ŠOKANTNI PODATCI: U Hrvatskoj 30 ljudi ima plaću od 500.000 kuna
Hrvatska je postala društvo golemih nejednakosti, a mi vam donosimo istraživanje kako je Hrvatska izgubila srednju klasu
Kolika je najviša plaća u Hrvatskoj? Mislim plaća, ne prihodi od kamata, dionica, obrta i slično? Najveća plaća, a ne imovina? Ne najveće bogatstvo. To znamo, Ivica Todorić je najbogatiji, ima milijarde, ali zato što je vlasnik Agrokora. Sam je izjavljivao da njegova plaća nije najviša ni u toj tvrtki. Idemo s lakšim pitanjem: Koliko ljudi u Hrvatskoj ima bruto plaću 500.000 kuna i više? Tridesetak ljudi imalo je 2015. godine svaki mjesec bruto plaću 500.000 kuna i više. Ima ih koji kažu da su znali, da nisu iznenađeni. Jesu li oni također znali da je u prijašnjim godinama samo nekoliko plaća bilo te visine? Čak i 2008. godine, prije krize, kad su plaće bile najviše, u veljači i lipnju samo je jedan čovjek imao 500.000 kuna i više. Broj enormno visokih plaća u Hrvatskoj raste posljednjih dvije, tri godine.
Uz tridesetak onih koji su imali više od pola milijuna, mjesečnu bruto plaću između 400 i 500 tisuća kuna primalo je 2015. još petnaestak ljudi, od 300.000 do 400.000 kuna imalo je još njih 35, a više od 200.000 (do 300.000) imalo je 90 ljudi. A od 100.000 do 200.000 kuna, što su isto “lijepa primanja”, imalo je gotovo 500 ljudi (491). Bruto plaću veću od 100.000 kuna imalo je 2015. godine, dakle, oko 670 ljudi. To je samo pola od 0,1 posto (jedan promil) najviših hrvatskih plaća. Plaća Borisa Vujčića, guvernera Hrvatske narodne banke, koji je u televizijskom intervjuu izjavio da mjesečno prima oko 35 tisuća kuna, ne ulazi u 0,1 posto najviših hrvatskih plaća. A isto mu “nije loše”. Ni političarima nije loše, a oni nisu u kategoriji najviših plaća. Prema podacima koje je prijavila ministrica Martina Dalić, njezin suprug Niko Dalić, član uprave Ine, uvrstio se svojom plaćom među 0,1 posto onih s najvišom bruto plaćom. Godina 2016. nije još obrađena, no s obzirom na kretanja prošlih godina očekuje se rast broja izuzetno visokih plaća. Spomenuti podaci su iz JOPPD obrasca, jedinstvenog obračuna poreza, prireza i doprinosa, koji je zajednički projekt Porezne uprave i Regosa. Uvid u anonimne podatke o plaćama može se dobiti preko Državnog zavoda za statistiku radi znanstvenog istraživanja.
Ovo su, dakle, informacije iz znanstvenog istraživanja o nejednakosti plaća koje je pokrenuo Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, a provode ga profesor Ivo Bićanić, vodeći stručnjak za pitanja nejednakosti u Hrvatskoj, zatim Matija Kroflin, koji u Nezavisnom sindikatu znanosti radi kao ekonomist, te autor ovoga teksta. Nejednakost u Hrvatskoj nije pažljivo istraživana. Pretpostavljalo se da je u socijalizmu bila niska, a ekonomisti su na osnovi rijetkih, parcijalnih i selektivnih izračuna zaključivali da se nije znatnije povećala. Većinu analiza i procjena nejednakosti provodile su ili potakle europske institucije i Svjetska banka. Ekonomisti su tvrdili da je percepcija javnosti, koja je bila zasipana pričama o tajkunima i 200 obitelji, pogrešna. To su argumentirali izračunima, prema kojima je Ginijev koeficijent, najčešća mjera nejednakosti u svijetu, u Hrvatskoj u prosjeku Europske unije. Problem je, naravno, u tome što Ginijev koeficijent nije nikakva objektivna mjera. U Sjedinjenim Američkim Državama iznosi oko 0,45 a u Švedskoj oko 0,25. Da se u SAD-u smanji na 0,33 izbila bi panika da Amerika juriša u komunizam. Da se u Švedskoj poveća na 0,33 izbila bi panika da se Švedska strmoglavljuje u divlji kapitalizam.
