HODAK: Krleža je bio čovjek od glave do (četrdeset)pete!
Antifašisti, orjunaši, jugonostalgičari i napredna inteligencija na čelu s miljenicom proračuna RH Sneškom Kordić, već pomalo “živčani“, oglasiše se “Deklaracijom o zajedničkom jeziku“. Zasjeniše svojom intelektualnošću i Agrokor, i Todorića, i Ruse i sve one koji će ostati bez posla zbog kraha Agrokora.
Jedno je sigurno: Dubravka Ugrešić, Edo Popović, Daša Drndić, Slobodan Šnajder, Olja Savičević Ivančević, Bora Ćosić, Vedrana Rudan, Snežana Banović, Rajko Grlić, Ante Tomić, Dejan Jović, Viktor Ivančić, Dragan Markovina, Vesna Teršelič i stotine drugih jugoslavenčina neće nikada ostati bez posla. Mogu skliznuti s tračnica u Srbiji, BIH i Crnoj Gori, ali u Lijevoj Našoj ostat će kao i uvijek u sedlu.
Karizmatična jugoslavenka Sneška Kordić objavila je 2010. g. “fundamentalnu knjigu “Jezik i nacionalizam”. Za svoje “jugo-ideje“ nije ni tražila ni dobila lovu u Sarajevu, ni u Beogradu, ni u Podgorici. Tražila je lovu i dobila je jedino u Ministarstvu kulture RH. ”Dobri” ministar Biškupić i Nina Obuljen, vodeći se “stručnim kriterijima“, izađoše u susret veteranki zajedničkog jezika. I tako je krenulo. ”Para vrti gde burgija neće” kažu mudri Srbi. Zato je danas Hrvatska izbušena k’o švicarski sir. Poglavito zahvaljujući hrvatskim parama koje su dijelile hrvatske vlasti. Igrale se jugoslavenčine nasred zemlje Hrvatske… Ne znaju ni sami što žele, ali to žele odmah. Iz zajedničkog jezičnog “general štaba“ može se razaznati da žele jedan jezik i dvojezične ploče u Vukovaru! Kaže Sneška Kordić: ”Najvažnija etapa rada na Deklaraciji odigrala se u Zagrebu na sastanku proširenog odbora eksperata“. U to ne treba nimalo sumnjati. Srce i duša integralnog jugoslavenstva uvijek je bilo i bit će u Zagrebu. Samo u Zagrebu može se financirati i izdati knjiga koja ne raspravlja o sudbini hrvatskog jezika nego taj jezik negira i ne vidi ga na lingvističkoj karti Europe. Samo u Zagrebu može se izdati Hrvatska, njen Ustav, nijekati hrvatski jezični identitet… Sve će to DORH proglasiti jednog dana tek – satirom. Na sve strane niču talentirani satiričari. Najviše ih ima među potpisnicima Deklaracije. Čak su njene perjanice. Recimo, već legendarna Vedrana Rudan i još legendarniji Ante Tomić.
