Jugofilna ljevica ne prihvaća elementarnu činjenicu da druge političke opcije imaju pravo vladati kad osvoje izbore

Znatan dio utjecajnih javnih glasila od samog početka njezina mandata, doslovce proganja predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović. Bivši predsjednik Josipović ju je tijekom predizborne kampanje karakterizirao “plavušom” ili “Barbikom”, što su imena kojima se jasno sugerira nedostatak ženskog intelekta. Treba li posebno napominjati da su uvijek budne feministice, na ovu ali i na ostale uvrjede koje su udarale na Predsjednicu kao na ženu ostale nijeme. Na predsjedničkoj inauguraciji, novinarka Gojan ju je nazivala pogrdnim imenima, između ostalog i “alfa ženkom”, zbog čega je “perjanica HTV-a” dobila zaslužen otkaz koji je nažalost naknadno povučen. Nakon toga redaju se napadi, pa se Predsjednicu kritizira zbog “afere” sa srpskim čokoladicama, njezina prozivanja – po autorima ovih invektiva – nepostojećih orjunaša (povodom huliganskih ispada na EP-u u nogometu), “krađe” publiciteta namijenjenog baletu HNK-a u Zagrebu, “smiješnog” puta u SAD itd. Eto to je popis “Kolindinih” teških grijeha, odnosno “gafova”, zbog kojih joj se znatan dio medija obraća posprdno, titulirajući je samo imenom, a ne gospođom Kitarović kako je red u pristojnoj komunikaciji, a ne pada im na pamet, osim ironično, navesti njezinu predsjedničku funkciju.

Ništa slično tomu nije zabilježeno u odnosu spram neposrednih Predsjedničinih prethodnika, kojima se, za razliku od “Kolinde”, ne samo opravdano moglo prigovoriti dosta toga, nego je bilo “štofa” za opoziv prije isteka njihovih mandata.

Mesić

Mesić je na samom početku mandata izvjesnom francuskom novinaru ispričao vic o razlici između Miloševića i Tuđmana (“jedan je pod zemljom drugi ne može iz zemlje”) čime je sablaznio dotičnoga, a i mnoge druge u međunarodnim političkim krugovima. Prije toga je iznio čitav niz rasističkih (o Srbima i njihovim opancima), proustaških (o dvije hrvatske pobjede, 1941. i 1945) stajališta koja su gurnuta u zaborav. Jasno je i zašto: Mesić je zbog svoje nezaslužene aureole hrvatskog proljećara i domoljuba predstavljao idealnu figuru, točnije pročelje iza kojeg je bilo moguće skriti neojugoslavizam krugova koji su ga doveli na vlast. Njegova su opravdanja vlastitih incidenata uvijek velikodušno medijski prihvaćana jer projekt Mesić nije smio stati. Tako je bilo i kad je čitav arhiv s Pantovčaka proslijedio stranim novinarima, ili kad je bio svjedok optužbe protiv Hrvatske na suđenju u Haagu, sve do posljednjeg ispada (nedavno objavljena snimka iz 1992.) kojim je sramno, kako i zaslužuje, završio svoju karijeru. Potonje mu vjerojatno nije oprošteno zato što se za snimku na kojoj u opuštenom ozračju vodi razgovor nije moglo upotrijebiti nijedno od standardnih opravdanja, npr. ono da je Mesić govorio pod pritiskom uzavrele nacionalističke atmosfere, što je bila rečenica kojom je najčešće ispirao ljagu prethodnih ispada,što sumediji nekritički prihvaćali. Moguće je i da su ga dotadašnji zaštitnici smatrali potrošenim pa su ga prepustili zasluženoj sudbini.

Josipović

Josipović će pak ostati upamćen kao najrevniji zagovaratelj podjednake krivnje za rat devedesetih. Izjave o “konglomeratu loših politika” koje su izazvale rat, ili o “nesretnom kontekstu rata koji je teško pogodio grad Dubrovnik”trebale bi biti dovoljne da ga doživotno isključe iz bilo kakve ozbiljne politike. Navedenim je riječima Josipović ne samo diskvalificirao sebe, jer nitko pa ni u međunarodnim političkim krugovima ne cijeni izdajice, nego je takvim tumačenjem nedavne povijesti, komplicirao međunarodni položaj Hrvatske. To je bilo vidljivo i u raspravi povodom tadašnje tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid, u kojoj su srbijanski odvjetnici koristili iste argumente kao i hrvatski predsjednik. Kada tomu dodamo Josipovićevo skandalozno opstruiranje izručenja Perkovića i Mustača njemačkom sudu, dobivamo zaokruženu sliku malignog djelovanja dvojice prethodnih predsjednika.

Čak i ovako nesustavno i tek djelomično pobrojani, grijesi Mesića i Josipovića su teško usporedivi s priglupim tričarijama kojima se u nedostatku argumenata progoni Kolindu Grabar Kitarović. Na strani Predsjedničinih prethodnika imamo svega: od primitivnog rasizma mesićevskog tipa, preko djela obojice bivših (odavanje državnih tajni za svrhu optuživanja domovine ili neargumentirano prebacivanje odgovornosti za rat na vlastitu zemlju) koja bi se u normalnim državama nazivala izdajom, pa do Josipovićeve, neuvijeno izrečene obrane političkih ubojstava tajne jugoslavenske policije, što je izravno izrugivanje pravdi, demokraciji i konceptu ljudskih prava. Posebna priča su besmislena putovanja i jednog i drugog.

Unatoč svemu, obojica navedenih su tijekom čitavog mandata uživali respekt vodećih medija, dok svaki potez aktualne predsjednice izaziva sablažnjavanje “tankoćutnih demokrata”. Upravo je nevjerojatno, ali je nažalost istinito, da je najutjecajnijim domaćim glasilima važniji poneki sitni i u najboljoj namjeri počinjeni previd Predsjednice, od svjesnog, sustavnog i po Hrvatsku razarajućeg djelovanja njezinih prethodnika. To jasno svjedoči o ideološkom profilu glavnih ovdašnjih medija koji je uvjetovan mutnim vlasničkim strukturama koje njima upravljaju i koriste ih za svoje, ne hrvatske interese. O čemu je prema tomuriječu slučaju napada na gđu Grabar Kitarović? Samo o tomu da jugofilna ljevica, a takva je sva u Hrvatskoj, ne prihvaća elementarnu činjenicu da druge političke opcije imaju pravo vladati kad osvoje izbore. Za njih, koji sebe smatraju jedinim tumačima (doduše malo osebujne) demokracije, već to je skandal. A ako im poput Predsjednice jasno presječete pupčanu vezu s “Regionom” i tako uzmete sadašnjost, a uklanjanjem Titove biste im izmaknete i oslonac u prošlosti, tada ste po njihovom mišljenju i fašist. To se (za sada) ne usuđuju glasno izreći.

Egon Kraljević/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save