„Zajedničkim“ jezikom do Treće Jugoslavije!
Jugoslavenska nacionalistica dr. Snježana Kordić sa svojim istomišljenicima te političkim i financijskim sponzorima i pokroviteljima nastavlja provoditi pseudoznanstveni lingvistički projekt „Jedan materinji jezik i jedna mater za sve“ u tzv. „regionu“ objavom sarajevske „Deklaracije o zajedničkom jeziku“.
Toliko simplifikacije i vulgarizacije te do grotesknih razmjera glorifikacije jezične genetike te semantičke podudarnosti/različitosti leksika jezikâ kao glavnih, bitnih i presudnih pokazatelja i odrednica njihove međusobne identitetske podudarnosti/različitosti; nije čak ni u vremenu Novosadskog dogovora/diktata i lingvistike Aleksandra Belića/Rankovića zabilježeno na „zajedničkim“ nam područjima odnosno i Prvoj i Drugoj Jugoslaviji!
Dr. Snježana Kordić i njezini istomišljenici te politički i financijski sponzori i javni promotori kao da nisu čuli ni čitali da je identitet jezika složen i višeznačan fenomen; te da ga tvore i književnost, kultura i znanost nastali na tom i u tom jeziku. Identitet jezika čine i njegova morfologija, tvorba, sintaksa, pravopis, fonetika, stilistika, sociolingvistička i sociokulturna sastavnica. No, nije to i sve, jer jezični identitet čini također i jezični osjećaj kao čuvstvena mu i estetska privrženost pripadnika naroda u čijoj je društvenoj, kulturnoj, znanstvenoj ili i državnoj zajednici taj jezik standardiziran. Dakle, standardni jezik doista nije tako i toliko prost, jednostavan i jednoznačan društveni, stručni i znanstveni fenomen; a da bi ga se moglo i smjelo tako prostački pojednostavniti i svesti samo na tri sastavnice tj. genetiku, leksik i semantiku; od njegovih prethodno navedenih mnogobrojnih identitetskih sastavnica!
No, dr. S. Kordić te njezini jezični i politički istomišljenici kao i politički i financijski sponzori i pokrovitelji, ne mare za te neprijeporne stručne i znanstvene te sociokulturne činjenice. U optici njihove „znanosti“ njima je jedino relevantno i valjano mogu li se pripadnici dva ili i više narodâ i to poglavito na usmenoj razini međusobno razumjeti na materinskom im jeziku!? Kao da ljudi danas žive u plemenskoj zajednici, pa su im za međusobno (spo)razumijevanje dostatni materinski jezik i usmena komunikacija te ako je to moguće još i gusle! Pa kao što je to poznato, većina ljudi danas živi u mnogoljudnoj i složenoj zajednici odnosno u društvu u kome se komunikacija ne odvija samo na usmenoj razini, a međusobno (spo)razumijevanje je moguće samo i jedino na standardnom jeziku.
Logično je i znanstveno činjenično da standardni jezik ima svoju te samosvojnu i posebnu morfologiju, tvorbu, sintaksu, pravopis, fonetiku te sociolingvističku i sociokulturnu sastavnicu; kao i svoju književnost, kulturu i znanost te jezični osjećaj, te koji svi zajedno čine poseban jezični identitet. To što je jedan jezik genetski identičan jednom ili i više jezika, te što je leksički i semantički manje ili više sličan jednom ili i više jezika pa je moguće međusobno usmeno (spo)razumijevanje govornika tih leksički i semantički sličnih a sociolingvistički i sociokluturno različitih te identitetski posebnih jezika, nikako ne može značiti te i ne znači da on nema svoj samosvojan i poseban standardizirani identitet.
Naprotiv, njegova književnost, kultura i znanost te morfologija, tvorba, sintaksa, pravopis, fonetika, stilistika, sociolingvistička i sociokulturna sastavnica kao i jezični osjećaj; tvore taj i takav zaseban i poseban jezični identitet koji u pravilu ima i naziv po narodu u čijoj književnosti, kulturi i znanosti te društvu ili i državi je standardiziran; te na kojem su standardnom jeziku vice versa, ta ista književnost, kultura i znanost – artikulirani! Hrvatski i srpski standardni jezik su genetski identični te leksički i semantički slični, no znači li to i da su im književnost, kultura, znanost, morfologija, tvorba, sintaksa, pravopis, fonetika, stilistika te sociolingvistička i sociokulturna sastavnica kao i jezični osjećaj – identični? Pa logično je na temelju svih prethodno navedenih stručnih i znanstvenih činjenica da – nisu! No, osnovano sumnjam da je dr. S. Kordić u stanju to kao činjenicu shvatiti, te još manje i prihvatiti?
Jezik općenito a poglavito standardni jezik nije samo sredstvo međuljudske komunikacije, nego i medij književnog i inog umjetničkog stvaralaštva kao i znanstvene kreativnosti. Jesu li na primjer romani Miloša Crnjanskog Seobe i Aleksandra Gatalice Veliki rat na jezičnostandardološkoj i jezičnočuvstvenoj razini, identični na primjer romanima Miroslava Krleže Zastave i Kristiana Novaka Črna mati zemla? Pa da ti romani po tim mjerilima doista međusobno nisu identični, znaju čak i oni koji su se školovali u vremenu „brigadirske“ reforme školstva i sustava obrazovanja koju je provodio dr. Stipe Šuvar. U poeziji pak te su razlike kudikamo izraženije i veće, te estetski i čuvstveno u nešto slobodnijem izričaju moglo bi se reći gotovo „traumatične“ po čitatelja. Logično je i očekivano da oni čije je školovanje i obrazovanje ostalo na razini materinskog jezika to ne vide i ne shvaćaju, niti im to smeta jer im je njihov „prirodni“ materinski jezik sasvim dostatan da ih „ceo svet razume“! No, što je to kada to ne vide i ne shvaćaju školovani i obrazovani te formalno i u statusu znanstvenika? Pa, što bi to drugo moglo biti nego primjer i dokaz fantastičnog neznanja, ili pak sljepačkog ignoriranja bjelodanih i valjanih činjenica i argumenata?
Pretpostavljam da do svega toga možda i ne bi moglo doći ili barem ne u toj mjeri, da je na knjigu dr. Snježane Kordić „Jezik i nacionalizam“ (u izdanju Nenada Popovića i tvrtke Durieuxa, 2010. g.; a financijsku potporu dalo je Ministarstvo kulture, ministar je bio Božo Biškupić, državna tajnica današnja ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, dok je neposredno nadležan za knjigu i izdavaštvo bio tadašnji i današnji pomoćnik ministra Čedomir Višnjić), odgovoreno knjigom/zbornikom koji bi obuhvatio desetak ili možda i više stručnih članaka koje su najugledniji hrvatski lingvisti objavili u časopisima Književna republika, Republika i Jezik (možda i njihove intervjue o toj temi koji su objavljeni u raznim novinama?), kao odgovore na pamflete dr. S. Kordić koji su objavljeni u časopisima Književna republika i Republika. No, izgleda da su prevladale mnogobrojne nastavne, stručne i znanstvene obveze te nedostatak društvene (i političke) potpore kakvu (je) ima(o) „projekt Kordić“, pa su stoga ona i istomišljenici kao i njihovi mentori te politički sponzori ostali bez usustavljenih stručnih i znanstvenih odgovora u knjizi koja bi bila dostupna svima i trajno javno i za sva vremena demistificirala njezine lingvističke pseudoznanstvene teze, jezični unitarizam kao i jugoslavenski nacionalizam i mitomaniju!?
No bilo kako da bilo, kreatori „zajedničkog jugoslovenskog kulturnog prostora“ i ”jugosfere” nastavljaju „Deklaracijom o zajedničkom jeziku“ provoditi svoj pseudojezični a stvarno politički projekt Treće Jugoslavije, a knjiga/odgovor koja bi ih stručno i znanstveno lingvistički demistificirala još uvijek se čeka. Inicijativa za njezino tiskanje najmanje se može očekivati od aktualne ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, pa ostaje nada da će se naći neki znanstveno, kulturno, društveno i patriotski senzibilan i odgovoran izdavač koji bi u jednoj knjizi/zborniku objedinio sve već objavljene stručne odgovore hrvatskih lingvista na pamflete dr. Snježane Kordić koji su objedinjeni u knjizi „Jezik i nacionalizam“; i time omogućio javnosti da se činjenično može obavijestiti i uvjeriti kakva je i kolika ona nestručnjakinja i politikantica poticana i plaćena da promiče ”jugosferu” u mistificiranom liku jezične „znanstvenice“. Nota bene, „znanstvenice“ čiji je znanstveni horizont u toj i tolikoj mjeri simplificiran, reduciran i vulgariziran; da ga zatvaraju jezična genetika, leksik, semantika, „materinji“ jezik i kultura na razini plemena! Pa s takvim stajalištima odnosno guslarskotelalskom i plemenskojezičnom „kordićparadigmom“, teško bi se bilo uspješno predstaviti kao jezični stručnjak čak i pacijentima u psihijatrijskoj ustanovi.
Kao lingvistički nestručnjak mogu samo spekulirati da su hrvatski lingvisti u prvom desetljeću suvremene nacionalne hrvatske države možda propustili pokazati više poduzetnosti (što je istina nedostatno kad nema i odgovarajuće društvene potpore!), te napisati (ili proširiti Rječnik hrvatskog jezika kome je urednik Jure Šonje?) rječnik standardnog hrvatskog jezika? Pa neka onda Rječnika hrvatskog jezika V. Anića u izdanju Novog libera, Velikog rječnika hrvatskoga standardnog jezika Goldsteinove suradnice Ljiljane Jojić u izdanju Školske knjige, te „Deklaracije o zajedničkom jeziku“ u kreaciji yugozombija i izdanju „jugosfere“!
Biskup zagrebački Franjo Hasanović Ergelski zaustavio je 1633. g. tiskanje prijevoda Biblije na hrvatski jezik isusovca Bartola Kašića, s do danas neprevladanim negativnim jezičnim, kulturnim, društvenim i političkim posljedicama! A tko u razdoblju 1991.–2000. g. nije pokrenuo (ili je možda zbog stručne inercije te nedostatka znanstvene vizije previdio društvenu te i političku a ne samo jezičnu i kulturnu potrebu i značaj tog i takvog djela?) pisanje stvarnog hrvatskog rječnika suvremenog standardnog hrvatskoga jezika kao koinea (Tomislav Ladan) njegove čakavske, kajkavske i štokavske dijalektalne osnovice i izvorišta, sada je manje važno? Puno je važnije po svojim posljedicama da Goldstein&Goldstein te Pavić&Orešković (Novi liber&EPH) nisu propustili tiskati i džepno izdanje te preko mreže kioskâ za prodaju novina masovno distribuirati Anićev Rječnik ”volfijanski“ obremenjenog hrvatskog jezika, pa se on nalazi gotovo i u svakoj hrvatskoj obitelji. Kakva perfidna i kolosalna subverzija, trajna šteta hrvatskoj kulturi i društvu, a neizravno možda i nedostatni oprez i budnost stvarnih a ne samo nominalno hrvatskih lingvista!?
Blaženko Strižić / hrsvijet.net