U portalu “poliklinikabagatin.hr “ ”Napredna intelektualka“, kako bi je nazvao nezaboravni Maršal, piše: “O, kako je bilo krasno i prekrasno kad su se Hrvatskom valjale horde četnika. Neki su bili stari sedam, neki sedamdeset i sedam, ali smo, mi Hrvati znali kome treba sprašiti hrvatski metak u četničko čelo“. I kako onda prijaviti DORHU-u našu Vedranu kad i osobe sa intelektualnim teškoćama jasno vide da se tu radi i klasičnoj ”satiri”. Inače, kad smo već kod toga, za napomenuti je da je 16. svibnja Dan osoba s intelektualnim teškoćama pa bi bilo više nego poželjno da se taj dan uzme kao dan kad smo od jednog jezika dobili četiri, a autori te jugo-alkemije postaju najozbiljniji kandidati za Večernjakovu ružu za 2017.g. U mojoj pokvarenoj mašti već vidim Branimira Pofuka kako s ružom u ustima prilazi Zoranu Šprajcu…
No, nije ozbiljan zdravstveni slučaj samo naša Vedrana. Pisac, scenarista, putopisac iz Češke, komunista-kolumnista, operirani humorista i briljantni podoficir JNA iz Bileće, Ante Tomić nam kratko i jezgrovito daje zanimljiv odgovor na pitanje svih pitanja: zašto je naša dika potpisao Deklaraciju? Kaže Antonio: “hrvatski jezik izmišljen je da bi Hrvate držao u strahu… O podoficirima JNA oduvijek sam imao visoko mišljenje. Još od služenja vojnog roka u Bitoli. Fascinirao me naš “četni“ zastavnik Rile koji je na pitanje Žarka Modrića, novinara TV-Zagreb, “što ima novog u Indoneziji nakon svrgavanja Sukarna“ odgovorio da je tamo trenutno “status quo vadis!“ I što sad? Hrvatski jezik je ustavna kategorija, a i dvadeset i četvrti je jezik u EU. Je li to dovoljno da se odoli elitnoj navali prve lige feralovaca i kripto-jugoslavena kao što su Dean Jović, Vesna Teršelič, Rajko Grlić, Slobodan Šnajder, Edo Popović, Rade Šerbedžija, Srećko Horvat, Viktor Ivančić, Dubravka Ugrešić, Zdravko Zima, Jasmina Žbanić, Teofil Pančić, Željko Komšić, Lenka Udovički, Dragec Carlos Zvonimir Pilsel, Pero Kvesić( jedan od autora Šuvarove “Bijele knjige“ koja je označila kraj lovostaja na hrvatsku inteligenciju), Marinko Čulić, Snježana Kordić, Dragan Markovina, Predrag Lucić, Heni Erceg, Ivana Bodrožić… itd., itd. Tko će na kraju zagasiti svjetlo u balkanskoj krčmi, a prije toga objasniti drugovima i drugaricama da je hrvatski jezik Ustavom Republike Hrvatske definiran kao službeni jezik u Hrvatskoj, kao jedan od službenih jezika Europske unije, priznat i normiran kao zasebni jezik s vlastitim međunarodnim kodom? I točka. Pisac i novinar Balša Brković poentira: “Reakcije pokazuju da su nacionalisti svih boja znatno iritirani, što je sjajno!“ Točno! Nacionalisti u Hrvatskoj su toliko iritirani da se tresu od – smijeha!
Winston Churchill je jednom rekao: “Oni koji nisu ništa naučili iz povijesti, osuđeni su na njeno ponavljanje“. A da je tome tako govori i ova mala istinita anegdota. Klinac od 4-5 godina gleda crtiće na TV. U jednom trenutku slučajno prebaci na crtić koji se prikazivao na srpskoj TV. Nakon par minuta mali se okrene i kaže: “Mama, televizor se pokvario, ovi govore krivo“.
