Gradimo bunare u misijskim zemljama
Akcija Papinskih misijskih djela u RH
Zagreb, (IKA) – Svjetski dan vode se slavi 22. ožujka svake godine te se na taj dan, diljem svijeta, posebno skreće pozornost na važnost vode i održivo upravljanje vodnim resursima. Tek 2,5% od ukupne količine vode na Zemlji čini pitka voda te je taj postotak jednak već milijunima godina. No, ljudska populacija nije ostala jednaka – ona se neprestano povećava – što znači da je svake godine sve manje dostupne pitke vode.
Brojke koje nadolaze prilikom spomena potrošnje vode svake godine iznova šokiraju: svakog dana prosječno kućanstvo potroši oko 50 litara vode na ispiranje wc-a, jedan od deset ljudi nema dnevnih 20-50 litara osigurane svježe vode, a svakodnevno od posljedica nedostatka vode umire 900 djece. Prema procjenama čak 663 milijuna ljudi nema pristup pitkoj vodi, a 2,4 milijarde živi bez osnovnih sanitarnih uvjeta.
Žene i djevojke, troše bezbrojne sate naporno putujući do udaljenih izvora: Udaljena putovanja do vode pak imaju socijalne posljedice – vrijeme koje potroše na njih (procjenjuje se da svake godine samo u Africi iznosi 40 milijardi sati) ulazi u ono vrijeme koje mogu provesti brinući za obitelj ili školujući se, a u nesigurnim područjima ta ih putovanja također ih stavljaju u rizik od nasilja i napada.
I dok se Hrvatska se ubraja u skupinu vodom relativno bogatih zemalja, u kojoj problemi s vodom i oko vode nisu zaoštreni i vodni resursi zasad nisu ograničavajući čimbenik razvoja, diljem svijeta voda je ključ opstanka. Posebice u predjelima gdje se izmjenjuju kišna i suha razdoblja, gdje ne postoji nikakva infrastruktura koja regulira uopće pristup vodi, a kamo li njezinu ispravnost, ona upravlja životom brojnih ljudi.
Papinska misijska djela u RH ustanova je Katoličke Crkve koja se bavi evangelizacijom te molitvenom i materijalnom pomaganjem misionarima u misijskim krajevima svijeta koji žive zajedno s narodom u izuzetno teškim uvjetima. Posrednik je za 85 misionara koji žive u najnerazvijenijim i najpotrebitijim zakutcima svijeta te se svakodnevno susreću i bore sa stihijom prirode i neprestanim nedostatkom vode. Hrabri pojedinci koji su iz blagostanja zapadnog svijeta došli u surovu oskudicu jedina su pomoć i skrb tisućama siromašnih, gladnih i žednih. Jedini su koji imaju znanja, iskustva i, uz pomoć darovatelja, resursa, kako bi školovali lokalno stanovništvo, nahranili ih te doveli pitku vodu u desetine izoliranih sela koje obuhvaća njihova misija. Bolesti s kojima se svakodnevno susreću i potreba da nabave lijekove i pravovremeno reagiraju neprestano je u utrci s ispunjenjem osnovnih ljudskih potreba (vode, hrane, higijenskih uvjeta) s čijem će se ostvarenjem osloboditi zatvoreni krug.
Ponekad nam se čini da nam izmiče blagostanje za kojim čeznemo, ali i prosječna razina životnih uvjeta našeg vremena i podneblja. Jesmo li u takvom raspoloženju i samosažaljenju sposobni suosjećati još i sa stradanjima i oskudicom djece i odraslih u najsiromašnijim i nerazvijenim misijskim zemljama? Neka nas u iskoraku i pružanju ruku prema drugima oraspoloži i osnaži svjedočanstvo don Ivana Stojanovića, misionara u Gani (Afrika) koji nam prenosi svoja proživljavanja:
Misija Tatale u Gani trenutačno ima trideset filijala, no ima još mnoštvo sela i zaseoka na području misije u kojima nismo stigli osnovati zajednice. U selima nema ničega osim mnoštva djece i mladih – starijeg je svijeta malo. U većini sela su lokalne škole od šiba i blata, a ponegdje i od ispletene trave. Ipak, voda je najveći problem svih sela u misiji.
Što jedan bunar znači jednom selu?
Kada znamo da u svijetu svakodnevno od posljedica nedostatka vode umire 1656 djece, a prema procjenama čak 1,1 milijarda ljudi nema pristup pitkoj vodi, onda sam siguran da se slažete sa mnom da čista pitka voda znači život i zdravlje. A mnoga naša sela vode nemaju!
Od svibnja do listopada traje kišna sezona te tada ima vode, premda ona, mutna u lokalnim potocima, nikako nije pitka te se njenom konzumacijom ozbiljno narušavaju zdravlje i higijena stanovnika. Prema podacima iz Katoličke bolnice-klinike, u misiji Tatale najviše je oboljelih od tifusa. Čim kiše prestanu, tekućih voda više nema – ostaju samo ustajale vode koje služe za sve potrebe ljudi (piće, jelo, pranje i kupanje), ali i za divlje i domaće životinje. Već pet mjeseci nema ni kapi kiše. Suša već uzima svoj danak – životinje umiru. Ljudi me svakoga dana dolaze moliti za pomoć – trebaju bunare za vodu. Zahvaljujući donacijama, već smo pomogli deset sela, a od još dvadeset sela koja trebaju pitku vodu, dva su u kritičnom stanju: Bachado i Kujule. Ispod sela Bachado, u kojem živi šestotinjak ljudi, nalazi se malena uvala u kojoj se za vrijeme kiša stvori potok, no sada je, u vrijeme suše, ostala samo jedna lokva. U malo te ustajale vode stanovnici svaki dan ubacuju lug za dezinfekciju te zatim vodu nose kući, prokuhaju i koriste. Ta se metoda koristiti i u drugim selima. Ipak, voda i dalje nije posve zdrava za piće te je svakako ima premalo. Nedavno nam je potvrđeno da ima dovoljno podzemnih voda, pa stoga gradimo bunare kada god sakupimo sredstva. Uvijek pristajemo na jeftinije nauštrb dugovječnosti jer je to jedini način da pomognemo što više sela u sušnim periodima. Ako mi ne izgradimo bunare i ne poduzmemo nešto, tko će?
Dragi prijatelji misija i svi ljudi dobre volje, ako je ikako moguće pomognimo ovim siromašnim i ugroženim ljudima da dođu osnovne ljudske potrebe – do vode! Ako se želite pridružiti akciji svoj prilog možete uplatiti na sljedeći račun:
Papinska misijska djela, Ksaverska cesta 12a, Zagreb
IBAN: HR8323600001500109114
Poziv na broj: 303005-2017
S naznakom: gradimo bunare
IKA