Prema prvim izračunima provedenim u sklopu istraživačkog projekta Nezavisnog sindikata znanosti, nejednakost bruto plaća u Hrvatskoj povećala se posljednjih godina zamjetno, s 0,30 na 0,35. Nema potrebe ovdje zamarati čitatelja znanstvenim nijansama. Bruto plaće nisu isto što i neto plaće, a građani mogu imati i druge prihode, osim plaća, na primjer od iznajmljivanja apartmana. Utoliko nejednakost bruto plaća govori samo o jednom dijelu raspodjele koji je, međutim, pod snažnim utjecajem gospodarskih i političkih kretanja. Prije krize najveće bruto plaće bile su koncentrirane u razredu između 200.000 i 300.000 kuna. Takve je plaće tada imalo oko 250 ljudi. Kad je izbila kriza, polovicom 2009. godine taj broj se jako smanjio, a nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju enormno visoke bruto plaće počele su se vraćati u statistiku, ali u više razrede, više od 300.000, pa 400.000, ali i više od 500.000 kuna. Sigurno je svoj doprinos dao i oporavak gospodarstva, ali logična je pretpostavka da u najvišim razredima ima mnogo inozemnih menadžera na čelu hrvatskih banaka i tvrtki. Oni postavljaju mjere i za plaće domaćih menadžera koji prije krize nisu imali primanja na razini današnjih najviših. Dakle, prema statistici, prije krize, kad su hrvatske banke i druge kompanije u stranom vlasništvu još vodili uglavnom domaći menadžeri, nije bilo puno plaća viših od 500.000 kuna.
Najviše plaće bile su koncentrirane u razredu između 200.000 i 300.000 kuna. U krizi je broj tih najviših plaća pao, a onda se počeo povećavati od ulaska u Europsku uniju i početka gospodarskog rasta. Naravno, takvu plaću nije lako potrošiti. Već je prošle godine Hrvatska narodna banka objavila podatke o nejednakosti štednje. Tu je čuveni Ginijev indeks ekstreman, od 0,73 do 0,89. U štednji smo drastično nejednaki. Jedan posto štediša, otprilike 7,5 tisuća ljudi, imao je prosječnu štednju od 4,5 milijuna kuna. To vjerojatno nije sva njihova imovina. Oni ne moraju brinuti za budućnost, a ni članovi njihovih obitelji. Riječ je o podacima iz 2013. godine, dok je kriza još trajala. Danas se vjerojatno prosječna štednja uvećala. S pet milijuna kuna na štednji lijepo se može živjeti i uz najniže kamate. Nije lako predočiti si koliko je to ustvari novca. Možda će razumijevanje olakšati usporedbe s onima čije su plaće najniže. Dakle, tvrtke za bruto plaće spomenutih tridesetak ljudi koji imaju 500.000 kuna i više mjesečno izdvoje otprilike jednako kao i za dvadesetak tisuća ljudi s najmanjim bruto plaćama, manjima od 1000 kuna. Riječ je vjerojatno o ljudima koji nisu radili cijeli mjesec (a htjeli su) ili o onima koji su angažirani putem agencijskog rada. Tridesetak ljudi stoji tvrtke kao i 20.000 ljudi. Prema daljnjim izračunima, hrvatskih 0,1 posto (jedan promil) onih s najvišim plaćama ima onoliko koliko svi koji imaju bruto plaću manju od 2500 kuna.
A takvih je u 2015. godini bilo 97.000. Gornji kraj plaća, iznad 75.000 kuna bruto, i u kojem je 1300 ljudi ima ukupnu bruto plaću kao 97.000 ljudi. Od brojki i usporedbi čovjeku se malo zavrti u glavi. Najviše ljudi u Hrvatskoj ima mjesečnu plaću od 3000 do 4000 kuna. Njih je u 2015. godini bilo oko 270.000, dakle više od 20 posto, jedna petina svih plaća. Svaka peta plaća, svaki peti radnik kojeg susretnete u tramvaju ili na ulici, u toj je kategoriji, od 3000 do 4000 kuna bruto. Na ruke dobiju nešto manje. Ponovno je zanimljiva za usporedbu plaća člana uprave Ine. Prema izračunu Sindikata, posljednjom poreznom reformom plaća Nike Dalića povećala se u neto iznosu za 5000 kuna. Oko 650.000 ljudi ima plaću manje od samog tog povećanja, a njima je porezna reforma podigla plaću manje od 100 kuna. U četvrt stoljeća, otkako Hrvatska ulazi u kapitalizam, nejednakosti u Hrvatskoj nisu istraživane. Iako je javnost govorila o tajkunizaciji, zatim o 200 obitelji, političari, stručnjaci, a i znanstvenici nerijetko su govorili da nejednakost u Hrvatskoj nije visoka, da se u usporedbi sa socijalističkim razdobljem povećava vrlo sporo i da smo potpuno u prosjeku Europske unije. Te tvrdnje možda nisu bile netočne, ali su imale slabo uporište u podacima. Zaključci znanstvenika su, međutim, demotivirali uopće istraživanje nejednakosti. Odmahivalo se rukom: “Nema tu ništa!”. I još se odmahuje.
