DR. JOSIP GRBELJA Povodom knjige Tihomira Dujmovića: Hrvatske novinarske tragedije 1945 – 1995

Na predstavljanju knjige u Splitu novinar i publicist Tihomir Dujmović kaže da je u njegovoj knjizi nešto skraćeni tekst knjige Josipa Grbelje: Uništeni naraštaj – tragična sudbina novinara NDH, tiskana u Zagrebu 2000-te godine. Tekst knjige Josipa Grbelje je u knjizi od 15 stranice do 242. stranice. 

Tko je Josip Grbelja?

Pojma nemam tko je Josip Grbelja, možda sam nešto čuo i pročitao prije više godina ali sam zaboravio i ne sjećam se. Što kaže Google?

Vijest o smrti Josipa Grbelje (www.index.hr/vijesti/clanak/umro-istaknuti-novinar-josip-grbelja/260882.aspx, 18. travnja 2005.):

„Istaknuti publicist te dugogodišnji novinar i urednik zagrebačkog “Večernjeg lista” Josip Grbelja umro je danas prije podne u zagrebačkoj bolnici Sveti Duh, u 71. godini života.

Josip Jozo Grbelja rođen je 1935. u Raslinama kraj Šibenika. Srednju (učiteljsku) školu završio je 1955. u Šibeniku, 1980. diplomirao je jugoslavenske jezike i književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje je 1993. magistrirao, a 1997. stekao akademsku titulu doktora humanističkih znanosti.

U međuvremenu je radio kao učitelj, odgajatelj, te lektor, novinar i urednik u “Studentskom listu”, “Šibenskom listu”, “Vjesniku u srijedu”, “Startu” i “Večernjem listu” u kojemu radi do odlaska u mirovinu 1994.

Surađivao je i s drugim hrvatskim listovima, poput “Arene”, “Plavog vjesnika”, “Vikenda” i “Studija”.

Objavio je osam knjiga, tiskao tridesetak stručno-znanstvenih radova o književnosti, pedesetak feljtona, te scenarije za pet stručno-znanstvenih filmova od kojih je film “Jegulje” 1978. dobio prvu međunarodnu nagradu za scenarij.

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, a u tri mandata bio je predsjednik Hrvatskog društva folklorista Zagreb.

Bio je angažiran i u novinarskoj organizaciji – u dva je navrata bio član Predsjedništva Društva novinara Hrvatske, a upamćen je kao jedan od autora Kodeksa jugoslavenskih, odnosno hrvatskih novinara. Djelovao je i u Ogranku umirovljenih novinara, Skupštini Hrvatskog novinarskog društva (HND) i listu “Novinar”, a aktivno je sudjelovao u brojnim skupovima HND-a.“

U časopisu Jezik (Vol.52 No.3 Lipanj 2005.) In memoriam, Josip Grbelja se navodi isto kao i gore, još se može dodati navod: „….Dobitnikom je brojnih nagrada i priznanja. Josip Grbelja bio je i Jezikov suradnik. Čitatelji ga pamte po prilogu iz Jezikova 50. godišta – Najizazovniji dokument o jezičnoj politici u Hrvatskoj, u kojem je Josip Grbelja hrvatskoj javnosti obzanio zapisnik razgovora o jezičnim pitanjima koji se vodio 16. prosinca 1967. u Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske.“

Dakle uopćeno, ne navodi se da je dr. Josip Grbelja bio redoviti profesor na studiju novinarstva Hrvatskih studija u Zagrebu i da je objavio knjige: Uništeni naraštaj – tragična sudbina novinara NDH (Zagreb, Regoč 2000.), Cenzura u hrvatskom novinarstvu 1945-1990., (Naklada Jurčić, 1998. ), Talijanski genocid u Dalmaciji – Konclogor Molat (2004.), Novinarstvo: teorija i praksa (1993.), Predaju ne potpisujem (1978.), Informbiro i književni časopisi (2000.) i druge.

