Marijin korizmeni hod
Križni put kod rimskog Colosseuma
Korizma je vrijeme obnove srca i duše. Najbolji način tog istinskog obnavljanja čovjekove duše i srca događa se po istinskoj ljubavi i djelima milosrđa. Marija Majka tom putu svjedočenja ljubavi nam je poseban uzor i istinsko ogledalo svetosti.
Korizma je karakteristična po pobožnosti križnog puta. Na poseban način kroz pobožnost križnog puta doživljavamo specifičan susret s Marijom Majkom, koja je na križnom putu pratila svoga Sina Krista Gospodina sve do njegove smrti na križu (drvu živo) na Golgoti. Život Blažene Djevice Marije bio je jedna velika Korizma. Kao posrednica između nas i Isusa, Marija Majka postaje naša istinska suputnica i supatnica u našem životnom Korizmenom hodočasničkom putu, od Pepelnice do Uskrsa.
1. korizmena nedjelja ( Mt 4, 1-11) (A) Isusova kušnja u pustinji
U svom svakodnevnom životnom putu nailazimo na kušnje odnosno napasti koje nas žele odvratiti od Boga. Krist Gospodin proveo je u pustinji četrdeset dana posteći, i kroz to vrijeme bio je napastovan (kušan) od strane sotone. Nakon što ogladnje sotona mu pristupi govoreći mu: “Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom” (Mt 1,3).
I mi često puta dolazimo u napast kad materijalno stavljamo ispred duhovnog. Drugim riječima, dajemo prednost tjelesnoj nasladi odnosno u pretjeranom konzumiranju jela i pića. Stoga, glavni nam je životni cilj odnosno prioritet da li smo materijalno situirani: bankovni računi, visoki društveni položaj i ugled, posjedovanje nekretnina…. Odbacujemo svaki oblik patnje, trpljena i boli, jer nam tjelesno zdravlje postaje idol u odnosu na duhovno.
Krist Gospodin unatoč nesnošljivoj gladi i tjelesnoj iscrpljenosti uspio je prvoj kušnji odoljeti: “Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta” (Mt 1,4). Kao kršćani vjernici moramo najprije tražiti kraljevstvo Božje, a sve će nam se drugo nadodati. Ne bi smjeli biti previše zabrinuti za ovaj prolazni vremeniti svjetovni život. Kao što se naš Bog brine za ptice nebeske i ljiljane poljske, još više se brine za svoju djecu koju opominje da ne budu malovjerni nego vjerni. Dakle s vjerom u srcu ne bi smjeli biti zabrinuti za svoje sutra, jer svakom danu dosta je zla njegova (usp. Mt 6 25-34).
Nekom bogatom čovjeku, zemlja obilato urodila plodovima. Srušio je stare žitnice i podigao nove kako bi smjestio svoju ljetinu. Materijalno je bio zbrinut, razmišljajući da može mnoge godine živjeti bezbrižno. Bog ga ukori govoreći mu da je bezumnik, jer još noćas može njegovu dušu zaiskati od njega. Mudar čovjek bogati se u Bogu, i ne zgrće sebi zemaljsko blago (usp. Lk 12 16-21). Stoga. Ne zgrčimo sebi zemaljsko blago, kojeg moljac i rđa nagrizaju i kradljivci ga kradu, nego zgrčimo sebi nebesko blago odnosno u Bogu se bogatimo (usp. Mt 6 19-21).
U drugoj kušnji sotona ga povede u Sveti grad govoreći: “Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe, i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen” (Mt 4 5-6). U svojem životu ne smijemo iskušavati Boga. Želimo li baštiniti život vječni moramo se držati Božjih zapovijedi koje se temelje u ljubavi prema Bogu i čovjeku. Sinovi ovog svijeta su lukavi, a mi kršćani vjernici moramo biti mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi kako ne bi nasjeli sotoni i njegovim podmuklim podvalama.
U trećoj kušnji sotona Gospodina dovodi na goru visoku pokazujući mu svu slavu i bogatstvo svijeta: “Sve ću ti dati ako mi se ničice pokloniš” (Mt 4,9). Na žalost, i mi kršćani vjernici kao ljudi često smo puta izloženi životnoj opasnosti da po svakoj cijeni, ne birajući pri tom sredstva, trudimo se postići društveni položaj i bogatstvo. Međutim, ne možemo služiti dvojici gospodara: Bogu i bogatstvu. Želimo li biti prvi, moramo sebe staviti u podređeni položaj, i biti u službi braći ljudima u svim njihovim životnim nevoljama i potrebama. Drugim riječima, međusobno se ljubiti i praštati jedni drugima, i samo se Bogu klanjati.
