INTERVJU – DR. TOMISLAV SUNIĆ: Proziva se nacionaliste da su desničari, a sve desničare da su fašisti i primitivci!
HRVATSKI KNJIŽEVNIK I POLITOLOG, BIVŠI EMIGRANT I DIPLOMAT, O FENOMENU DESNICE U HRVATSKOJ I SVIJETU, DESNOM I LIJEVOM POPULIZMU, HDZ-U JUČER I DANAS…
Baveći se sustavno društveno-političkim fenomenima, problemima kapitalizma i kumunizma, prof. dr. Tomislav Sunić, književnik, politolog i prevoditelj, bivši emigrant, bivši profesor u SAD-u, diplomat, autor je brojnih knjiga na engleskom i hrvatskom jeziku poput “Europska nova desnica”, “Američka ideologija: Nova europska sudbina ili putokaz u novu katastrofu”, “Fragmenti metapolitike ili prilozi hrvatskoj političkoj kulturi”.
Dr. Sunić, pristaša ideje Nove europske desnice, kritičar egalitarizma i multirasnog društva, održat će u Osijeku 9. ožujka u 19 sati predavanje u knjižari Nova o temi Desnica, Alt-Desnica, Nova desnica u Hrvatskoj i Europi.
ZASTARJELE PODJELE
Što je desnica danas u Europi, a što u Hrvatskoj, i ima li je uopće u Hrvatskoj, onakve kakva je recimo u EU-u? Vidimo da je HSP gotovo nestao s političke scene, a desne opcije koje danas imamo su razjedinjene. No, imamo Hrvatsku konzervativnu stranku (HKS), je li možda to začetak neke nove desnice u Hrvatskoj?
– Prvo moramo razlikovati desnicu kao svjetonazor i kultur-politički pokret od desnice kao političke stranke. Često se ta dva pojma poklapaju, često ne. O desnici kao filozofskoj misli i njezinoj kulturnoj baštini u Europi pisao je kolega Anđelko Milardović, donekle kolega Nikola Visković, a i ja u svojim knjigama. Na Zapadu, ili krenimo od obližnje Mađarske, postoji duga intelektualna tradicija desnice, ali i političke državotvornosti. To nije slučaj s Hrvatskom. Stoga desna misao nije danas jasno kod nas profilirana. Nadalje, tu je i kompleks krivnje ustaštva kod brojnih desnih i potencijalno desnih intelektualaca u Hrvatskoj, krivnje koja se temelji na strahu od optužbi i usporedbi za simpatije prema NDH, u kojoj su ustaše navodno samo pucali i ubijali neistomišljenike, i u kojoj navodno nije postojala ni jedna jedina normalna intelektualna figura. Treba također navesti i velik broj raznih pravaških stranaka u današnjoj Hrvatskoj koje slove u medijima kao desničarske stranke, a koje su u zadnjih 25 godina prvenstveno radile na dnevnopolitičkoj promidžbi ili samopromidžbi, a vrlo malo ili ništa na kultur-političkom i prosvjetiteljskom planu pravaških ili desnih ideja u širim europskim i svjetskim okvirima. Odatle i rašireno mišljenje i medijske prozivke da su hrvatski nacionalisti desničari, a svi desničari da su fašisti, a svi fašisti da su primitivci, divljaci i kriminalci.
Čini se kako Hrvatskoj nedostaje kritičko razmišljanje o tome što je desnica, a rasprave, ako ih ima, uglavnom se svode na dnevnopolitičke svrhe. Kako to komentirate?