Prve procjene nejednakosti zato su izvele međunarodne institucije, kao što je Svjetska banka, koja je imala iskustva sa zemljama trećeg svijeta i njihovim transformacijama, promjenama režima, zbacivanjima kolonijalne vlasti i globalizacijom. Tako su počeli računati i nejednakost u zemljama bivšeg socijalizma, među njima i u Hrvatskoj već potkraj devedesetih. I do danas, kad god se računa nejednakost u Hrvatskoj, to je na poticaj inozemnih institucija. Naša akademska zajednica, koja ovih dana prolazi kroz krizu identiteta, to uglavnom ne radi. Utoliko je vrednije istraživanje koje je pokrenuo Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, čiji je predsjednik Vilim Ribić. Tijekom 2017. godine Hrvatska narodna banka provest će istraživanje o potrošnji i imovini kućanstava, ponovo u sklopu međunarodnog projekta koji vodi Europska središnja banka. Kad bude objavljeno, a do tog vremena ćemo se načekati, bit će vrlo bogato podacima, no opet je pitanje kako će u domaćoj javnosti biti tumačeno. Slično istraživanje provedeno u Europi prije četiri godine zaključilo je da su Grci bogatiji od Nijemaca, upravo u vrijeme kad Grci nisu mogli do svojeg novca. Stvar je u tome što Nijemci nemaju nekretnine u vlasništvu, ali nisu ništa lošije opskrbljeni nekretninama. Tako i naše domaće istraživanje može pokazati uravnoteženiju raspodjelu nekretnina.
Mnogi su ih naslijedili. No stoje im kao mrtvi kapital jer ih ne mogu ni iskoristiti ni prodati. I posljednje vrlo važno istraživanje o nejednakosti u Hrvatskoj proveli su inozemni stručnjaci. I to stručnjaci jedne banke, Europske banke za obnovu i razvitak objavili su prije tri mjeseca svoj redoviti Izvještaj o tranziciji koji je sav posvećen nejednakosti u tranzicijskim zemljama. Premda je prepun vrlo važnih podataka, nije naišao na pozornost domaćih stručnjaka i znanstvenika, a i rijetki prikazi u medijima izdvojili su samo dio podataka. Uglavnom, prema istraživanju europskih stručnjaka, usporedi li se s Mađarskom, Slovačkom, Poljskom, Latvijom, Litvom, Češkom i Slovenijom, Hrvatska je zemlja s najvećom nejednakošću šansi u pogledu dobivanja posla. To su zapravo zemlje s kojima bi se Hrvatska trebala uspoređivati, to su zemlje neposrednog okruženja i “uspravnice”, kako to klasificira predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, a upravo među njima Hrvatska najlošije stoji. Što to znači nejednakost šansi? To znači da mladi kojima roditelji ne pripadaju gornjim slojevima ili eliti imaju puno manje šanse da se probiju i dobiju posao. To je vjerojatno nejednakost koja pada najteže ne samo mladima, nego i njihovim roditeljima. Zato i iseljavanje. Današnja Vlada, kao i ona SDP-ova od 2011. do 2015. godine, ne posvećuje pozornost nejednakosti. Ništa čudno, malo je tko na to i potiče.
Praktički i nema istraživanja o tome kako Hrvatska prolazi nakon napuštanja socijalizma, kakvi su rezultati privatizacije, koja je bolna točka u narodnoj svijesti. Zato nije ni čudno što zaključci ponovno dolaze iz inozemstva. Prema spomenutom istraživanju Europske banke za obnovu i razvitak, oko 15 posto ljudi danas živi lošije nego u socijalizmu, ali još 45 posto ljudi danas više zaostaje za stanovnicima najrazvijenijih zemalja nego što su zaostajali 1989. godine. Kapitalizmom se u Hrvatskoj u posljednjih četvrt stoljeća okoristila manjina. Podaci o nejednakosti se u to uklapaju.
Izvor: express.hr
