Je li Hitler bio kršćanin?
Vodeći ateisti tvrde da su Adolf Hitler i njegov nacistički režim bili teistički, pa čak i kršćanski
U knjizi “Bog nije velik” Christopher Hitchens oslikava Hitlera kao poganskog politeista: ne kao konvencionalnog teista, ali ipak kao teista. Ateističke stranice rutinski izjavljuju da je Hitler bio kršćanin jer je rođen kao katolik, nikada se nije javno odrekao katoličanstva i u Mein Kampfu je napisao: „Boreći se protiv Židova, borim se za djelo Gospodnje.“ Ateistički pisac Sam Harris napisao je da je „holokaust kulminacija … više od dvjesto godina duge bjesomučne kršćanske borbe protiv Židova“ i stoga „znajući to ili ne, nacisti su bili agenti religije“.
Koliko su uvjerljive ove tvrdnje? Moj bestseler What’s So Great About Christianity donosi cijelu priču i potrebne citate, a ovo ovdje je kratka verzija. Hitler je rođen kao katolik, isto kao što je Staljin rođenjem pripadao Ruskoj pravoslavnoj Crkvi i Mao odgojen kao budist. Ali to ne dokazuje ništa jer mnogi odbace svoj vjerski odgoj, kao što su to učinila ova trojica. Od malih nogu, piše povjesničar Allan Bullock, Hitler „nije uopće imao vremena za katoličku doktrinu, smatrajući je religijom za robove i prezirući njezinu etiku“.
Kako onda možemo objasniti Hitlerovu izjavu da je u izvođenju svog antisemitskog programa bio instrument božanske providnosti? Tijekom uspona na vlast, Hitleru je bila potrebna potpora njemačkog naroda, i bavarskih katolika i pruskih luterana, a da bi je osigurao, s vremena na vrijeme koristio je retoriku „Činim Božje djelo“. Tvrditi da ova retorika čini Hitlera kršćaninom jest pobrkati politički oportunizam s osobnim uvjerenjem. Sâm Hitler u Mein Kampfu piše da njegove izjave u javnosti trebaju biti shvaćene kao propaganda koja nema nikakve veze s istinom već je osmišljena kako bi poljuljala mase.
Nacistička ideja arijevskog Krista koji koristi mač kako bi očistio zemlju od Židova, ono što povjesničari nazivaju arijevsko kršćanstvo, očito je radikalan odmak od tradicionalnog kršćanskog shvaćanja i tada je bila osuđena od strane pape Pija XI. Štoviše, Hitlerov antisemitizam nije religijski već rasistički. Židovi su bili meta ne zbog svoje vjere – doista, mnogi su njemački Židovi bili potpuno sekularni u načinu življenja –već zbog svog rasnog identiteta. Bila je to etnička, a ne religijska etiketa. Hitlerov antisemitizam bio je sekularan.
Knjiga Hitler’s Table Talk koja sadrži kolekciju Hitlerovih privatnih razmišljanja i koju su tijekom rata složili njegovi bliski suradnici, prikazuje Hitlera kao fanatičnog antivjernika. Nazvao je kršćanstvo jednom od najvećih kaznionica povijesti, a njemački je narod pozvao da „budu jedini koji su izliječeni od ove bolesti“. Obećao je da će „kroz seljaštvo biti sposoban uništiti kršćanstvo“. Štoviše, okrivljavao je Židove za stvaranje kršćanstva. Osudio je kršćanstvo i zbog protivljenja evoluciji.
Hitleru su posebno odbojne bile kršćanske vrednote jednakosti i milosrđa koje je izjednačavao sa slabosti. Vodeći Hitlerovi savjetnici kao Goebbels, Himmler, Heydrich i Bormann bili su ateisti koji su mrzili religiju i bili odlučni u tome da iskorijene njezin utjecaj u Njemačkoj.
Prepoznavajući apsurdnost izjednačavanja nacizma s kršćanstvom, Christopher Hitchens nastoji Hitlera protjerati u religijski kamp portretirajući njegovu ideologiju kao „kvazi-poganski fenomen“. Hitler je možda bio politeist koji je štovao poganske bogove, sugerira Hitchens, ali politeizam je i dalje teizam. Ovaj argument ne razjašnjava razliku između antičkog i modernog poganstva. Istina je da su se Hitler i nacisti oslanjali na antičke prauzore, većinom nordijske i teutonske legende, kako bi njihovoj viziji davali mističnu auru. Ali, bio je ovo sekularni, a ne religijski misticizam.
Antički njemački narodi doista su vjerovali u poganske bogove. Hitler i nacisti su se pak oslanjali na antičke mitove u modernim oblicima kako su ih donosili Nietzsche i Wagner. Za Nietzschea i Wagnera, nije bilo sumnje u to jesu li ovi mitovi istiniti. Wagner je vjerovao u nordijskog boga Wotana koliko je Nietzsche vjerovao u Apolona. Za Hitlera i naciste, drevni su mitovi bili vrijedni jer su pružali dubinu i značaj sekularnom rasnom shvaćanju svijeta.
U svom višedijelnom djelu o povijesti Trećeg Reicha, povjesničar Richard Evans piše da su „nacisti promatrali crkve kao najjača i najveća okupljališta ideološke opozicije principima u koje su vjerovali“. Kad su Hitler i nacisti došli na vlast, pokrenuli su nemilosrdan progon protiv kršćanskih crkvi u Njemačkoj kako bi ih podčinili i oslabili. Evans ističe da je nakon 1937. godine politika Hitlerove vlade postala iznimno antireligijska. Nacisti su prestali slaviti Božić, a Hitlerova mladež recitirala je molitvu zahvale, ne Bogu, već Fuhreru za njegova dobročinstva. Svećenicima ‘izgrednicima’ bilo je zabranjeno propovijedati, stotine njih bačeno je u tamnicu, a mnogi ubijeni. Crkve su bile pod stalnom prismotrom Gestapa. Nacisti su zatvorili vjerske škole, prisilili kršćanske organizacije na raspuštanje, razriješili državne službenike koji su bili praktični kršćani, zaplijenili crkvenu imovinu i cenzurirali vjerske novine. Sam Harris ne može objasniti kako se ideologija Hitlera i njegovih suradnika percipirana kao odbacivanje kršćanstva može prikazati kao kulminacija kršćanstva.
Ako je nacizam predstavljao kulminaciju nečega, bila bi to ideologija socijalnog darvinizma iz 19. i početka 20. stoljeća. Pročitajte studiju povjesničara Richarda Weikarta From Darwin to Hitler. Weikart dokumentira da su i Hitler i Himmler bili ljubitelji Darwina i često govorili o svojoj ulozi u ostvarivanju „zakona prirode“ koji garantira „eliminaciju slabih“. Weikart tvrdi da je sam Hitler „crpio iz bogatog izvora socijalnog darvinizma misao o konstruiranju vlastite rasističke filozofije“ i zaključuje da, dok darvinizam nije „dovoljno“ intelektualno obrazloženje za nacizam, jest „nužno“. Bez darvinizma vjerojatno ne bi bilo ni nacizma.
Cijeli članak pročitajte ovdje.
