Ruski utjecaj i odgovornost političkih struktura
Kad se već ne će političari, odnosno izvršna vlast, postaviti spram Agrokora i Todorića kako treba, a to znači prema zakonu, onda takva dužnost pada na onaj malobrojni dio društva koji ima sredstva vršiti pritisak – to su novinari.
Imamo priliku svjedočiti, napose u prošlih nekoliko tjedana, porastu stručnjaka u Hrvata za I. T. No, na hrvatsku žalost, ne radi se o stručnjacima za “Information Technology” (IT) nego o takozvanim stručnjacima za Ivicu Todorića (I.T.). Svi mediji izvještavaju o “dramatičnim” pregovorima dobavljača, bankara i vlade, prenose riječi “uglednih ekonomskih” stručnjaka, raščlanjuju (analiziraju) uspon (i pad) tog velikog poduzeća, ističu krive postupke (prema poslovičnoj naknadnoj pameti u Hrvata) te općenito zasjenjuju bilo koje druge vijesti od domaćeg ili međunarodnog značaja. A to je sve pomalo ironično, budući su trenutno najglasniji oni koji su se do jučer kleli i zaklinjali na doktrinu samoupravnog socijalizma – a takvi pojma nemaju ni o tržištu kapitala, ni o politici kad se radi o ogromnim novčanim iznosima i radnim mjestima, ni o intervencionističkoj ekonomskoj politici.
Nije neka “nauka” predvidjeti što će se dogoditi s Todorićem. Ta, potrebno je samo prisjetiti se što se dogodilo s otokom Smokvica Vela. 1995. godine je taj otok predan u zakup/koncesiju poduzeću “Grafoplast” (ugovor sklopljen s MORH-om). 2006. godine je Todorić kupio “Grafoplast”, a s tim je poduzećem stekao i zakupljeni otok. Međutim, 2007. je taj ugovor o zakupu/koncesiji poništen od strane suda, a 2011. je Agencija za upravljanje državnom imovinom počela računati koliko je u međuvremenu iznosila zakupnina koju je Todorić bio dužan plaćati. I prošle je 2016. godine taj dug od preko 200 milijuna (!) kuna otišao u zastaru. Ukoliko stvari postavimo kako treba, nije tolika krivnja na Ivici Todoriću što nije izvršavao ugovorne obveze prema državi, već je kriva država što se neodgovorno ponaša prema vlastitoj imovini, odnosno ne potražuje toliki iznos od onih koji ga bez problema podmire, ali kad je netko dužan 100 kuna za HRT, odmah ovršuju.
I samo iz ovog primjera, lako je zaključiti što će se dogoditi Todoriću – ništa. Kad je kao ministar financija Slavko Linić pokušao Agrokoru naplatiti porezni dug 2012. godine, Todorić je zaprijetio s 10 000 otkaza. To sve govori. Ipak, potrebno je naglasiti da cijela ova drama glede najvećeg hrvatskog poduzeća nije isključivo domaća priča, već međunarodna. Kad se ne bi radilo o ruskim bankama koje su kreditirale Agrokor, najvjerojatnije se trenutna vlada uopće ne bi uplitala, odnosno barem ne u tolikoj mjeri i prouzročujući toliku štetu vlastitim građanima. No, mali ljudi ne razumiju veliku (međunarodnu) politiku, a malih ljudi ima podosta, pogotovo u malom narodu kao što su Hrvati.
Ruski se utjecaj u Hrvatskoj mora u potpunosti spriječiti i onemogućiti, jer ruska politika podrazumijeva “regijonsku” politiku, ma što mi mislili o Sjedinjenim Državama i zapadnoj Europi te njihovom izvoznom radikalnom liberalizmu, migrantskoj politici i t.d. Upravo zato čudi što se nitko od naših novinarskih I.T. stručnjaka nije pozabavio činjenicom da je na spomenutom otoku, Smokvici Veloj, 2007. godine osobno boravio i Dmitrij Medvedev, koji je koncem te godine obznanio predsjedničku kandidaturu, odnosno rotaciju s Vladinom Putinom na čelu Rusije.
Medvedev, inače bivši predsjednik uprave Gazproma, u vezu je s Todorićem došao putem tadašnjeg predsjednika RH Stjepana Mesića, inače velikog zagovornika i lobista grupe Adria, i uz pomoć Franje Gregurića, nekadašnjeg čelnog čovjeka zagrebačke Astre. Upravo zahvaljujući Medvedevu i Mesiću, Agrokor je i došao u doticaj s ruskim državnim bankama koje su tražile siguran način za prodor na Jadran, što je značilo odobravanje kredita koje ni jedna ozbiljna banka ne bi odobrila.
Uz to, za boravak se Dmitrija Medvedeva i supruge mu Svetlane na otoku Smokvica Vela veže i jedna zanimljiva anegdota. Gospođa Medvedev, naime, obožava određene francuske sireve kojih u Hrvatskoj nema pa je domaćin (Ivica Todorić) poslao privatni zrakoplov u Pariz kako bi buduća prva dama Rusije bila zadovoljna, a Todorić ispao kao pravi domaćin. To nije kazneno djelo samo po sebi, ali upućuje na bahatost i razmetljivost, koja je prisutna kako u privatnim druženjima, tako i u poslovanju, i zapravo sve govori o tomu tko je i što je Todorić.
Da li je Ivica Todorić, odnosno tvrtke u njegovom vlasništvu, izravno ili neizravno, financirao kampanju Dmitrija Medvedeva, bilo bi zanimljivo doznati. Istraživački novinari i samozvani stručnjaci za I.T. eto vam prilike!
Hrvatska je nesreća baš u tome, što se poklopilo (ne baš slučajno!) da je jedini spas za najveće hrvatsko poduzeće upravo ruski bankar. Nažalost, trenutna vlada mora intervenirati i spriječiti takav geopolitički poremećaj, no posljedice toga snosimo svi mi, od smetlara do liječnika, a ispada da će najodgovorniji (Mesić-Gregurić-Todorić i ekipa) opet proći lišo.
Dakle, hrvatski bi se građani trebali ljutiti ne na poduzetnika i gospodarstvenika, već na političare i njihova (izdajnička) djelovanja, a galamu bi prvi trebali dignuti novinari i aktivisti civilnog društva – zbog ovdje navedenih razloga.
Josip Gajski/hrsvijet.net