2. korizmena nedjelja ( Mt 17 1-9) (A) Lice mu zasja kao sunce
Gospodin na goru preobraženja sa sobom je poveo Petra, Ivana i Jakova. Svojim preobraženjem htio ih je od njih odagnati sablazan križa. Krist Gospodin je tri puta navijestio svoju muku i uskrsnuće. Govorio je svojim učenicima kako treba poći u Jeruzalem, gdje će mnogo trpjeti od glavara svećeničkih i pismoznanaca, biti ubijen i, treći dan, uskrsnuti od mrtvih. Petar ga je odvraćao od tog puta govoreći mu da se to njemu ne smije dogoditi. Međutim, Isus ga je ukorio riječima govoreći mu da je sotona, jer to što govori nije od Boga nego ljudsko umovanje. Svojim nastupom i govorom Petar je sablaznio Gospodina i sve prisutne. (usp. Mt 16, 21-23, 17, 22-23, 20, 17-19; Mk 8, 31-33, Mk 9, 30-32, Mk10, 32-34; Lk 9, 22-27, Lk 9, 44-45, Lk 18, 31-34).
Na brdu preobraženja, Petar, Jakov i Ivan doživjeli su svu ljepotu i slavu vječnosti. Htjeli su zauvijek ostati na tom svetom mjestu, a Petar je htio načiniti tri sjenice: jednu Gospodinu, jednu Mojsiju, jednu Iliji (usp Mt 17,4). I dok je on to govorio svijetao oblak ih je zasjenio, i čuo se glas Božji: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni. U njemu mi sva milina! Slušajte ga! (Mt 17,5). Obuzeo ih je strah i padoše licem na zemlju. Gospodin im pristupi, dotakne ih tješeći ih riječima ustanite i ne bojte se. Kad su podigli svoje oči vidješe samo Isusa. Spuštajući se niz goru, Krist im zapovijedi da o tome ne govore nikome dok Sin Čovječji ne uskrsne (usp. Mt, 17 7-13).
Zamolimo Gospodina da i nas kršćane vjernike oslobodi sablazni od križa. Govoreći svojim učenicima, govori i nama: “Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom (Mt 16, 24). Silno nam je potrebna Njegova pomoć u nošenju križa. Neka nas povede na brdo Preobraženja i izvede iz ove naše svakodnevne životne kolotečine, koja nas neprestano guši i sputava u našem životom predanju Bogu.
Životnu dolinu suza možemo usporediti s močvarnim područjem u kojem se svakodnevno utapamo i gušimo. Brdo Preobraženja pruža nam jednu novu životnu dimenziju, u kojoj možemo vidjeti istinski vječni život u Bogu. Božji glas moramo slušati u svim životnim napastima i kušnjama, inače ćemo propasti u životnoj močvari. “Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga” (Mt 16, 25). Drugim riječima, želimo li svoj život sačuvati, moramo svakodnevno s Isusom hoditi. Stoga, hodajući s Gospodinom biti ćemo obasjani istinskim svjetlom koje će nas preobraziti u našem svakodnevnom nošenju životnog križa, od Pepelnice do Uskrsnuća.
3. korizmena nedjelja (Iv 4, 5-42) (A) Isus je izvor žive vode
Samarijanka se neočekivano susreće s Gospodinom kod Jakovljeva zdenca. Riječ je o susretu koji joj je promijenio život iz temelja, odnosno bila je nanovo rođena u Gospodinu. Riječ Božja duboko je potresla njezino srce, i donijela konačno dugo očekivani mir i spokoj suhoći njene duše. Milost Božja ispunila je svu prazninu njene duše i srca.
Isus umoran i žedan od dugotrajnog puta zaustavi se pored Jakovljeva zdenca. Nakon nekog vremena dođe neka žena Samarijanka po vodu. Isus je zamoli za vodu: “Daj mi piti!” (Iv 4,7). Samarijanki je bilo malo čudno da on kao Židov ište od nje piti. Židovi se doduše nikako nisu družili sa Samarijancima a kamoli nešto od njih tražili ili molili za neku uslugu. Isus vidjevši zbunjenost i prestrašenost u njenim očima odmah odgovori na njeno pitanje: “Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao žive vode” (Iv 4,10).