Vlado Vurušić je relativno umjeren i ne ekstremno lijevo eksponiran novinar Jutarnjeg. Ne bavi se spregom korporativnog kapitalizma i političkog establišmenta. Dobar je poznavatelj prilika u Rusiji. S velikim ruskim piscima i pjesnicima je na ti. Ali otkada je ljevičar Ogurlić počeo uređivati Jutarnji i naš Vurušić je naglo i znakovito evoluirao. Vlašić, Vurušić i Biočina postaju progresivci, borci protiv ustašluka, fašizma, povijesnog revizionizma i manje-više svega, osim naravno komunizma. Dohvatio se tako naš Vlado Ivana Zvonimira Čička. Ni prvi ni zadnji. Čičak je na prezentaciji knjige “Kratka povijest komunizma (za nekomuniste), onako suptilan i pastoralno, oprezan rekao da su Picasso, Neruda i Krleža idioti koji su glorificirali komunizam. I u našem se Vladi probudio gnjev pravednika. On je u kolovozu 1995.g. bio uvjeren da je Čičak njegov istomišljenik. Sad odjednom “tako govori o svjetskim i nacionalnim veličinama koje su svi odreda ljevičari-antifašisti… to se uklapa u opću atmosferu revizionizma (do čega može dovesti revizija vidi se iz slučaja HAVC-a gdje se Hribar, nevin k’o Sanader, morao skloniti u slobodarski Beograd.) i lažiranja hrvatske povijesti i političke prošlosti ovog naroda“. Vlado je uzrujan. Kamo to sve zajedno ide? “Nameće se normativ, sličan “idiotstvu“ Krleže, da su nam u Bleiburgu stradali Hrvati, kao takvi, a ustaše se nazivaju “hrvatskom vojskom“, mada su to uistinu bili partizani”. Slažem se! Partizani su bili “hrvatska vojska“ koja se borila za Jugoslaviju ili Veliku Srbiju. Jedna od sjajnijih pobjeda bio im je Bleiburg kad su herojski pobili razoružanog neprijatelja. I sad šećer na kraju. “Na Bleiburgu, za razliku od Jasenovca, nitko nije ubijen zbog svoje nacionalnosti ili vjere“!!! Svaka čast, Vurušiću!!! Zašto onda Bleiburg nije grobnica nekog drugog naroda? Recimo, srpskog Ili crnogorskog? Slovenski umjetnik “idiot“ Gal Kirn čini se Vuršiću podobnim za citiranje i poentiranje. Kaže Gal (iz Asterixa i Obelixa) “Floskulom totalitarizma trebali bi izjednačiti partizane i fašiste, što je kompatibilno s europskim projektom izjednačavanja komunizma i fašizma…“ Zašto je Vlado metnuo idiot u zagradu nije sasvim jasno. Neka Asterix pogleda broj žrtava fašizma i komunizma pa neka si sam skine zagradu kojom ga je počastio Vurušić.
I za kraj nešto što je Vurušiću promaklo. George Bernard Shaw, irski dramatičar koji je 1925.g. dobio Nobelovu nagradu za književnost, bio je najpoznatiji britanski “idiot“ jer je bio otvoreni obožavatelj Benita Musolinija. Kad je umro, 2. studenog 1950.g., neka laburistička zastupnica u Donjem domu, prozvala ga je ”idiotom”. Svejedno. Da je i bio slučajno zadojen komunizmom, kao Krleža, sad bi ga Čičak proglasio idiotom. No, duhoviti i mudri Shaw nije bio te sreće. Zato ga vrijedi citirati: “Ako nekad, jureći za srećom, nađete tu sreću, vi ćete, kao ona starica što je tražila naočale, otkriti da vam je sreća čitavo vrijeme bila ispred nosa.“
Zlobni hrvatski desničari koji nisu trpjeli progresivnog Titovog šahovskog partnera Krležu, smislili su zgodan opis prijeratnog i poslijeratnog Frica. Krleža je bio čovjek ”od glave do (četrdeset)-pete”.
Uz Agrokor koji potresa našu izuzetno bogatu i uspješnu Hrvatsku nitko ne obraća pažnju na sudbinu i mrcvarenje BiH Hrvata na Međunarodnom (nakaradnom) sudu u Haagu. Suoptuženici su se dragovoljno predali sudu davne 2004.g. Devet godina kasnije izrečena im je bila nepravomoćna presuda, a četiri godine nakon te presude započeo je žalbeni postupak. Optuženici su čitavo to vrijeme proveli u pritvoru. Istodobno, Šešelj, oslobođen zatvora zbog preteške bolesti, danas čio i zdrav vodi predizbornu kampanju za srpskog predsjednika. Šljivančanin piše knjigu u kojoj on opisuje strahote koje je doživio u srpskom Vukovaru. I taj i takav Sud “s posebnim potrebama“ hrvatski poltroni i dalje smatraju sudom. Kazneni procesni postupak se zasigurno više poštuje čak i u Sjevernoj Koreji nego u Haagu. Službenu Hrvatsku ova karikatura od suđenja uopće ne zanima. A posljedice, u slučaju da opstane osuđujuća odluka, mogu biti za Hrvatsku i gore od sloma Agrokora. Osuđujuća presuda jednako je katastrofalna kako za optuženu šestorku tako i za prvog Predsjednika RH Franju Tuđmana. Time i za RH. To otvara vrata BiH unitaristima da Hrvatsku “prekomjerno granatiraju“ sa stotinama i tisućama tužbi. Da ne govorimo o Hrvatima u BiH koji trenutno “uživaju“ u punoj ravnopravnosti koju su im priskrbili Komšić i Topić zajedno s lijevim klerom iz Vrhbosanske ili Sarajevske biskupije. Hrvatska se politika u zadnji čas ipak trgla. Haag traži od Slobodana Praljka par milijuna eura za troškove njegove obrane. Hrvati su spremno prihvatili zadatak da za “časni“ sud pronađu Praljkovu imovinu kako sud ne bi bankrotirao. I Hrvati će, kao časni Hrvateki i tvrdi poltroni, nastojati da obave svetu dužnost denuncijanata svojih nevinih državljana koji već desetljeće trunu u Haaškim tamnicama. Sreća je samo što taj Sud nije tražio i od Gotovine, Markača i Čermaka da sami plate svoje obrane. Odredba da optuženici, koji budu oslobođeni, ni nakon godina pritvora nemaju pravo na novčanu naknadu jedna je od najsramotnijih u povijesti pravosuđa. I baš ta odredba služila je SAD-u da se izbori da njeni državljani ne mogu odgovarati pred takvim tobožnjim ”sudom”. Čudno je samo kako je Amerima uspjelo izbjeći Haašku giljotinu, a velikoj i moćnoj europskoj poltronki Hrvatskoj nije? Na optuženičkoj klupi je po “zapovjednoj“ odgovornosti jedan čitav narod, ali o tome se u Hrvatskoj šuti i čeka. Možda Godota, Samuela Becketta..
Hrvate u BiH zadesila je sudbina Židova u nacističkoj Njemačkoj. Toliko ih pljačkaju i obespravljuju, pa im je jedini spas da im prikače Davidovu zvijezdu koja se danas, za razliku od nekad, jako respektira.
Piše mi čitateljica iz Zadra i pita postoji li po mojem mišljenju bilo kakova olakšavajuća okolnost za Tina Šunjergu koji je počinio stravičan zločin ubivši svoje roditelje. Odgovorio sam joj da ne vidim baš neke olakšavajuće elemente. Možda jedino da odvjetnik u završnoj riječi traži primjenu propisa o ublažavanju kazne jer je optuženi ”dijete bez roditelja”. Mišljenja sam da je Tin tipičan proizvod priglupih i preliberalnih odgojnih metoda kod nas. Plavi telefon, suci za prekršaje koji spremno trpaju u zatvor roditelje ako djeci prilijepe šamar. Tako od djece stvaramo “svete krave“ od koji stradaju i roditelji i profesori po školama. Po zakonu djecu odgajaju roditelji. Problem je što ih odgajaju po propisima koji su nastali u liberalnim laboratorijima, a koji su nastali po uzoru na truli EU liberalizam koji je nekritički nametnut i Hrvatskoj. Tradicionalne vrijednosti se ismijavaju. Djeca sve više “šmrču“, a Centri za socijalni rad budno paze da nam “dječica“ ne bi slučajno bila traumatizirana od strogih roditelja. Možda ova kozmička tragedija nekom ipak otvori oči. Ili su možda naši stari zaista bili ”Čičkovi idioti” odgajajući nas bez kokaina i mobitela. Seksualni odgoj u školama? Štulhoferi ili tako nekako… Hoće li će nas ovaj i slični tragični događaji natjerati da nešto mijenjamo u sustavu odgoja koji je očito manjkav i preliberalan?
Winston Churchill je rekao: “ Za poboljšanje – mijenjaj. Za savršenstvo – mijenjaj često.“
Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr
