavljena u studenom 1991. pod egidom “Kako ćemo se razgraničavati” i prikazuje koji su ciljevi Srbije. Uz napomenu da su tada Dačić i njegovi nastupali pod egidom Srba koji žele sačuvati i razgraničiti Treću Jugoslaviju od Hrvatske i Slovenije. U kojoj ostaju veliki dijelovi Hrvatske – “SAO Krajina, zapadna Slavonija, SO Slavonija, Baranja i zapadni Srem”. BiH, naravno, ostaje u toj Jugoslaviji, s time da se Hrvatskoj “otpušta” zapadna Hercegovina i “Šamačka Posavina”. No, Hrvatska ostaje i bez svog krajnjeg juga zato što se obnavlja Republika Dubrovnik. Povučena je na karti i već notorna velikosrpska linija koje se aktualni predsjednik Srbije Nikolić ni danas javno ne odriče, pa je to i glavni razlog zašto hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović ne pada na pamet pozvati ga u službeni posjet.

To je linija Virovitica – Karlovac – Karlobag. Na karti se to naziva “optimalna” zapadna granica srpskih zemalja. Treća Jugoslavija bi, osim “Dubrovačke Republike”, imala još jedan izlaz na Jadran, kod Šibenika i Vodica. No, i putem BiH Dačićevi autori govore kako je “izlazak BiH na Jadran vrlo važno pitanje… U ovom slučaju treba, osim etničkog, znatnije primjenjivati i funkcionalno-ekonomski princip. Radi se o ušću Neretve i luci Ploče. To su pluća BiH… Najbolje rješenje je da luka Ploče bude u sastavu BiH. U ovom slučaju možda bi bilo celishodno da opština Neum i delovi opština Metković, Stolac i Trebinje budu pripojeni Republici Dubrovnik”.

Razuzdani Miloševićevci

Objašnjava se zašto Treća Jugoslavija ne želi zapadnu Hercegovinu – jer je ona “praktično (životno) već u sastavu Hrvatske. Tamo su izrazito najutjecajniji militanti Hrvati s naglašenim hrvatskim, kleronacionalističkim nazorima i s naglašenom srbofobijom”. I tako dalje, i tako dalje.

Godinu dana poslije, u istoj toj “Epohi”, Dačić će objaviti i svoj autorski tekst u istom tonu, o čemu je Večernji list već pisao i koji je završio i kao dokazni materijal haškog tužiteljstva. I nije ovdje problem što je mladi Dačić želio veliku Srbiju, a teško je izmjeriti sada koliki je njegov doprinos bio u krvavom obračunu, a bio je primjetan, nego je realan problem što je sada Dačić ministar vanjskih poslova Srbije. I što se u ovih 26 godina nije pomaknuo u svom negiranju Hrvatske.

No, ponekad ni njemu nije bilo lako, jer je slično kao što je to bilo sa Šešeljem, kojega su politički protivnici optuživali da je Hrvat, to doživio i Dačić, koji je u jednom trenutku bio protivnik Vučića, pa je objavljena priča da je on Ivica (a sestra je Evica) rođen u Prizrenu na Kosovu (otac, policajac Desimir i majka Jelena) i zapravo janjevački Hrvat. Jasno da je Dačić bio frustriran takvim, vjerojatno, izmišljotinama, pa možda i tu počiva razlog zašto je i danas toliko antihrvatski nastrojen. No, neka o Dačiću sude njegovi sunarodnjaci, poput Predraga Popovića, bivšeg urednika dnevnog “Nacionala”.

On kaže: “Dačić je bio aparatčik Miloševićeve stranke. Predsednik omladine i ono što se pomalo zaboravlja; bio je portparol stranke. Svi odvratni stranački stavovi, sva pravdanja izbornih krađa, hiperinflacije, opšteg siromaštva, nacionalnih poraza, sve je to prošlo preko njegovih usta. Uključujući i ono najbizarnije, da smo pobedili NATO 1999. godine.”

Amir Bislimi, nekadašnji direktor DS Srbije, pak o Dačiću kaže: “Miloševićev megafon, sejač smrti, straha, bede, prostakluka i primitivizma, danas nekome nešto priča. Portparol zločinačke, kriminalne, nacističke i lopovske partije SPS je ministar spoljnih poslova… Srbijom danas upravljaju razuzdani, iz groba podignuti, miloševićevci. To nam je kazna za sve izgubljene ratove, zločine, sankcije, nedužne žrtve, divljačke privatizacije, prostakluk, poremećene vrednosti. Realno, kad se sve sabere, pomnoži i oduzme, Srbija bolje nije ni zaslužila nego da njome vladaju aveti prošlosti.” (Objavljeno na Blogu Predraga Popovića, 4. 2. 2017.).

Izvor: vecernji.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save