Ona nije razumjela da Isus govori o živoj vodi koja će proteći iz njegova probodena rebra, krv i voda: “Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode rebra, i odmah poteče kriv i voda” (Iv 19, 33-34). Žena nije znala odakle Isusu ta živa voda. Nisi li ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam je ostavio ovaj zdenac a kojeg je i sam koristio dok je bio živ na zemlji. Reče joj Isus tko bude pio iz ovog zdenca ožednjeti će ponovo. Međutim, vodu koju ja dajem za piti nećete više ožednjeti onaj tko je bude pio. Živa voda će za njega biti izvorom vode koja struji u život vječni (usp. Iv 4,11-14).
Žena je odmah od Isusa zatražila živu vodu. Gospodin joj je tada otkrio tajnu njezina prošloga i grješnog odnosno neurednog života. Cijeli njezin prošli život bio je promašaj jer je živjela ispraznost života tj. život bez života. Isus joj je to rekao u ljubavi i bez ikakvog osuđivanja. Samarijanka je u Isusu vidjela istinskog proroka koji joj je nagovijestio da dolazi vrijeme kad se ljudi više neće klanjati ni na onoj gori na kojoj su se klanjali vaši očevi, a ni u Jeruzalemu. Dolazi čas, kad će se ljudi istinski klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini, a takve istinske klanjaoce traži Otac (usp. Iv 4,15-23).
Mnogi u Samariji povjerovaše u Isusa zbog ženina svjedočanstva: “Kazao mi je sve što sam počinila” (Iv 4,39). Isusova ljubav nikoga ne osuđuje, nego spašava. Zahvaljujući Njegovoj neizmjernoj i darovanoj ljubavi žena je ozdravila, jer riječ Božja ozdravlja čovjekovu dušu. Stoga, ne moramo se bojati gledati u našu prošlost, jer u Isusovu svjetlu koje nas obasjava prepoznati ćemo otkupljenje od jarma i grijeha smrti. Napojimo svoje duše iz izvora žive vode koje će proteći našim bićem. Živa voda protiče našim venama i omekšava suhoću naše duše. U prispodobi o suhim kostima Jahve Bog će udahnuti svoj duh u nas, i ponovo ćemo oživjeti (usp. Ezk 37, 1-14). U Duhu Božjem nanovo se rađamo i postajemo nova stvorenja u Bogu.
4. korizmena nedjelja (Iv 9, 1-14) (A) Krist Gospodin je svjetlost svijeta
Cijeli svijet i čovječanstvo živi u tmini grijeha. Gospodin je istinsko svjetlo svijeta koji je svojim dolaskom obasjao svijet, želeći sve ljude i svijet u kojemu žive izvući iz tog mraka odnosno tmine grijeha. U evanđelju čitamo kako Isus susreće čovjeka koji je slijep od rođenja. Njegovi učenici ga upitaše: “Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?” Odgovori Isus: “Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja” (Iv 9, 2-3). Čovjek se rodio slijep, i kao takav još nije vido ljepotu svijeta odnosno prirode i sunca. Mnogi su htjeli vidjeti uzrok njegova sljepila u njegovom grijehu ili u grijehu njegovih roditelja. Bog se proslavio u njegovom sljepilu, jer sljepoća nije kazna nego blagoslov. Drugim riječima, trpljenje, patnja i bol su dio našeg života, i oni mogu postati blagoslovnim križem, na slavu Božju. Njegovi susjedi, prijatelji nisu mogli vjerovati svojim očima da je riječ o mladiću koji je do jučer bio slijep i svakodnevno prosio a sada normalno vidi i gledao kao i oni.
Farizeji su bili ogorčeni što Isus liječi subotom. Židovi nisu mogli vjerovati da je bio slijep od rođenja. Pitali su njegove roditelje kako se to dogodilo. Međutim, bojeći se Židova rekoše pitajte njega jer je on punoljetan (usp. Iv 9, 13-27). Mnogi Židovi su bili duhovno slijepi, jer su im srca bila zasljepljenja odnosno zatrovana mržnjom i duhom osvetoljubljivosti. Slijepac od rođenja htio je farizejima reći kao se to dogodilo da je progledao. Međutim, oni puni gnjeva i mržnje ne htjedoše ga slušati: “Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?” (Iv 9,34).
Kad je Isus dočuo da su ga izbacili vani potraži ga kako bi ga utješio i ohrabrio. Razgovarajući s njim pita ga o Sinu Čovječjem i je li vjeruje u njega. Bivši slijepac zatekao se u neznanju kad je riječ o Sinu Čovječjem. Kad mu je Isus odgovorio da je on Sin Čovječji koji ga je izliječio od sljepoće od rođenja, odmah je povjerovao u Isusa. Zamolimo Isusa da i nas kršćane vjernike oslobodi od sljepoće duha i srca. Neka nas oslobodi od nevjere i sumnja, od mržnje i duha osvetoljubljivosti.
Darovao si nam tjelesni vid, svijetlo našim očima. Daruj nam Gospodine duhovni vid, odnosno nutarnje svjetlo duše i srca. Sakramentom krštenja, obdareni smo sakramentom prosvjetljenja, odnosno neugasivim svjetlom koji nam obasjava dušu unoseći u nju obilje Božanskog milosrđa. Taj plamen božanskog milosrđa vraća nam dušu u stanje prvotne milosti. Zahvaljujući budnosti duha i srca jasnije spoznajemo istinsko svjetlo svijeta, koje nas prosvjetljuje i upućuje na Krista Gospodina našeg Spasitelja.
5. korizmena nedjelja (Iv 11, 1-45) (A) Isus uskrsnuće i život
Gospodinov prijatelj Lazar iz Betanije, Marijin i Martin brat bijaše na smrt bolestan. Lazarove sestre su mu poručile onaj kojeg ljubiš je bolestan. Isus im uzvraća da je riječ o bolesti koja nije na smrt, nego na slavu Božju. Iako je ljubio Mariju i njezinu sestru, Isus je ostao još dva dana u onom mjestu gdje je boravio. Nakon toga ponovo odluči se vratiti u Judeju, iako mu je prijetila opasnost za život od Židova. U međuvremenu, rekao je, Lazar naš prijatelj spava i moram ga probuditi. Učenici nisu razumjeli da Isus govori o njegovoj smrti.
Kad su stigli na određeno mjesto, Lazar je već četiri dan bio u grobu. Marta mu dođe u susret, dok je Marija ostala u kući. Moj brat ne bi umro da si bio ovdje, ukori ga Marta. Ne boj se, uskrsnuće tvoj brat odgovori joj Isus. Znam da će moj brat uskrsnuti o uskrsnuću, odgovori mu Marta (usp. Iv 11, 1-24.) Isus joj na to reče: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjeti će. I tkogod živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?” (Iv 11, 25-26). Marta je povjerovala Isusovim riječima. Međutim, kad je onamo došla Marija uputila je oštru kritiku govoreći mu da si bio ovdje moj brat ne bi umro. Vidjevši kako plaće i on sam zaplače za prijateljem Lazarom, jer ga ljubljaše.
Dovedoše Isusa do groba u kojem bijaše ukopan Lazar, zapovjedi da otvore poklopac. Isus podiže oči prema nebu i moljaše sev nebeskom Ocu, zahvaljujući mu što svakodnevno uslišava njegove molitve. I zapovijedi Lazaru da iziđe van. U tom trenutku mnogi židovi koji su došli Mariji i Marti, vidjevši što Isus učini, povjerovaše u nj (usp. Iv 11,27-45).
Zamolimo Isusa neka i nas pohodi, jer smo svi na smrt bolesni. Kao što je ljubio Lazara i nas svoju djecu ljubi, i želi nas sačuvati u životu. Svakodnevno gledamo kako naši bližnji ili prijatelji u bolesti umiru. Ne možemo im pomoći, kao što nisu ni Marija i Marta mogle pomoći svom bratu Lazaru. Svi mi tvoja ljubljenja i voljenja djeca na smrt smo bolesni. Ohrabri nas i osnaži u našoj vjeri kako bi poput Marije i Marte u tebi prepoznali uskrsnuće i život naš. Uistinu ti si Gospodine izvor života vječnoga. Neka ove riječi upućene Lazaru: “Lazare iziđi van” duboko odjeknu u našim srcima, kako bi izišli iz svoj životnih grobova odnosno grijeha i jarma smrti na svjetlo dana novog života što nam zasja u tebi Gospodine.
DON TOMISLAV TOPČIĆ/MISIJA