Josip Grbelja u svojoj disertaciji Cenzura u hrvatskom novinarstvu 1945-1990. opisuje cenzuru od 1945 do 1990. godine podijeljenu u tri vremenska perioda: 1945.-1952.; 1952.-1971. i 1971.-1990. te navodi sve značajnije slučajeve zabrana tekstova ili novina (publikacija).

Dr. Grbelja je također istraživao kako se provodila cenzura od 1900. godine do 1990. Tijekom 18 godina arhivskog rada pregledao je 40.000 dokumenata koji svjedoče o postojanju državne cenzure od austrougarske vlasti, talijanskih okupatora, Nezavisne države Hrvatske, Titove Jugoslavije do nove Hrvatske.

Tako pri spomenu djela dr. Josipa Grbelje se ne spominje njegovo istraživanje o sudbini hrvatskih novinara, ne spominje se njegova knjiga: Uništeni naraštaj – Tragična sudbina novinara NDH., pa se tako „skriva“ istina.

Knjiga Josipa Grbelje je napisana temeljem dokumenata UDBE. Naime MUP Republike Hrvatske je predao Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu (1994. g.) Udbinu dokumenataciju o novinstvu i novinarima NDH. Temeljem te dokumentacije je Josip Grbelja napisao svoju knjigu, svjedočanstvo o sudbini novinara temeljem činjenica, dokumenata a ne „općepoznatih“ komunističkih laži. Navedene su tiskovine koje su izlazile u NDH, novinari koji su oblikovali novinstvo u to vrijeme te sudbine novinara 1945. godine kada je došla boljševička Titova vlast.

Od 330 prijavljenih novinara pri Vladi NDH (1945. godine) u inozemstvo je pobjeglo 129, 38 su ubile komunističke vlasti (ustaše su ubile 2 novinara!), 100 je dobilo doživotnu zabranu javnog pisanja, 45 je promijenilo profesiju a samo 27 je dobilo licencu 1945. godine. To su činjenice o slobodi u Titovoj Jugoslaviji.

2 a

Godine 1971. je nepoznati udbaš žicom ugušio Ivu Bogdana (u doba NDH bio je organizator tjednika Spremnost) u njegovu stanu u Argentini (Buenos Aires). Zločinci i nakon 26 godina ubijaju neistomišljenike koji ne žive u Jugoslaviji, koji su na drugom kontinentu. Tako su radili komunistički zločinci kojima se dive današnje antife.

Dnevni tisak (14 dnevnika) prije uspostave NDH bio je antihrvatski, centralistički, hegemonistički i strogo kontroliran te dirigiran preko agencije „Avala“, Državnog tužiteljstva, Ministarstva unutarnjih poslova Jugoslavije i drugih tijela. Uspostavom NDH su se prilike promijenile i antihrvatski tisak je zamijenjen prohrvatskim, što je očekivano i normalno. O Hrvatskoj se vrlo malo znalo u tuđini jer je Hrvatska bila utopljena u Kraljevinu Jugoslaviju u kojoj su Srbi vodili hegemonističku politiku koja je negirala hrvatski jezik, hrvatsku kulturu i povijesnu opstojnost hrvatskog naroda. U doba NDH Hrvati su se morali boriti protiv Njemaca koji su podržavali Nedićev režim u Srbiji i morali su se boriti protiv četnika (Mihajlovića) kojeg je podržavala srbijanska emigrantska vlada. Naoko dvije suprostavljenje struje su vodile srbijansku ekspanzionističku politiku pa je propaganda u NDH i novinstvo branilo pravo hrvatskog naroda na opstojnost, kulturni i jezični izričaj. Za razumijevanje tekstova iz toga doba treba poznavati sve okolnosti (političke, društvene, vojne, strateške, vjerske) i treba razmotriti sve čimbenike koji su mogli utjecati na događaje. Ne smije se izvlačiti djelove teksta i temeljem toga donositi sudove što se često radi.

Dušan Žanko, veliki kazališni kritičar, autor niza napisa, intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, veleposlanik u Parizu, emigrant i jedan od vrhunskih intelektualaca u Venezueli i Južnoj Americi (gdje je umro) je u Ustaškom godišnjaku 1943. napisao tekst pod naslovom: „Etička osnova ustaštva“. Njegovo objašnjenje: „Spoznaja da hrvatski narod sa svojom poviešću, sa svojom političko-državničkom tradicijom, sa svim etnički izrađenim oznakama, sa izrazitom narodnom kulturom i dokazanom sposobnošću za kulturno stvaranje na svim područjima, da taj i takav narod nema slobode – ta je spoznaja pokretala svu hrvatsku narodnu borbu, ona je poslala Kvaternika u Rakovicu, ona je od Ante Starčevića napravila najnesebičnijega učitelja, ona je nadahnjivala Radićevo prikupljanje sela, ona je konačno našla u ličnosti Ante Pavelića od Providnosti izabranog izvršitelja…“. Citat iz Dujmovićeve knjige (J. Grbelja) str. 116.

Ovo je sažeti izraz domoljublja i stoljetne težnje za slobodom hrvatskog naroda!
Citat iz Dujmovićeve knjige (J. Grbelja) str. 137.

„Nakon svibnja 1945. godine Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (dalje: ZKRZ) osnovala je posebnu Anketnu komisiju za utvrđivanje zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem (dalje: AK) koja je ispitivala i predlagala za kažnjavanje (ostajanje bez posla, zatvaranje ili streljanje) svih koji su pisali u novinama NDH, govorili na radiopostajama, mitinzima, tribinama ili u pučkom sveučilištu (bez obzira o čemu), koji su organizirali izložbe ili davali svoje slike, glumili, plesali, svirali ili pjevali u kazalištima, predavali u školama ili na fakultetu, bili u upravama pojedinih kulturnih društava i uopće javno djelovali. U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, u šest većih kartonskih kutija, pohranjeni su dokumenti o tim ispitivanjima, kvalificiranjima (etiketiranjima, diskreditiranjima) i kažnjavanjima, te oni potvrđuju što je pisano, govoreno i činjeno za NDH, a kako su to shvaćale i ocjenjivale vlasti nakon svibnja 1945….“

Čitajući optužbe protiv hrvatskih intelektualaca vidimo ideološku zasljepljenost, vidimo mržnju protiv hrvatskog naroda i genocidnost što se može iščitati iz optužnica prof. dr. Vladimiru Bazali (liječnik-ginekolog) koji je uređivao glasnik Hrvatskog sveučilišnog društva, optužnica protiv dr. Dragutina Šafara (advokat), optužen jer je tvrdio da su hrvatski i srpski jezik dva različita jezika!

Ovdje ću izdvojiti slučaj profesora dr. Ljudevita Juraka koji je streljan 10. lipnja 1945. godine samo zato jer je bio član Međunarodnog povjerenstva o nalazima u Vinici (komisiju su osnovali Njemci). To Povjerenstvo je istraživalo zločin i našlo da su pobijeni imali užetom vezane ruke na leđima i zatiljak probušen metkom.

Sovjetski savez je kasnije priznao pokolje u Vinici i Katynskoj šumi. Prof. Jurak je pisao o nalazima povjerenstva (1943. godine) a komunistička komisija je ustanovila da je odgovoran jer je bio član povjerenstva i zbog toga jer je o tome pisao. Zaključak komisije je poslan vojnom sudu na daljnje postupanje. OZN-a je 15 kolovoza 1945. godine pozvala prof, Juraka da se u 10 sati javi u sobu 10 radi davanja podataka. Pavao Mihulja je tog 15. kolovoza izvjestio da je prof. dr. Jurak već streljan 10. lipnja 1945. godine presudom Vojnog suda Komande grada Zagreba.

3 a

Još jedan nekažnjeni zločin, zločin iz mržnje, streljanje akademskog slikara Josipa Horvata.

4 a

Grozno! Ovim se današnje antife ponose!
Knjigu Tihomira Dujmovića treba pažljivo pročitati jer daje odgovore na niz pitanja, otkriva nepoznate i poznate a zaboravljene činjenice o komunističkim zločinima od 1945. do 1990. godine.

Dr. Marko Jukić

Odgovori

Skip to content