– Problem je prvenstveno jezične i pojmovne naravi, i to ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj Europi i Americi. Pojam “desnica” danas ima sasvim drugačije značenje od prije dvadesetak, pedesetak ili sto godina. Desnica se obično poistovjećivala s kapitalizmom, s klerom, s bogatom manjinom i eksploatacijom većine. No takve predodžbe i zaključci su krivi. Desni pokreti, pogotovo u Francuskoj i Njemačkoj, povijesno su bili ljuti protivnici buržoazije. I danas desne ili ekstremno desne stranke u Europi, kako ih to vole ekstremno nazivati vodeći mediji u Europi i Hrvatskoj, najjači su zagovornici prava domaćih radnika i najljući protivnici središnjih banaka, korporacija i invazije neeuropskih migranata u Europu. Za recimo stranku Front National u Francuskoj ili stranku Jobbik u Mađarskoj prvenstveno glasuje osiromašeni srednji stalež i radnici čije se tvornice zatvaraju, a nimalo bogati ljudi, ili kako se to kaže – buržoazija, koja u načelu glasa za stranke establišmenta. Ako ne shvatimo ta jezična i pojmovna skretanja, te konačno ako ne shvatimo te velike društvene promjene i kriva etiketiranja u političkom jeziku, tada ćemo se stalno vrtjeti u krugu. Nadalje, treba naglasiti da će rijetko kada današnji desničar sebe u javnosti prozvati desničarem, a kamoli tek ekstremnim desničarem ili fašistom ili neofašistom. Razlog tome je što su termini poput “desničarenje” ili “ekstremna desnica” kriminalizirani i demonizirani do te mjere da su poprimili negativno i ušutkavajuće značenje. Osobito se to odnosi na još eksplozivnije etikete poput “fašizma” i “nacizma”, termine koji nemaju više nimalo svoje prvobitno kultur-političko značenje, već su isključivo postali prozivke za zastrašivanje i ušutkavanje bilo intelektualnih, bilo političkih protivnika. Na primjer, i mene povremeno neki strani ili domaći mediji ili intelektualni protivnici zovu “ekstremnim desničarom”. No, tek kad se želim pravdati da to nisam, rezultati će biti još gori. Nešto slično kao i u bivšoj Jugoslaviji s bivšim jugokomunističkim pravosudnim etiketama o Hrvatima kao ustašama, etikete koje su postupno izgubile svoje prvobitno značenje. I ja i drugi, i bivši predsjednik Mesić, ili bivši premjer Milanović, u danim političkim i povijesnim okolnostima bili smo prozivani ako ne “desničarima”, tada svakako “ustašama”. Meni je svejedno kako me ljudi i protivnici zovu, jer u načelu više volim da stavljaju etikete na sadržaj mojih knjiga, a ne na moju osobu. No, sumnjam da moji protivnici čitaju puno knjiga.
SLIČNOSTI I RAZLIKE
Etiketu desnice ljevičari (SDP najviše) lijepe svima koji nisu kao oni, odnosno etiketa desnice im služi kao populistička agenda za strašenje građana od fašizma, ustaštva, nacionalizma. Kako to komentirate?
– Došlo je do totalnog medijskog zasićenja s tim riječima i prozivkama. Samoprozvani lijevičari ili antifašisti, koji te riječi stalno lansiraju, nisu svjesni da pretjeranom uporabom tih riječi, oni banaliziraju njihovo značenja. Nije isključeno da će velika većina hrvatskih građana uskoro biti ponosna što su fašisti ili ekstremni desničari jer te riječi danas dobivaju obrnutu medijsku popularnost, pogotovo kod sve većeg broja mlađih ljudi. Na primjer i američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegove najbliže savjetnike vodeći američki mediji poput The New York Timesa ili The Washington Posta stalno sumnjiče, ili ih prozivaju za simpatije prema fašizmu. U konačnici nije bitno je li Trump stvarno fašist ili nije. Bitno je da te ugledne novine gube na vjerodostojnosti, te suprotno svojim očekivanjima gube i na broju čitatelja, čak kada govore istinu o Trumpu. Obični ljudi na Zapadu, a djelomično i kod nas, jednostavno su postali zasićeni stalnim prozivkama za fašizam. Možemo učiniti ovdje paralelu s medijima u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji. Toliko su se novine u komunističkoj Jugoslaviji razbacivale s etiketama “ustaša” da je ta riječ postala i popularna, što smo konačno i vidjeli tijekom Domovinskog rata. SDP, kao nasljednik bivše komunističke partije Hrvatske, koristi i dalje te propale jezične klišeje, međutim nije to samo odlika SDP-a u Hrvatskoj, već odlika svih samoprozvanih liberalno-lijevih stranaka i medija u Europi i Americi. Sumnjam da oni i sami više znaju što te riječi znače.
HDZ NA PREKRETNICI
Za mnoge je i pozivanje na domoljublje, na nacionalni identitet, desni populizam. Koliko su zapravo u RH iskrivljene predodžbe o desnici?
