ŠOLA: Šerbedžija i društvo – za otadžbinu spremni!
Vazduh ugodan. Gledam pasulj i šargarepu u bašti kako rastu. I jabuku. Hoću da je uberem, ali ne znam gde su merdevine, možda da uzmem palamar? Ah ne, pomislim u magnovenju, mogu da poderem pantalone da dve jabuke metnem u špag. Bem ti lebac, bre, ponašam se ćivtiski, ko da mi je keva ćifta nepodešenog čilibara.
Bolje da se maknem i odem u bioskop. Pre toga moram da promenim čaršafe i operem činije. Sve se ubundžalo, čak i čerek leba na seniji, treba tu i bojadžija. I sebe moram da rešim. Prvo kod moga berbera da se ulepšam, onda na fudbal, posle u bakalnicu kod onog bilmeza koji mi uvek isuši buđelar i kupiti detetu bukvar.
Mora da nauči azbuku. A ni kiriju za ovaj mesec nisam rešio. Nije da treba da bivstvujem ko Hristos u vertepu, ali, brate, nisam zumba ni makaze da život sečem preko kolena.
Zato sam javio Radetu Šerbdežiji na Brijone i Draganu Markovini, da ću da kidišem s posla i doći da se utefterišem za Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Rade i Dragane, čekajte me u Sarajevu kod šadrvana ispred pozorišta. Stižem prvim vozom. Vaš Koviljko iz Čačka.
Napisao sam ovaj tekst, onako iz eksperimenta, i dao svojem osmogodišnjem sinu da ga pročita. Dijete nije ništa, skoro ništa razumjelo, jer nikada nije u životu čuo za buđelar niti pasulj, niti za čerek leba, niti je u životu vidio bukvar, no ipak je naučio abecedu, zna čitati i pisati.
Moj osmogodišnji sin nije znanstvenik, niti pripada skupini od više od dvjesto književnika, lingvista, intelektualaca koji su iskemijali i potpisali ovu sumanutu “znanstveno utemeljenu” Deklaraciju o zajedničkom jeziku koji, kažu oni, Hrvati zovu hrvatskim, Srbi srpskim, Crnogorci crnogorskim, a bosanci bosanskim, ali je jasno zaključio da gornji tekst nije hrvatski jezik.
Mi koji smo rođeni u bivšoj državi, bili na torturi u JNA, bili bombardirani srbizacijom svega u Jugi, pa i kulture, naučili smo što je pasulj ili boranija, ali generacije rođene poslije devedesete za razumijevanje gornjeg teksta trebaju rječnik, stručnog tumača, tatu koji je gulio JNA u “protuvazdušnoj odbrani” i tamo naučio da je berber na srpskom brijač, a ne pripadnik afričkog plemena kako je do tada mislio.
Moj sin i nove generacije nemaju “čast” za tu vrstu kulturnog “obogaćivanja”, a ni keva mu ne bi dozvolila, kao ni ćale, koji piše ovaj tekst. Bolje neka uči engleski, francuski, talijanski… nego da gubi vrijeme tražeći bioskop jer ga u Hrvatskoj neće naći, a propustit će dobar film u kojem Šerbedžija istovremeno govori na ista četiri jezika. Takav film bi bio za Oscara u području “vjerovali ili ne”.
Naime, svaki Hrvat koji se rodi, čim prohoda i zucne, već govori četiri jezika u jednom. E, to se zove znanost, odnosno “znanstveno otkriće” u kojem je financijski sudjelovala i Plenkovićeva ministrica kultureNina Obuljen kada je potpisala, kao državna tajnica, dodjelu novca autorici cijelog ovog “jednojezičnog projekta”, Snježani Kordić, za knjigu “Jezik i nacionalizam” u kojoj se negira postojanje hrvatskog jezika.
Ovu papazjaniju treba ignorirati, odnosno sprdati se s njom, ona je dobar vic, tu ozbiljna znanost i argumentacija nema što raditi, iako nije bezazlena. Slažem se, stoga, s akademikom Kovačecom da je tu riječ o “provokaciji i bedastoći”, da je to “skup iskompleksiranih ideja o jeziku koji se ne temelji ni na kakvoj objektivnoj stvarnosti, nazvavši deklaraciju srpskim “soft Memorandumom 3.” Zato ih pozdravljam starim hrvatskim pozdravom: “Za otadžbinu spremni!”
Braneći jezik od “nacionalizma”, ova skupina provokatora zapravo nastupa s pozicija jugoslavenskog nacionalizma, izgubljene i neprežaljene otadžbine. Braneći jezik od politike, ova skupina provokatora nastupa s dobro poznatim tezama velikosrpske politike o jeziku, kojoj se prije pedeset godina suprotstavio i sam Titov dvorski pisac Krleža.
Pozivajući se na znanost, ova skupina provokatora zapravo nastupa ne s pozicije znanosti, već jugonostalgičarske ideologije i mentaliteta “srpskohrvatskog jezika” i kulturno-jezičnog bratstva i jedinstva svih naših naroda i narodnosti.
Sve zamjene teza, sve za što optužuju mnoge naše ugledne “nacionalističke” jezikoslovce, ozbiljne znanstvenike, zapravo su oni, (jugo)nacionalisti, političari koji ideologiziraju jezik, a ne znanstvenici, čineći ga oružjem kulturne agresije, kada već tenkovska nije upalila. Sve to nema veze sa znanošću, sve treba čitati u kontekstu geopolitičkih previranja ovdje uz pomoć korisnih idiota udruženih s “ljudima od zadatka”.
Tekst te njihove tragikomične deklaracije uopće neću čitati. Ustvari, hoću, samo pod jednim uvjetom, ako početak ovog teksta prevedu mom sinu da dijete razumije “svoj” jezik. No, mislim da mi neće izići ususret, jer ima jedan problem. Sin mi se zove Ante…
Kod jugonacionalista i njihovih pomagača, geopolitičkih mutikaša, od Berlina do Moskve, to nije ime omiljenog katoličkog sveca, to kod njih budi podmukle, paranoidne asocijacije i djelovanje. Kao što je i “zajednički jezik”, uostalom.
Autor: Ivica Šola/slobodnadalmacija.hr
