DON MARINKO MLAKIĆ: Lazare, izađi!
Ove nedjelje evanđelje nam pripovijeda o uskrsnuću Lazara. Lazar i njegove sestre Marta i Marija bili su vrlo bliski Isusu i njegovim učenicima. Više puta se spominju u evanđeljima. Živjeli su u Betaniji, u blizini Jeruzalema, sami bez roditelja. Lazar je, čini se, bio najmlađi.
U prijateljskom odnosu Isusa prema Lazaru i njegovim sestrama prepoznajemo toplu i beskrajnu ljubav koju Bog ima prema svakome od nas. I to je stvaralačka ljubav, ona koja ima snagu osloboditi nas svih spona tuge i smrti.
Kad Isus dolazi u Betaniju, Lazar je već četiri dana u grobu. Oko njega je tuga i žalovanje. To je naše stanje. Lazar predstavlja svakog od nas, cijeli ljudski rod. Naš zemaljski život nalikuje boravku u tami groba. Dah truleži, iskustvo umiranja i propadanja prati nas na svakom životnom koraku. Mi živimo u sjeni smrti. Sv. pismo nas uči da je ona posljedica zla i grijeha. Đavlovom je zavišću smrt ušla u svijet, kaže Knjiga Mudrosti (2,24) i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.
Smrt je jača od nas. Ona nas sapinje i ne da da živimo. Ne da nam da gledamo Božju budućnost. Baca nas neprestano iz sadašnjosti u prošlost i iz prošlosti u sadašnjost. Vrti nas u vrtlogu ispunjenom našim grijesima, krivim odlukama, tuđim nepravdama, nesrećama, neispunjenim željama i strahovima… Sve nas to satire. Ne vidimo izlaza. Zato poput Marte i Marije kukamo: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.“ Da se nije dogodilo ovo ili ono, da nisam učinio to i to, da mi drugi nisu učinili što su učinili ili da su učinili ono što nisu učinili, sve bi bilo drugačije… Bilo bi mi lakše, bolje i ljepše. Gdje je Bog, pitamo se, kada nam netko drag umire, kada gubimo, kada se događa zlo pred kojim smo nemoćni? Kako povezati Božju svemogućnost i ljubav sa smrću? To su naše misli i naše jadikovke. One nas vežu i sputavaju baš kao što je mrtav Lazar bio omotan povojima po rukama, nogama i licu.
Smrt je jača od nas, ali izlaz postoji! Snaga koja razbija kameni pokrov groba postoji. Ona se vjerom dohvaća. „Budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju!“ uvjerava Isus Mariju. To je srž vjere u Isusa Krista. On je radi toga i došao među nas: da upoznamo slavu Božju. On nas uvjerava: Lazar nije umro, nego samo spava. Našim očima, slabovjernim i bezvjernim očima, čini se sve to kao nesreća. Otvorite oči vjere i vidjet ćete drugačije, uvjerava Isus. I u smrti treba gledati Božju slavu. Zapravo, baš tu je najsnažnije možemo doživjeti. Doživjet ćemo kako Bog po Isusu Kristu driješi spone grijeha i kida okove smrti. Kako razgoni tamu zla i čini da život zasja u punini.
Zato je bitan njegov poziv: „Lazare, izađi!“ On ga upućuje svakome od nas. Poziva nas, kada se nađemo u smrtnom događaju, da se ne predajemo olako raspadanju i jadikovanju nego da vjerom ustanemo. To je poruka svima nama. To je uskrsna poruka! Isusova riječ i prijateljstvo ponajprije su usmjerene ljudima u najtežim životnim stanjima, svima koji su se na bilo koji način izgubili i umrli. To je također poziv svim nama da nikoga i nikad ne otpisujemo, da se ne udaljavamo od osoba koje su zalutale u ”sjenu smrti”. Bog čovjeka nikad ne napušta. Kada se živog ugasi radi grijeha, radi ljudske nemoći i smrti, on se može obnoviti po vjeri u Isusa Krista. I samo po njoj!
Život se u Bibliji veže za zajedništvo s Bogom, za ljubav i prijateljstvo s njim. Naš život izvire iz tog zajedništva Ljubavi, iz Presvetog Trojstva. To je Božja slava, slava Oca i Sina i Duha Svetoga. Prijateljstvo Isusa s Lazarom i njegovim sestrama je slika božanskog zajedništva ljubavi za koje je Bog čovjeka stvorio. U tome je život vječni. Isusov prijatelj ako i umre, živjet će, uči nas današnje evanđelje. „Ja sam uskrsnuće i život. Tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada“, kaže nam Isus.
Čovjek ne mora biti zarobljen u prošlost. Ne mora očajavati kad umire on ili netko njegov. S vjerom u Krista mi ne možemo umrijeti.
Don Marinko Mlakić
