Pitanje za gospodina Željka Olujića: Je li Artuković rekao pred sudom „U Jasenovcu počiva moja vojska. Prekopajte Jasenovac. Naći ćete dugmad s vojničkih bluza. Nisu dugmad sagnjila.“

Hrvatska povijest – Našu su povijest pretežito pisali drugi. Pisali smo je i mi, ali osluškujući druge. Pretežito što su nam drugi šaptali. Više smo sličili glumcu što na pozornici osluškuje šaptača negoli povjesniku. Zato, bez uzmaka, pitam:

Je li NDH bila naša država? Jesu li ustaše i domobrani bili naši vojnici?
Molim jednoznačan i nedvosmislen odgovor! Ili potvrdan ili niječan. Jer, neizbježna je poruka svima što nam stavljaju omču krivnje na vrat: Budući da NDH nije bila naša država, ni ustaše i domobrani naši vojnici, pa nismo ponosni ni na njihova dobra ni odgovorni za njihova loša djela, ne dopuštamo da nas se proziva za tuđu krivnju. U tom slučaju „točka na U“ glasi: Ne povezujte nas Hrvate s ustašama, kao što ni mi ne povezujemo druge narode s njihovim kriminalcima. Govorite o ustašama, ali bez veze s nama. Hrvatima!

Nakon potvrdnoga odgovora slijedi stručno, uzročno-posljedično, proučavanje naše povijesti od 1. studenoga 1918. do 10. travnja 1941. te od istoga dana 1941. do 15. svibnja 1945. i od istoga dana 1945. do 5. kolovoza 2005. Bez povećavanja svijetlih i umanjivanja loših djela u našu korist, kao i bez uvećavanja učinjenih nam zala na štetu drugoga. Zato, na putu do Čitanke, objavljujem svoje doprinose sa svojim načelnim gledištem

MOJ KOMENTAR

U utorak, 21. travnja 1996. godine, poslao sam svoj anonimni prilog Press klubu, gdje se trebalo raspravljati o Jasenovcu i suđenju Dinku Šakiću:

“Zločin učinjen na dva kontinenta prikazan je kao uzrok današnje ekološke katastrofe. Nitko se ne poziva na kajanje za nj. Svatko prav, nitko kriv, a buduća pokoljenja cijeloga svijeta snose i snosit će za nj posljedice kao kaznu što zaobiđe zločince i njihove potomke.

Neka se današnja Hrvatska za taj zločin pokaje. Ona je kriva za sve. Smatraju je krivom za sve. Neka se pokaju Englezi i Amerikanci za holokaust, a Nijemci za pad dviju atomskih bomba na Japan.”

Prigovor da nemam pravo to tražiti u ovim okolnostima niječem. Koliko god su dužni Englezi i Amerikanci kajati se za holokaust, toliko je dužna i današnja Hrvatska kajati se za zločine u Jasenovcu od 1941. do 1945. Za zločine u Jasenovcu mogla bi se kajati Hrvatska s kojom su se kao sa zaraćenom državom pomirili saveznici na svršetku Drugoga svjetskog rata ili država nasljednica NDH. Koliko je današnja Hrvatska nasljednica NDH, toliko je dužna kajati se i za zločine u Jasenovcu. Tražiti od Hrvatske da se ogradi od NDH i da se kaje za zločine pripisane samo državi s kojom ona nema nikakve veze, isto je kao tražiti konstruiranje okrugloga četverokuta.

I bez Jasenovca ima se današnja Hrvatska za što kajati. Ona bi se morala javno (po)kajati i pružiti primjer kajanja za zločine svoje prethodnice NR Hrvatske: Bleiburg, pokolj hrvatske vojske i civila blizu Jasenovca, dovoženje suhih kostiju iz Austrije i Slovenije na jasenovačko spomen-područje, prebacivanje partizanskih i četničkih zločina na ustaše, okrutni postupci u istrazi, namještena suđenja i ubijanje Hrvata diljem svijeta.

To su zločini što terete današnju Hrvatsku. I neka se ona za njih kaje. A Jasenovac i sve vezano za nj neka prepusti Hrvatima koji NDH smatraju svojom državom. Među te Hrvate spadam i ja, spreman pokajati se za njezine stvarne zločine kad sazru uvjeti za to. No, o tom, po tom.

Pitanje za gospodina Željka Olujića: Je li Artuković rekao pred sudom: „U Jasenovcu počiva moja vojska. Prekopajte Jasenovac. Naći ćete dugmad s vojničkih bluza. Nisu dugmad sagnjila.“ Pitanja za ostale sudionike:

Zašto nije istražen Jasenovac 1945.?
Tko je zabranio pretraživanje Jasenovca?
Je li to učinio dr. Ante Pavelić?
Koliko je stradalo logoraša od angloameričkih zrakoplova?
Zašto se Jasenovac prikazuje kao priča bez pokrića?
Koliko vrijede nevino stradali u Jasenovcu?
Vrijede li jasenovačke žrtve imalo više od (pra)starih jugoslavenskih dinara, milijun gore – milijun dolje?
Kad će pisanje o Jasenovcu biti nadahnuto i prožeto dubokim poštovanjem prema nevinim žrtvama?

Takvo pisanje očekujem kao suha zemlja kišu, uz pozdrav svima do takva pričanja i pisanja.”

“Suđenje Dinku Šakiću trebalo bi Hrvatskoj biti prigoda da zauzme stav prema NDH” rekli su u Press klubu na HRT.

” Kakav stav? Nije kazano. Premda R. Hrvatska treba zauzeti stajalište prema NDH, ona ne smije zauzeti bilo kakvo stajalište. Hrvatska ima pravo reći da nema nikakve veze s NDH. To je čak i istina. Današnja Hrvatska je doista partizanska i protuustaška. Autor bi se stidio stati pred zrcalo, kada bi je proglasio ustaškom. Jer, ona to nije. Neka se ponosi što je antifašistička. To je njezino pravo, ako je časno, po svaku cijenu, pa i uz cijenu proširenja velike Srbije do Karavanki, bit na strani pobjednika, današnji Savez boraca u Hrvatskoj ima se čime ponositi, ali pod navodnicima. Neka se ponosi tim kad nema ničim drugim.

NAČELNO STAJALIŠTE

Treba pisati otvoreno o ustaškom pokretu. Poglavito o zločinu nad razoružanom hrvatskom vojskom. Razoružani vojnici NDH – ustaše i domobrani – i nezaštićeni civili okrutno su poubijani.

Neosporne činjenice o tom velikom zločinu prekrivene su velom šutnje. Do jučer se nije smjelo ni spomenuti da su hrvatski vojnici ubijani. Moglo se samo reći da su ih partizani vojno porazili. Zarobljenike kući uputili, a zločince pred sud izveli. Što nije bilo, a moralo je biti, moralo se u prilog partizanima tvrditi i govoriti. Time je, nema dvojbe, učinjen novi zločin.

Možda bi se i moglo prijeći preko izrečenih i napisanih tvrdnja bez pokrića u prilog pobjedniku. Svatko o sebi izvrsno misli. Svatko želi i, ako je moćan, traži, da se o njemu lijepo govori, premda to ne zaslužuje. To se nekako da prihvatiti, makar teško i preko volje. Podnošljive su i snošljive laži u prilog pobjedniku. Ali su neprihvatljive i nesnošljive izgovorene, a pogotovo napisane klevete protiv dobra glasa prevarenih, izručenih i okrutno ubijenih. To je ponovno ubijanje ubijenih i novi zločin veći od davno učinjena ubojstva.

Tko bi želio lagati na ustaše i domobrane da bi nas, njihovu djecu, ponizio, u pokornosti nas držao i omču nam krivnje na vrat stavljao, neka nam zakaže dan strijeljanja. Manje će nam zlo učiniti tko nas danas, kao nekoć njih, nevino ubijenih, nevine ubije negoli da na nas trajno laže. Jer, postoji višestruko ubijanje. Ne samo mačem, nego i jezikom. Ne samo oružjem, nego i perom i govorom.

Čuli smo mnogo puta izreku: O mrtvima samo dobro. Da se bar malo do te poslovice držalo, pazilo bi se što će se govoriti o mrtvim ustašama i domobranima koji se ne mogu braniti. U ime istine, mogli bismo spomenutu izreku zamijeniti načelom: O mrtvima samo istinu. Ne smije se to načelo dovoditi u pitanje, jer na njemu počiva povijest kao znanost. Kad bi se doslovce – bez “zrna soli” – provodilo načelo: O mrtvima samo dobro, nemoguća bi bila povijest. Jer, nekritički bismo izjednačavali sve pokojne. I zle i dobre. Zato je nedopustivo prešutno usvojeno načelo: Ustaša je zao samo zato što je ustaša. I protiv toga i takva zločina treba dignuti glas do Neba pa zatražiti da se već jednom počne ispravno pisati i o njima, bez zlih namjera, imajući pred sobom biblijski navod: “Udarac bičem ostavlja masnicu, udarac jezikom lomi kosti. Mnogi su pali od mača, ali ne toliki kao od jezika” (Sir 28,17-18).

Pogubljeni hrvatski vojnici pali su od mača, a članovi njihovih obitelji, pa i svi njihovi sunarodnjaci padaju od jezika zlih pobjednika. Jer, dok je mač, u širem značenju, završio svoj posao, mač jezika i pera probadao je srce i dušu (Lk 2,35) za njima ožalošćenima.

Ožalošćeni su morali skrivati suze, prigušivati jauke i nositi duboke rane. Zato bi trebalo, u ime dostojanstva nevinih žrtava i u ime dostojanstva hrvatskoga naroda napokon reći istinu. A istina oslobađa. I šutnjom se može počiniti veliki grijeh. I praznim, a pogotovo lažnim riječima. Lagalo se bez pomisli na posljedice, unatoč riječi: “Mrzim na laž, grsti mi se ona” (Ps 119,163). Govorilo se o ustašama i domobranima bez provjere i traženja dokaza. Svako njihovo dobro djelo vješto se krilo, premda je učinjeno bilo. Krilo se zbog straha, ali i ne samo zbog straha nego i zbog ljudskoga obzira, unatoč ozbiljnom Isusovu upozorenju: “Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan. Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi” (Mt 12,36-37).

Dozovimo se pameti! Vrijeme istječe.

Autor: fra Martin Planinić

Izvor: hazud.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save