TRI BALKANSKE STRATEGIJE: Hrvatska je u sve većoj opasnosti
Osim sprječavanja informacijskih operacija, a posebice onih iz hibridnoga rata, hrvatska politika s obzirom na tri moćne strategije žurno treba razviti dobre odnose s Velikom Britanijom, a izvrsne sa svojim strateškim partnerom SAD-om, kako bi zajamčila vlastiti opstanak, a time i sustav vrijednosti i interesa svojih partnera
Odluka velikih vođa – Angele Merkel, Francoisa Hollanda, Mariana Rajoya i Paola Gentilonija na mini summitu u blizini Pariza da svoj model t. zv. Europe s više brzina nametnu svim drugim članicama EU nije tek samovoljni čin moćne skupine državnika, nego je riječ i o svojevrsnom exitu njihovih država, koje bi sad bez ikakvih ugovornih obveza napustile jednu, a onda osnovale novu Uniju, u kojoj po svemu sudeći ne će biti mjesta srednjoeuropskim državama, koje tek u podređenu položaju mogu biti drugorazredni partneri novom Reichu. Balkanskim državama vjerojatno je namijenjena treća brzina pa one nikad i ne će, osim formalno, postati članicama nove unije.
Prostor te prvobrzinske unije pokriva nekadašnja područja germanskih plemena koja su u ranom srednjem vijeku zavladala Europom pa ga obnovljena 1200 godina kasnije mnogi već nazivaju IV. Reichom. Jugoistočne granice toga Reicha završavaju na rijeci Sutli, koja Hrvatsku dijeli od Slovenije. Upravo odatle potječe slovenska tvrdoglavost da na granici s Hrvatskom podigne željeznu ogradu. Kad je pak u pitanju balkanski prostor, bez obzira na pripadnost interesnom području, tri su sile – Njemačka, Rusija i Turska gotovo istovjetno zainteresirane za organizaciju toga područja. Naime, one ga gledaju kao jedinstvenu cjelinu, a svaka u sklopu svoga interesnoga području. Njemački se interes očituje u projektu t. zv. Zapadnog Balkana u koji bi spadale sadašnje balkanske zemlje na čelu sa Srbijom, kojima bi Berlin nakon formalnoga ulaska u trećebrzinsku uniju pridružio i Hrvatsku.
Koliko je riječ o ozbiljnom njemačkom projektu svjedočila su gotovo istodobna dva nedavna diplomatska posjeta – Ljubljani predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junckera te bivšega njemačkog kancelara Gerharda Schroedera Beogradu. Dok je Juncker potpirivao vatru slovenskoj vladi da izgradi što čvršći zid prema Hrvatskoj, bivši je kancelar poticao Srbiju da požuri s ulaskom u EU. Za razliku od njemačkoga modela koji se temelji na bacanju mrvica balkanskim narodima, Moskva svoj veliki projekt zasniva na t. zv. slavenskoj solidarnosti, koja bi joj uz obale Crnoga omogućila prodor i na toplo Jadransko more. Slavensku „solidarnost“ iz Moskve prate i plinovodne cijevi što je zainteresiranim državama vjerojatno prihvatljivije od krutih pruskih savjeta iz Berlina i Bruxellesa.
Izgradnja Turskoga toka dovest će ruski plin na jug Balkana, u Grčku, a onda preko Makedonije u Srbiju i Republiku Srpsku, što je neizravno Hrvatima poručio i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov preko Milorada Dodika, koji je umjesto hrvatskoga plina za rafineriju u Bosankom Brodu, najavio čekanje ruskoga iz Turskog toka. Treći element posebno je privlačan ovisnim narodima i državama o pritiscima sa Zapada koji ih gura u trećebrzinsko stanje unutar EU. Rusi im naime, za razliku od kolonijalnoga položaja unutar EU, bar na početku nude nacionalnu emancipaciju.
U slučaju realizacije tog projekta moć ruskoga medvjeda iz neposrednoga zaleđa hrvatske obale dosezala bi i na drugu stranu Jadrana. Još do prije koju godinu čeznutljivi pogledi Carigrada prema Balkanu slovili su tek kao romantično sjećanje na slavno osmansko doba kad je Muhamedov mjesec bio duboko usidren u srednjoj Europi. Turski se interesi preklapaju s ruskima ne samo u izgradnji plinovoda i distribuciji plina europskim državama, nego i u podjeli interesnih područja u BiH. Erdoganova poruka kako su Turci i Bošnjaci jedan narod podrazumijeva i svojevrsno državno zajedništvo, na što ga, kako kaže, obvezuje i t. zv. Alijin amanet, kojim je ovaj islamistički vođa Bosnu ostavio Turcima.
Ako Rusija uzima ono što je međunarodnim sporazumom pripalo Srbima, onda će Turska kao i na Cipru uzeti ono što misli da pripada Bošnjacima – Federaciju BiH. U tom slučaju iz igre potpuno ispadaju hercegbosanski Hrvati, a Carigrad se preko zelene transverzale vraća na pozicije što ih je imao u doba osmanske moći. S te pozicije moći će ucjenjivati Europu kao što to već sad pokazuje svojim porukama kako je Njemačka nacistička zemlja samo zato što mu ne dopušta na svom području organiziranje referenduma. Hrvatska je višestruko ugrožena sa sve tri velike strategije. Unutar sklopa ruske strategije osvajanja balkanskoga područja utkan je i već prepoznatljivi hibridni rat, kojeg vodi protiv ciljanih država unutar NATO saveza.
U sklopu tih ruskih operacija, što iz neznanja, a što opet iz „jugoslavenske“ solidarnosti sudjeluju i određene političke snage koje se kriju pod plaštem civilnih udruga, a nerijetko i pojedinci iz sklopa državnih ustanova, na što upozoravaju i hvastave izjava pučke pravobraniteljice Lore Vidović kako je i State Department u ocjeni o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj u velikoj mjeri rabio njezino izvješće.
Kao kadar bivše neokomunističke vlade Zorana Milanovića ne bismo se trebali čuditi ako se otkrije da je hrvatska pravobraniteljica za sastavljanje svoga izvješća rabila ocjenu ruskoga ministarstva vanjskih poslova o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj. Osim sprječavanja različitih informacijskih operacija, kao što su navedene, a posebice onih iz hibridnoga rata, hrvatska politika s obzirom na tri moćne strategije žurno treba razviti dobre odnose s Velikom Britanijom, a izvrsne sa svojim strateškim partnerom SAD-om, kako bi zajamčila svoj opstanak, a time i sustav vrijednosti interesa svojih partnera.
Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo/hrsvijet.net
