HODAK Kako spasiti Agrokor od Todorića: Kao prvo treba mu ovrhom oduzeti dvorac!
Borba protiv 200 “Tuđmanovih“ obitelji je na vrhuncu. Epicentar je na Pešćenici. Spasit ćemo Agrokor, ali spremamo humanu giljotinu za Todorića. Rat je to itekako ozbiljan. Kako se samo mogao toliko zaduživati. I to još kod Rusa. Ruski je veleposlanik morao stati pred kamere s više odlikovanja nego što su dobili svi zagrebački antifašisti za bježaniju u sedam neprijateljskih ofenziva. Sada treba biti mudar i pronaći modus kako spasiti Agrokor od Todorića. Kao prvo, treba mu kratkom i efikasnom ovrhom oduzeti dvorac.
Pa nismo u srednjem vijeku. Koliko se nevladinih udruga može smjestiti u dvorcu. B.A.B-e, GONG, “Mirovni studiji”, svi stari i mladi antifašisti, Radnička fronta, uredništvo Novosti, stranka Pametno, pravaši Dražena Keleminca… Uglavnom, sve je to pravi festival zluradosti, jala i samoupravnog mentaliteta. Olako se zaduživati, a istodobno zapošljavati tolike stotine tisuća ljudi. I to još kod Sberbanke. Koliki su se pametni Hrvati zadužili kod Hipo banke pa sad ne moraju vraćati lovu. Samo su Austrijanci završili u zatvoru zbog Hipo banke… Da bi se RH tako zaduživala došao bi u pitanje opći demografski bum koji je trenutno na vrhuncu. Naime, svi j… Todorića. Najviše oni koji neprekidno daju desni žmigavac, a stalno skreću lijevo (Marina Kralik F.B.). Uglavnom svi znaju sve: kako je trebalo vodit koncern, kako i gdje je trebalo uzimati kredite, itd. Mala čela prodaju velika načela. Gledam neku večer na nekoj televiziji znojnog i korpulentnog tipa kako mudro analizira sve greške Agrokora, Vlade RH i svih koji nisu na vrijeme uočili opasne deformacije sustava. Sjetih se da mi je Luka Zaradić, moj teniski partner, jednom rekao kako je tipu nadimak ”Sampras”. Upitah: ”Jel’ zato što tako dobro igra tenis?” ”Ma, ne!” odvrati Luka. ”Nadimak je dobio po tome što sam može pojesti prase!” Međutim, rijetko se tko od “progresivnih“ mudraca upitao što padom Agrokora gubi poljoprivredna proizvodnja? Svi, osim Tomislava Mamića u Jutarnjem. Sve su to ”tabulae rasae”. Mamić iznosi podatak da je Todorić u kombinat Belje uložio blizu tri milijarde kuna te da drži više od 70% obradivih površina u Baranji i više od pola vinograda. Nitko se nije sjetio blago podsjetiti Samprasa i ostale “tenisače“ da ako padne Agrokor pada i Baranja. Tako zlobni, jalni i “samoupravni“ dio Hrvatske pati od nesanice zbog Agrokora i Todorića.
