Spomenik Hrvatskomu jeziku

Sastav hrvatskih potpisnika t. zv. izjave o zajedničkom jeziku jasno upućuje, kako su oni, uz stanovit broj frustriranih osoba, organizirana skupina političkih aktivista, koji zastupaju jugonacionalistička stajališta, nekadašnje ORJUNE, koja se napajala protuhrvatskim, rasističkim idejama iz časopisa „Zenit“ Ljubomira Micića ili programatskoga spisa Nikole Stojanovića „Do istrage naše ili vaše“

Jezik je uređen skup glasovnih i pisanih simbola kojim međusobno opći određena zajednica ljudi, koja se početkom standardizacijskih jezičnih procesa uzdiže na višu civilizacijsku razini. Prije toga takve zajednice imaju uglavnom narodnosni značaj, a kako državna, upravna i kulturna nadgradnja za potrebe suvremenoga života ujednačuje dijalekatske jezične razlike, tim činom počinje stvaranje suverenih i suvremenih nacija. Kad se nacija u tom skupu simbola počne prepoznavati na višoj emotivnoj, književno-umjetničkoj, intelektualnoj, društvenoj, državnopravnoj i općecivilizacijskoj razini, onda jezik, uz svoju primarnu funkcionalnost postaje polivalentan jer se u svojim različitim idiomima može rabiti na svim komunikacijskim razinama nacionalnoga života.

Suvremene su nacije upravo zahvaljujući toj polivalentnosti u svoje standardne jezike ugradile kolektivna iskustva stoljeća zajedničkoga života, vlastitih nadanja i stremljenja, borbe za opstanak, društvenu pravdu i opći zajednički boljitak pa zato često i pojedini dijelovi istovjetnoga leksičkog fonda srodnih i bliskih jezika u različitim nacionalnim kolektivitetima imaju potpuno različita ili pak vrlo slojevita značenja. Tu duboku slojevitost različitih značenja na primarnoj razini mogu dobro ilustrirati primjerice riječi „ustaša“, „četnik“ i „partizan“, koje u dva bliska, ali ipak različita jezika – hrvatskom i srpskom, imaju posve drukčija, a neke i oprječna značenja.

Na uništavanju čak te jednostavne slojevitosti i višeznačnosti te ukidanju semantičkih značajka pojedinih riječi unutar podređenih jezičnih kolektiviteta i nametanju vlastitih značenja tim kolektivitetima temelji se t. zv. izjava o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Crnogoraca i Bošnjaka, koju je nedavno u Sarajevu predstavila skupina političkih aktivista.

Ta skupina „istomišljenika“ u svojim nacionalnim sredinama, nakon raspada SFRJ i njezina zločinačkoga komunističkog sustava te uspostave demokratskih sustava više ne predstavlja t. zv. društvenu avangardu pa su u višestranačkim društvima svojih nezavisnih država tek povlašteni „privjesci“ državnih jasala.

Zbog neprilagođenih državnih politika općim zapadnjačkim standardima, njih se još uvijek s tih jasala ne usude otkvačiti domaće vladajuće elite pa ih za provedbu vlastitih strategija rabe inozemni čimbenici sumnjiva poslovnoga i političkog morala. U pozadini nametanja t. zv. jedinstvenog jezika nije teško pronaći idejno-novčarsku nit koja seže do različitih „pruskih“ jezičnopolitičkih društava zaduženih za promicanje stajališta mladogramatičarske filološke škole, ugrađene u temelje Ujedinjene Njemačke iz 19. stoljeća, ali i koja je svojom slavističkom ideologijom utirala putove pruskoj miltarističkoj ekspanziji na istok.

Sadržaj navedenih zahtjeva u t. zv. izjavi o zajedničkom jeziku nesuvislo je filološki raščlanjivati, jer u njoj ne postoji niti jedan razborit jezikoslovni argument za nametanje jedinstvenoga hibridnog jezika posve različitim narodima, koji na temelju svojih književnih i državnopravnih tradicija razvijaju vlastite standardne jezike.

Zbog svoje političke pozadine t. zv. izjava je ponajprije sigurnosno pitanje. Naime, ona ima strateško značenje u sklopu operacija hibridnoga rata, što ga Moskva već dulje vrijeme uspješno vodi za učvršćivanjem pozicija u zaleđu Jadranskoga mora. Pruska i ruska politička strategija kao da se i danas nastavljaju na tradiciju nekadašnjega nacističko-komunističkog savezništva, koje je 1939. godine zapalilo Europu.

Ta očito učinkovita taktika u kojoj zajednički nastupaju promičba, nacionalni instituti, državne banke i diplomacija pokazala se ništa manje uspješnom i u ruskom preuzimanju hrvatske tvrtke Agrokor, što će ubuduće omogućiti Moskvi da po potrebi sustavno destabilizira Hrvatsku. Ne treba ni spominjati kako su u ovoj ruskoj operaciji potpuno zakazale hrvatske službe, tim više, što je još pri pokušaju Agrokorova preuzimanja slovenskoga trgovačkog lanca Merkator Europska banka, pod „pruskim“ pritiskom, odbila kreditirati Agrokorovu akciju.

Ne ulazeći u pitanja i težnje potpisnika iz drugih triju država, sastav potpisnika t. zv. izjave o zajedničkom jeziku iz Hrvatske jasno upućuje, kako su potpisnici, uz stanovit broj frustriranih osoba, organizirana skupina političkih aktivista. Oni, naime, zastupaju jugonacionalistička stajališta, slična nekadašnjoj ORJUNI, koja se napajala protuhrvatskim, rasističkim idejama iz časopisa „Zenit“ Ljubomira Micića ili programatskoga spisa Nikole Stojanovića „Do istrage naše ili vaše“.

Dok je toj ORJUNI u doba ranoga ustrojavanja uzor bio Mussolinijev fašizam, a kasnije zvijezda staljinističkoga i jugoslavenskog unitarizma, u suvremenim okolnostima očito su „fascis“, uz zvijezdu, zamijenili nacističkim kukastim križem, što su demonstrirali i na nogomentnom igralištu u Splitu.

Glede pak hrvatskoga jezika, on je u svojim ključnim funkcijama bio i ostao, unatoč austrijskim, ugarskim, njemačkim, ruskim, talijanskim, srpskim i jugoslavenskim pritiscima, izraz volje i samobitnosti hrvatskoga naroda, njegove književnosti, kulture, a naposljetku i hrvatske državne nezavisnosti.

Hoće li se pak Bošnjaci i Srbi, u sklopu novoga projekta, sljubiti u jezično zajedništvo zbog aktualnoga rusko-turskoga saveza, koji ima svoje izravne posljedice i na BiH, stvar je njihovih političkih elita. S crnogorskim jezikom ipak je nešto drukčije stanje pa će i hibridni pritisak, zbog nedavno spriječena pokušaja da se Crnogorce posrbi državnim udarom, imati i snažniji državni i identitetski otpor novom posrbljivanju.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo/Kamenjar.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save