Strah i otkupljenje

Pred Isusovom osudom, mukom i smrću neumoljivo se nameće pitanje, što se tu zbilja događa? I kako je to moguće? Tim više kada imamo u vidu svečani dolazak Isusov u Jeruzalem uoči blagdana Pashe. Isti puk, koji ga je počastio kao kralja, tek nekoliko dana nakon toga „mahnito viče: ‘Raspni, raspni ga!’“ Kako je moguće da čovjek tako podivlja, izgubi pamet i mjeru? Kako je moguće da ozbiljni i pametni ljudi onoga vremena (farizeji, pismoznanci, svećenici…) tako bezočno gaze savjest, zanemaruju istinu i moral te popuštaju najnižim strastima? 

Pitamo se sve dotle dok ne uvidimo da smo i sami uronjeni u taj svijet. Svi smo mi zbiljski sudionici tog obračuna dobra i zla, istine i laži, mržnje i ljubavi, opraštanja i srdžbe, koji se odvijan a Golgoti. Isusova drama nadvremenska je borba koja se neprestano događa jednako u području savjesti svakog pojedinca kao i na općem planu bilo jedne ljudske zajednice bilo cijelog ljudskog roda.

Što je to u srži ove borbe? Što se to nalazi u nutrini ljudskog bića što ga tako lako i drastično pretvara u najrazornijeg zločinitelja potpuno zaslijepljenog bestijalnom mržnjom? Srdžba, nasilje, laž, mržnja, prijetvornost… – sve to ima izvor u strahu, u dubokom egzistencijskom strahu ljudske duše. Strah je ta nevidljiva ruka koja pokreće puk i pojedince protiv Isusa? Iz straha ga lažno optužuju, izdaju, sude, zatajuju, muče i ubijaju. Glavari svećenički, farizeji i pismoznanci, iako dobro poznaju Pisma koja najavljuju Krista, boje se naroda i Rimljana. Boje se, jer hoće po svaku cijenu zadržati pozicije svoje moći i ugleda. Pilat, iako ”na njemu ne nalazi nikakve krivnje”, kukavički pere ruke, jer se bojao Židova. Bojao se njihove prepredenosti koja bi ga mogla koštati političke karijere i ugleda. Narod se bojao usprotiviti onima na vlasti. Apostoli su se bojali za svoje živote. Svi se boje ostati vjerni istini i dobru – u konačnici Bogu – jer ih to dovodi pred izazov žrtve i odricanja. Boje se napustiti varljive oslonce na koje su oslonili svoje živote i staviti svoje povjerenje u Boga i njegova Sina Isusa.

U strahu su velike oči. Ustrašen čovjek stvarnost vidi iskrivljenu. Obično vidi i čuje ono što ne postoji, a ono što postoji ne vidi i ne čuje. Kad strah zahvati ljudsko srce, onda se više ne čuje glas zdravog razuma i savjesti. Razlika između dobra i zla biva zamagljena, nejasna. Strah čovjeka zasljepljuje, oglušuje, otupljuje… Pritišće ga i tjera da zanemari principe, da zaboravi što je i tko je, kamo ide… Strah u njemu budi slijepi nagon za samoodržanjem. U strahu za svoj život sasvim lako se dogodi da bježimo od samoga života, a onda i od onoga koji život stvara.

Svi Isusovi progonitelji bojali su se Isusa. Njegova pojava nikog nije ostavljala ravnodušnim. U duhovnoj borbi sila dobra i zla nema i ne može biti neutralnih. Svi smo u nju uronjeni. Ukoliko nismo svjesno na strani dobra, samim time nas je zlo već pridobilo na svoju stranu. Ljudi su se bojali napose Isusovih riječi. S jedne strane one su bile snažne, istinite, nadahnjujuće… Nudile su nove poglede na život i putove njegova življenja. Ljudi su bili zadivljeni njime. Nitko nije mogao ostati nedotaknut onim što je govorio. Njegove su riječi i djela, međutim, pozivale na promjenu, na odvažnost, na iskorak koji je čovjeka ponajprije suočavao sa samim sobom, s vlastitim zabludama i pogrješkama. Okretao ga je prema njegovoj nutrini, savjesti. Isus je tražio osobno obraćenje i promjenu odnosa prema Bogu. To je bilo najrevolucionarnije, najizazovnije. Trebalo je ići putem vlastite preobrazbe. Trebalo je napustiti lažne pravednosti, prividne sigurnosti, nemoralne komotnosti… Toga su se svi bojali.

Strah od promjene – od obraćenja – najdublji je i najotporniji od svih strahova. U takvom stanju sloboda postaje slijepa sila koja se brani nasiljem. Vika i galama, srdžba, strast, nasilje – sve je to djelo uplašenog ljudskog srca koje time pokušava pronaći lažnu sigurnost, pokriti nesigurnost, lažno se utješiti.

Sotona je izvor straha. On se sam prvi boji Božje snage. Sebi podlaže ljude strašeći ih Bogom. Uvjerava ih da im je upravo Bog zapreka za život u sigurnosti i blagostanju.

Vjerujemo da je Isus upravo svojom mukom i smrću na križu pobijedio sotonu i svako zlo. Time i strah. Njegove prve riječi, nakon što je na križu pobijeđena i sama smrt, ta najstrašnija proizvoditeljica straha, bile su: „Ja sam! Ne bojte se!“, „Mir vama!“ Upravo one nas po vjeri mogu osloboditi svakog straha i već sada nam podariti istinski mir, utjehu i radost. I mogu nam osnažiti duh da nikada ni na koji način ne dopustimo da nas strah odvede putem zla, laži i mržnje.

Don Marinko Mlakić

Odgovori

Skip to content