Tanja Torbarina je jednom napisala: “Ako ne možeš zaspati, najbolje je taj problem prespavati.“
Agrokor je bacio debelu sjenu na sve male i velike potrese u Lijevoj našoj. Nikoga više ne zanima po kojem će modelu Vlada otkupiti INA-u od Mađara, što je s HAVC-om, kako je u Beogradu prošao Hrvoje Hribar. Hrvoje je u trenutku depresije čuo da je za jugo-nostalgičare spasonosni lijek otići u Beograd. Kao što kaže Tin: ”Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem, da čujem one stare basne…“ Basne po kojima su Hrvati ustvari Srbi samo nikako da to shvate. I tako, nakon Dežulovića, Tomića, Jergovića, Vedrane Rudan, Domagoja Margetića i ostalih “gusaka u magli“ prema “prestolnici“ se odgegao i naš Hrvoje da komšijama otkrije strašnu tajnu. Tajnu koju su oni doživjeli i zapamtili još 5.kolovoza 1995.g. da je “Hrvatsku zarazio fašistoidni grip“. Ni manje ni više! “Ljudi koji su vodili HAVC morali su stati, napadnuti su od onih koji u demokraciji vide korupciju”. To je teza iz “Mein Kampfa“, misli Hrvoje. Hribar dobro, što više odlično, kotira u slobodarskom Beogradu. On kao gospodar života i smrti hrvatskog filma ima tamo potpuni kredibilitet. O vukovarskoj tragediji i herojstvu nije snimljen nijedan film, čak ni lutkarski ni crtani. Vjerojatno najkvalitetniji redatelj Lijepe naše Zrinko Ogresta nedavno je izjavio kako se srami hrvatskih ratnih filmova. Srbi su rat izgubili, izgubili su Kosovo, Crnu Goru, pola Bosne, 1/3 Hrvatske pa su ipak snimili niz izvanrednih ratnih filmova. Naravno, nisu imali Hribara, Ninu Obuljen i ostale “režisere“. Hrvati su rat dobili, ili si to bar umišljamo, ali umjesto filmova koji slave i/ili prikazuju tragedije Vukovara, Ovčare, Škabrnje, Oluje, Bljeska, Zadra, Dubrovnika mi snimamo “pravne“ filmove kao što je “Ustav Republike Hrvatske“ po scenariju Antonija Tomića i Rajka Grlića. U tom filmu ni relativno dobra režija nije mogla prikriti svjetonazorsku musaku ”jugo-progresivaca” tipa Tomića i Grlića. Zanimljivo je da perverznog, naprasitog i travestitskog sina ustaše igra Nebojša Glogovac, inače čvrsti simpatizer četničkog đenerala Draže Mihajlovića. Mislim da je Nebojša tu ulogu odigrao s puno strasti da što vjernije prikaže današnjeg tipičnog post-tuđmanovskog Hrvata.
A sad je “Hrvatsku zarazio fašistoidni grip“. Dobro je napisao Marcel Holjevac: “Tko nahrani kojota, ubio ga je“. Kojot tada prestaje loviti i uvijek očekuje da ga netko nahrani. Ako se taj netko ne pojavi, ode kojot… u Beograd. Ali oni tamo snimaju drugačije filmove. Filmove koji se gledaju na svjetskim festivalima kao što su “Sakupljači perja“, ” Tko to tamo peva“, “Lepa sela lepo gore“, ”Vukovar jedna priča“, ”Podzemlje“, “Tri letnja dana“ itd. Čak su im zadnja tri filma bila nominirana za Oscara! Svojedobno nam je Miljenko Jergović, nakon puta u Beograd, donio priču o “trodimenzionalnom Draži“ i “lešini sa Mirogoja“ misleći na Tuđmana. Što će nam donijeti Hrvoje Hribar iz magle u koju se odgegao. Jura Stublić je jednom napisao: “E, moj druže Beogradski!“ Zbog nedostatka prostora odustajem od svih drugarica i drugova beogradskih. Srbi na kraju krajeva uvijek prođu bolje jer su sve naše guske srcem u Beogradu, ali trbuhom u Zagrebu.