– Populizam je također vrlo elastična riječ koja ima donekle uvredljivi karakter, riječ koja je danas postala jako popularna u medijima i na akademijama, riječ koju parlamentarne stranke na vlasti u Europi i njihov establišment koriste da bi ocrnile konzervativne, nacionalističke i desne protivnike. Postoji masa stručnih knjiga o temi populizma. Ono što treba podvući je da ne možemo više koristiti pojmove kao što su “ljevica protiv desnice”. To su zastarjele političke podjele koje se vuku od prije Drugog svjetskog rata i Hladnog rata i koje danas više ništa ne znače. Današnje društvene podjele postoje između sve veće mase građana koja tone prema ekonomskom i političkom dnu, i koja vrlo malo odlučuje o političkom procesu, nasuprot malog broja sve imućnijih i političkih utjecajnih ljudi koji su izgubili kontakt s masom, građanima, bez obzira na to zovu li se oni desnim ili lijevim, konzervativcima ili liberalima, i bez obzira na to pripadaju li oni socijaldemokratskoj stranci ili kršćansko-demokratskoj stranci. Svjetonazorske razlike npr. između njemačke kancelarke Angele Merkel ili Martina Schulza gotovo su zanemarive, usprkos tome što oni pripadaju različitim političkim strankama. Istu paralelu, ili bolje rečeno analogiju, možemo povući između HDZ-a i SDP-a u Hrvatskoj. Bitnih razlika između premijera Plenkovića i bivšeg premijera Milanovića nema, osim što su razlike u temperamentu ili u boji kravate ili u broju cipela.
Stoji li teza da HDZ nikad i nije bio prava desna stranka, pa ni u ratu, više pokret, a da je danas s Plenkovićem konačno postao pravi desni centar?
– HDZ je bio u početku pokret. Nastanak i rast HDZ-a je rezultat specifičnih povijesnih okolnosti nastalih samo u ratu. HDZ nema povijesnu tradiciju; ta stranka je bila u početku skup ljudi različitog političkog pedigrea, bolje rečeno jedan ad hoc pokret bez izgrađene kultur-političke platforme. U tom pokretu bilo je svega i svačega, od hrvatskih nacionalista do velikog broja bivših komunista, uz neizbježiv broj oportunista, pogotovo sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća. Budući da je HDZ danas relativno najveća stranka u Hrvatskoj, s relativno najvećom popularnošću među građanima, logično, ako želi ostati na svjetskoj i domaćoj pozornici, mora prihvaćati dominantne ideje u Europi, a to su ideje slobodnog tržišta, slobodni protok kapitala i otvorene granice. Otud ljutnja liberalnih članova HDZ-a da njihova stranka nije dovoljno odbacila nacionalizam i populizam, i da se nije dovoljno otvorila prema svijetu i EU-u. Otud također ljutnja nacionalističko orijentiranih članova HDZ-a da je njihova stranka sve više anacionalna i nenarodna.
Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
Pojam “desnica” danas ima sasvim drugačije značenje od prije 20-ak ili 50-ak godina…
PROMJENE NA VIDIKU
Po stoti put vidimo u posljednjih sto godina, a i sada u Americi, da parlamentarizam vodi u korupciju
– U ovom trenutku običan građanin u Hrvatskoj nema veliki izbor, osim prihvaćanja raznih političkih marginalnih stranaka. Građanima ostaje dakle da biraju manje ili veće zlo, bio da se ono zove SDP ili HDZ. No ista stvar je i u Europi. Tek s velikim kultur-intelektualnim promjenama koje su na vidiku u Washingtonu i Parizu, mogu se očekivati i stranački zaokreti u Hrvatskoj. Tada će HDZ i SDP morati mijenjati radikalno svoje političke platforme, ali i svoj politički jezik. Danas je svetogrđe kritizirati parlamentarnu demokraciju, no po stoti put vidimo u posljednjih sto godina, a i sada u Americi, da parlamentarizam vodi u pravilu u korupciju, oligarhijsku vladavinu privilegirane manjine, političke podjele, osipanje naroda, sveopću apatiju, kao i neizbježivi rast oporbenih radikalnih populističkih i nacionalističkih pokreta, koji čekaju svoj trenutak da svrgnu postojeći poredak.
I Trumpa vodeći američki mediji stalno sumnjiče i prozivaju za simpatije prema fašizmu…
Izvor: glas-slavonije.hr
