OVO NIJE NAPRAVILA LJUDSKA RUKA: Tri Božja znaka pred kojima je znanost nijema!
Čudesna slika, čudesne stepenice, i uvijek zadivljujuće – Kristovo platno – čudesa su na koje znanost nema odgovora!
Mistike u kršćanstvu zaista ima mnogo, što dokumentiranih, što priznatih od Katoličke crkve, što osobnih svjedočanstava. Božjim čudima možemo svjedočiti svaki dan samo ako želimo vidjeti istinu. Ako istinu o Živom Bogu koji djeluje i danas, pak ne želimo vidjeti, tada živimo o ograničenom svijetu, tužnom i svedenom samo na ono ljudsko i propadljivo. Jedno od najvećih Božjih čuda koje se čak brani naučavati na fakultetima je sama kreacija svega stvorenog, od planeta, prirode biljnog i životinjskog svijeta do same kreacije čovjeka kojeg znanost iako jako uznapredovala nikada neće moći potpuno dosegnuti. No, osim toga Bog nam je ostavio i neke znakove na Zemlji za koje znanost također nema riješenje osim onog- “ovo nije napravljeno ljudkom rukom”.
Slika nije naslikana ljudskom rukom
Čudesna slika Gospe od Guadalupe za koju je znanost zaključila da nije naslikana ljudskom rukom jedan je od najvećih znakova Božjih na zemlji. A priča kako je slika nastala još je čudesnija. Naime, pobožnost Gospi od Guadalupe potječe od ukazanja Djevice Marije domorodcu Ivanu Diegu – Cuauhtlatoatzinu na brdu Tepeyacu sjeverno od Mexico Cityja od 9. do 12. prosinca 1531. godine. Obratila mu se četiri puta na njegovom asteškom jeziku nahuatlu i tražila da se na tom mjestu sagradi i posveti crkva u njenu čast.
U izvoru Nican mopohua zapisano je da je Gospa Juanu Diegu rekla i sljedeće: “Znaj, najmanji moj sine, da sam ja vazda djevica, presveta Marija, majka najistinitijeg i jedinoga Boga, po kojemu sve opstoji, koji je stvoritelj života i ljudi, gospodar neba i zemlje. Žarko želim da se na ovom mjestu sagradi moj mali sveti dom, crkva u kojoj ću puku iz ljubavi na vidljiv način iskazati milosrđe, pomoć i zaštitu. Jer ja sam zbilja vaša milostiva mati: tvoja, svih onih koji zajedno nastavaju ovu zemlju i svih onih koji me ljube, zazivaju, obraćaju i potpuno se u mene pouzdavaju. Ovdje ću slušati vaš plač i jadikovke. Bit ćete mi u srcu i brinut ću se da vam pomognem u svim vašim brojnim brigama, patnjama i bolestima.”
To je Juan Diego obznanio prvom meksičkom biskupu franjevcu Juan de Zumarragi, koji je pri tom susretu bio nepovjerljiv. Vidiocu se nakon povratka kući, istog dana i na istom mjestu, drugi put ukazala Gospa, koja mu je zapovjedila da sutradan ponovno zamoli biskupa. Sutradan, u nedjelju 10. prosinca 1531. Ivan Diego biskupu ponovno prenosi Gospinu želju koji tada traži neki dokaz da se uvjeri u vjerodostojnost ukazanja.
Ivan Diego na povratku kući ponovno ugleda Gospu, koja mu obečaje dati biskupu znak koji traži. Zbog stričeve bolesti u ponedjeljak, 11. prosinca 1531., ostaje kod kuće. Sutradan, u utorak, 12. prosinca 1531., žurno odlazi potražiti ispovjednika za umirućeg strica, a na putu mu se ponovno ukazuje Gospa.
Uvjerava ga da mu stric tom prigodom neće umrijeti i šalje ga na prvobitno mjesto ukazanja gdje će ga čekati znak koji biskup očekuje. Na ogoljenom polupustinjskom brdašcu, u zimsko doba, ugledao je prekrasne kastiljanske ruže koje su biskupu i svim Španjolcima trebale poslužiti kao očigledan dokaz za istinitost čuda. Ivan Diego ih bere i stavlja u tilmu (deka, ogrtač) i iznova odlazi biskupu.
Kada je pred biskupom otvorio svoju tilmu na ogrtaču se ugledala Gospina slika. Ta ista slika koja danas krasi jedno od najposjećenijih katoličkih svetišta na svijetu i upravo za tu sliku na njegovu ogrtaču znanstvenici su rekli da nije mogla nastati od ničeg na Zemlji dostupno! Drugim riječima ova slika nastala je od Božanskih materijala nedostupnih ljudima.
Ivan Diego je nakon povratka kući našao potpuno zdrava strica Juan Bernardina, koji mu je potvrdio da se i njemu ukazala Gospa, da ga je ona ozdravila i da je njen naziv, kojim će biti čašćena na slici, prema njezinim riječima, Uvijek Djevica sveta Marija Guadalupska.
Plodovi ovog ukazanja su prestanak ritualnog žrtvovanja Asteka ali i preobraćenje milijuna ljudi katolicima!
Torinsko platno
Godinama znanstvenici lome koplja oko poznatog platna dugog gotovo pet metara s obrisima visokog čovjeka duge kose i brade te krvavim mrljama na dijelovima gdje bi bila zamotana stopala, zapešća i bok, mjesta koja odgovaraju Isusovim ranama. Dokazano je naime, da platno datira iz vremena Isusa Krista ali kad god znanstvenici pomisle da nešto znaju ispadne da ništa ne znaju… Torinsko platno, jedno od najslikovitijih prikaza katoličke vjere i autentično je – oko toga su se složili su se znanstvenici. Međutim upravo ta autentičnost Torinskog platna zbunjuje znanstvenike, jer to je trenutak u kojem znanost prestaje i počinje vjera, jer iako je platno autentično znanstvenici još nisu postigli dogovor oko toga kako je ono uopće nastalo i tko je čovjek na Torinskom platnu! To je trenutak kad znanost nema odgovore pred Božjim i znanstvenici to priznaju. “Naš je cilj učiniti poznatim da postoji to platno koje je sa znanstvenoga stajališta veliko pitanje. To je predmet pred kojim znanost treba mirno priznati svoje granice. Nije nikako moguće, i ne vjerujem da će ikada biti moguće, postići konačni odgovor odnosi li se trag čovjeka na Torinskom platnu na Isusa Nazarećanina. Ali, valja priznati da su znakovi koje vidimo na platnu, posebice sa stajališta forenzične medicine, točan prikaz onoga što je opisano u Evanđelju, a odnosi se na posljednje sate Isusova života –među posljednjima je komentirao platno ovim riječima prof. Paolo di Lazzaro, fizičar i ravnatelj Odjela za istraživanja talijanske Nacionalne agencije za nove tehnologije, energiju i održivi gospodarski rast (ENEA).
Stepenice sv. Josipa prkose znanosti
Ovo čudotvorno stubište staro je 130 godina, a godišnje privlači i do 250 tisuća posjetitelja. Na prvu će vam se činiti da je ovdje u pitanju obična kapela s običnim stubama, no priča je itekako neobična. Ova kapela izgrađena je krajem 19 stoljeća. Kad je kapela dovršena, časne sestre primijetile su da im fale stube za galeriju. Odlučile su moliti devetnicu svetom Josipu i tražile su od njega da im pomogne izgraditi stube, jer je sveti Josip bio stolar po zanimanju. Provele su 9 dana u molitvi, a zadnji dan na njihova vrata pokucao je potpuni stranac koji je rekao da je stolar i da će im on izgraditi stepenice. Potpuno sam, bez ikakve ljudske pomoći ovaj misteriozni čovjek izgradio je predivne stube savršenim stolarskim zanatom. No, nije samo to. Ove stube stoje same, bez centralnog i potpornog stupa, a stolar nije koristio niti jedan jedini čavlić, čak ni ljepilo i nitko ne zna kako je uspio izgraditi ovakvo nešto. Za svoj posao ovaj čovjek nije uzeo plaču. Časne sestre vidjevši stepenice znale su da je u pitanju čudo svetog Josipa, kojeg je Isus poslao u kapelicu da riješi problem časnih sestara. Od tada, stube su poznate u svijetu kao čudesne i postale su mjesto divljenja i hodočašćenja. Kapelica Loretto krije tri misterija; do dana današnjeg nije se saznalo tko i izgradio stepenice! Svi inžinjeri, znanstvenici, arhitekti i dr. priznali su da je u pitanju čudo, jer oni ne mogu shvatiti kako je moguće da stubište stoji samo za sebe bez ikakve potpore. Također, ne zna se od kuda potječe drvo od kojeg su napravljene, jer nakon ispitivanja ustanovljeno je da takvo drvo ne postoji nigdje u blizini! Možda je zanimljiva i činjenica da čudesne stube broje točno 33 stepenice, odnosno broj Isusovih godina!
Leonard J. Saltiel
Autor: Z. K./dnevno.hr