Tamo početkom devedesetih, politički su se osjećaji, a često i nacionalna netrpeljivost izražavali grafitima. Na jednom je bio nacrtan veliki muški penis uz tekst: ”Srbima k….” Jedna iskusnija dama sa zanimanjem je pogledala grafit i uzdahnula: “Srbima uvijek pripadne ono bolje…“
Mali primjeri hrvatskog ”fašizma”. Don Ivan Grubišić, Miljenko Smoje i Predrag Matvejević. O mrtvima samo sve najbolje. U tvrđavi Gripe u Splitu bila je komemoracija za don Ivana Grubišića. Imam prijedlog da odmah jednu ulicu u Splitu imenuju imenom don Ivana. Pok. don Ivan bio je hrvatski svećenik krajnje lijevog opredjeljenja koji se protivio vjeronauku u školama. Međutim, bio je jedan od brojnih političkih agitatora. Narod ga je navodno volio, naročito oni koji su nakon 45 godina socijalizma napokon dočekali da im djeca u školama idu na vjeronauk. Da stvar bude bolja, nisu ga voljeli ni “gledaoci Žikine dinastije“ jer je katolički svećenik. Voljeli su ga valja jedino splitski orijunaši i jugo-feralovci. I baš zato treba što prije po don Ivanu preimenovati neku važniju ulicu u Splitu, a možda i u Zagrebu. Ako ulicu ima Miljenko Smoje splitski kroničar i milicijski doušnik koji je ”cinkario” splitske taksiste Udbi, zašto ne bi imao i don Ivan? Ljevica i Udba ne napuštaju svoje ikone. Nema te ankete koja u Splitu neće pokazati beznačajnost Krleže ili Slobodana Novaka u odnosu na ”šjor” Miljenka. Pokoj mu duši. Pok. Predrag Matvejević istakao se u Domovinskom ratu i nakon njega svojim protuhrvatskim stavovima i javnim istupima. Bio je navodno auto-disident u Titovom režimu. To je kao da lisica protestira što je u selu previše kokoši. I sad te iste kokoši traže barem jednu malu ulicu u Zagrebu da je po njemu imenuju. Pa čovjek je napisao “Mediteranski brevijar“ koji je doživio dvadeset i jedan prijevod na razne europske jezike. Jesu li djela “U dane kad se vjetrovi smire i more postane prozirnije nego što je bilo…“ ili “Naše malo misto“ dovoljni da neku javnu osobu kvalificiraju nakon smrti da odmah dobije svoju ulicu? Fali nacionalni značaj takvih djela, katarza ili progon. U slučaju Ivana A. Bunjina, prvog ruskog nobelovca za književnost, radilo se o užasu staljinizma. Puškina su ubili. Ljermontova su ubili. Pisareva su utopili. Riljejeva su ugušili. Poležajeva otjerali u vojni zatvor. Ševčenko je dobio 10 godina tamnice. Dostojevskog su vodili na strijeljanje. Gogolj je poludio. Jesenjin se ubio. Majakovski je najpoznatiji ruski pjesnik XX stoljeća, ubio se (srce hrli hitcu, a grlo za britvom žudi…) itd. Ti veliki slavenski pisci i pjesnici epoha, tragičari su pisane riječi iza kojih je ostala slava za Rusiju, Staljinovu, Jelcinovu, Putinovu pa doista i zaslužuju dobiti ulice. Imena gradova zaslužuju se tragedijom svog buntovnog života i genijalnog talenta. Molim vas stoga, poštedite nas svojih jednostranih ljevičarskih naziva ulica.
Charles Beard je napisao: “Samo kad je dovoljno tamno vide se zvijezde.“
Neću na predstojećim lokalnim izborima glasovati za Brunu Esih. Ja svoje zastave ne mijenjam olako, pa ću kao i ranije zaokružiti svog kandidata. Jednog te istog koji stalno pobjeđuje u Zagrebu. Ipak, nema dvojbe da je gospođa Esih posijala paniku u HDZ-u. Mlada, elokventna i šarmantna. Zamjerke bivše članice CK SKH Jelene Lovrić drže vodu kao solidno sito. Bruna je prošla kroz sito i rešeto. Bolje mrak u Zagrebu nego osoba čijem ocu je na vjenčanju kum bio Stipe Mesić. Priznajem, to je Bruni jedna od ozbiljnijih zamjerki. Lovrićka misli da ona nije “čuvarica politike Franje Tuđmana već nastavljačica politike Tomislava Karamarka“. Bravo Jele! Bruna bi, između ostalog, “Tita protjerala s njegova trga u Zagrebu“. Stvarno svirepo! Čovjek koji je, po njemačkim i engleskim izvorima, poslao u “vječna lovišta“ oko 517.000 tisuća ljudi sad, po Esihici, ne bi smio imati ni “svoj“ trg u Zagrebu. Kaže naša Jele: “Poletarka u politici zapravo pokazuje namjeru reketariti Andreja Plenkovića“. E, da je Bruna umjesto ”poletarke” recimo ”proleterka” kao Sabina ili da je članica stranke Pametno postala bi, kao da ju je netko dodirnuo čarobnim štapićem, nova i ljepša Anka Taritaš Mrak. Ipak, nekako dvojim da bi je to razveselilo…
Idemo se malo odmaknut od Lovrićke, Pofuka i Pilsela. Marina Šerić je živnula. Od pobjede arhi-neprijatelja čovječanstva Donalda Trumpa Marina je “klinički“ mrtva. Teško je živjeti u istoj epohi s čovjekom koji ima ”friz” kao nekad Elvis. Dakle, Marina je živnula jer istražitelj, koji je “pokopao“ sve koje je istraživao, sad istražuje ”vražjeg” Trumpa. Marina misli da šef FBI-ja James Comey drži u rukama sudbinu Trumpa. Ja kao nadobudna politička neznalica mislim obratno. James je, zna Marina, srušio i obitelj Gambino, pa se, ako Bog dade, Marina nada da bi mogao srušiti s mjesta predsjednika SAD-a i čovjeka zbog kojeg hrvatska ljevičarsko-novinarska elita često posjećuje gastroenterologe i psihijatre. Marina, Andabaka i ostale skojevke ”znaju” da je James spriječio izbornu pobjedu “karizmatične“ Hillary. Ako sad “skine“ Donlanda sve će mu oprostiti. Oprostit će mu čak i nešto što je njihovom kumrovečkom mentalitetu krajnje odiozno. Što? James Comey, nova zvijezda naših liberalno lijevih novinarki ostao je upamćen kao visoki američki dužnosnik koji je odobrio 13 metoda mučenja kod ispitivanja osumnjičenih za terorizam. Marina vjerojatno smatra da, ako su teroristi pravi muškarci, onda lažna utapanja, lažna strijeljanja, čupanje noktiju i 72 sati nespavanja nisu velika cijena za odlazak zločestog Trumpa. Trump njoj i sličnima strašno ide na živce. Ako Comey uspije ishoditi opoziv Trumpa onda će biti vremena da se James Comeya odvede bar jednom na lažno strijeljanje. Tako će vidjeti kako je pravda spora, ali nedostižna. Znam da će Marina i dalje ljupko ogovarati ”sirovinu” Trumpa. Zato evo malo cinika svih cinika, Oscara Wildea:
“Samo je jedna stvar gora od ogovaranja – ne biti ogovaran.“
Dok Marina, Andabaka i Krasnec ne priznaju američke izbore, zbog čega Trump ne može zaspati cijelu jednu sekundu svaku noć, dotle Benard Karakas u Večernjaku “ruši“ Viktora Orbana. Ufa se, i to jako, u mladog Fekete-Gyora. Kaže Karkas kako bi novi politički pokret ”Momentum” moga za godinu dana poslati Viktora (sramotu EU) na “đubrište istorije“. Fekete je organizirao referendum protiv kandidature Mađarske za Olimpijske igre 2024.g. Orban se na smrt preplašio i odmah odustao! Prvenstveno jer kandidatura košta, a suparnici Budimpešti su Pariz i Los Angeles. Zanimljiv je način razmišljanja nove zvijezde Karakasa. On kaže: “Nemam je ništa protiv Olimpijade i športa. Ali dok nam je zdravstvo takvo da ljudi umiru po bolnicama… a novac se baca za Olimpijadu.“ Evo kamo je desničarski Viktor dotjerao mađarski proletarijat. Umire se u bolnicama! Umjesto da umiru po zatvorima nakon 13 vrsta mučenja u podrumima tajnih službi. Fekete protiv Orbana. Rijeka protiv Barcelone. Sve je moguće. Kad slučaj hoće.
Stari mudraci su govorili da je slučaj samo nadimak za ”providnost”. Jedan savjet našim ljevičarima, antifašistima, Radničkoj fronti, Documenti i drugima: ne pomičite satove naprijed. Samo kazaljke…
Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr
