NINO RASPUDIĆ: Suvremeni Glembajevi i vrijeme ‘ćorke’
Uz gospodarski, financijski, pravni i politički aspekt slučaja Agrokor, o kojima je već bilo mnogo govora, osobno mi je posebno zanimljiv i kulturalni. Mitologija koja se plete oko slučaja Agrokor puno govori o zajednici koja je proizvodi i širi. Među književnim i filmskim referencijama koje se koriste u najnovijim šalama na račun Gazde, Agrokora i prigodnog zakona, ističu se dvije – Glembajevi i srpski film “Tesna koža”.
Ono što ljudi masovno dijele i lajkaju po društvenim mrežama govori ponešto o općem raspoloženju i očekivanjima. Narod danas očekuju nekakvu katarzu. Nakon svega, netko mora platiti ceh, simbolički rečeno, nečija glava mora pasti. Figura žrtvenog jarca je važna u konstituiranju i funkcioniranju zajednice. Suvremeni “jarac” ne mora nužno biti nevina ili nevažna figura, on može biti i realno najodgovorniji za probleme, važno je da, kad mu se natovari ta uloga, preuzme sve grijehe zajednice, dakle i ono za što jest i ono za što nije kriv. Većina, barem sudeći po komentarima, priziva zatvor i osobnu propast Gazde, pri čemu se najčešće spominje islandski model i pljenidba privatne imovine. Koliko god atmosfera za sada samo virtualnog linča bila odbojna, teorijski stoje primjedbe kako donošenje posebnog zakona za posebne kategorije ljudi i poduzeća od “sistemskog značaja” bitno narušava same temelje republike kao zajednice ravnopravnih građana.
Teško je strukturalistički objasniti nekome tko je ovršen ili deložiran ili mu je porezni dug izvješen na stupu srama Porezne uprave zašto za njega nema milosti, a Gazda je posebnim zakonom zaštićen od prisilne naplate i stečaja na godinu i tri mjeseca. Kocka je bačena, a na kocki je opstanak ove Vlade ako stvari, unatoč ad hoc donesenom zakonu, krenu po zlu. Na kraju će presuditi rezultat. Ako Vladin povjerenik uspije u onome što Todorić nije mogao, Vlada će opravdano zaslužiti sve pohvale zbog brze i odgovorne reakcije, jer je unatoč mrmljanju javnosti i otporu dijela struke, donijela poseban zakon kako bi zaštitila dobavljače, hrvatsko gospodarstvo pa i zdrave sastavnice Agrokora. Ako za 15 mjeseci Agrokor koliko-toliko postavi na noge, ova Vlada osigurala je još barem jedan mandat. No, ako bude drugačije, ako dođe do propasti i stečaja Agrokora, a žrtve njegova kolapsa tada dođu pred Vladu, koja je preuzela odgovornost, tražiti pravdu, mogli bismo vrlo brzo imati prijevremene izbore i vrlo čudnu političku situaciju propale Vlade i oporbe koja je u još gorem stanju.
Vlast će se kotrljati ulicama i u tom scenariju moglo bi doći do radikalne promjene političke scene. U svemu tome posebno je zanimljiva pozicija Mosta. U istom tjednu kad je Most glasovao za lex Agrokor, čelnik stranke Božo Petrov, ujedno i predsjednik Sabora, podiže kaznenu prijavu protiv Ivice Todorića. Ministar unutarnjih poslova Orepić prijeti represijom. Politički tajnik Mosta Grmoja ponavlja sumnje koje su prvi iznijeli ruski bankari, da su lažirana financijska izvješća Agrokora, sugerira da je Todorić imao političku potporu i zaštitu zadnjih dvadeset godina te proziva vodstvo HNB-a zbog izdavanja sumnjivih mjenica. Doista, što su svih tih godina, dok je rasla rupa u utrobi Agrokora i povlačila fatalno u sebe i dobavljače i kreditore, radila regulatorna tijela? Stidljivo su se počela oglašavati tek sada kad je golemi kostur izvirio iz ormara. Guverner HNB-a Vujčić 2017. izjavljuje kako su još 2012. ustanovili da se Agrokor pojavljuje kod više banaka u smislu njihove prevelike izloženosti. Premijer Plenković olimpijskim diplomatskim mirom nastoji ostaviti dojam kako sve štima, a ministrica gospodarstva Dalić ima sve češće čudne, nervozne ispade smijeha i javno komentira kako nam oko Agrokora samo sveti Ante može pomoći.
Narod prekaljen krizama, recesijama, stabilizacijama i “reformama” u međuvremenu zbija šalu. Među referencama na Agrokor koje kruže društvenim mrežama ističu se dvije, jedna iz visoke nacionalne književnosti, druga iz niskog, trivijalnog filma iz susjedstva, za koji se s vremenskim odmakom pokazuje kako nije nipošto banalan. Prva su Gospoda Glembajevi. Nešto od bešćutnog glembajevskog cinizma prosijalo je u pismu javnosti kojim je Ivica Todorić, između ostalog, važno priopćio: “Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.” U tom altruističnom poklanjanju naciji svega što je stvorio ne spominje zašto se nije odrekao svoje tvorevine prije dvadeset ili deset ili samo pet godina? Nego se sada odriče nečega što nije dovoljno usporediti s oglodanom kosti ni s lešinom koju je istovario pred Vladu, već jedino s crnom rupom koja bi posredno, ili ako dođe do tužbi čak i izravno, mogla isisati fatalan dio državnog proračuna. Braneći glembajevski model poslovanja, jedan od najodbojnijih likova Krležine drame, Silberbrandt ističe: “Upravo za nas, za naš siromašni nepismeni narod, koji nema svoje narodne privredne klase, za nas je važno da očuvamo i ono malo što je ekonomski naše, narodno naše.” Mi smo dakle Gazdini, Gazda je, sistemski značajno, naš. U međuvremenu su dobavljači Agrokora razvili težak oblik stockholmskog sindroma, koji je kulminirao pozivom Kraševe prokuristice Marice Vidaković zaposlenicima tvrtki dobavljača da kupuju u Konzumu, što su domaći trgovački lanci NTL grupa i Ultra gros javno osudili i ismijali, ispravno to svodeći na poziv da kupuju kod onih koji im nisu platili robu, a ne kod onih koji im je redovito plaćaju.
Druga česta referenca u prigodnim šalama odnosi se na srpski filmski serijal “Tesna koža” iz osamdesetih. Iako je bio veliki hit u kinima, ozbiljni filmofili gledali su ga prezirno kao najnižu vrstu komedije, ali kad ga se pogleda s odmakom, vidi se kako je to sjajan prikaz truleži socijalističkog sistema i njegove elite. Mnogi hrvatski gazde i danas, 2017. više podsjećaju na korumpiranog socijalističkog direktora Šoića iz “Tesne kože” nego na neodgovorne brokere s Wall Streeta. U dojmljivoj sceni, kad je voda u poduzeću došla do grla, Šoić se obraća kolektivu sljedećim riječima: “Drugovi, dolazi vreme ćorke… upozoravam, u ćorku će uskoro da se ide ko sad u kafanu što se ide…” U suvremenom hrvatskom prijevodu nakon 35 godina zvuči to ovako: “Gospodo, dolazi vrijeme ćuze… upozoravam, u ćuzu će se uskoro ići kao što se sada ide u birtiju.” Na to se diže stariji, skromni drug, koji je do tada cijelo vrijeme bio “donji” i kaže: “Ko je išo u kafane, taj neka ide u ćorku, ja šest godina ne znam šta je kafana, nemam bre pare ni za struju, a kamoli da idem u kafanu.” Dakle – tko je rasipao, dok se moglo, neka ide u ćuzu.
Još je poučnija scena u kojoj Šoić razgovara s odvjetnikom koji ga informira kako mu je svu imovinu prebacio na suprugu pa, “ako ode u ćorku”, može mirno spavati. Šoić na to dodaje: “Mićo, ja ne bi da idem u ćorku”. Na Mićkovu primjedbu kako je “mućkao”, Šoić priznaje: “Jesam, ali ja nisam mućkao kao ovi što mućkaju, ja sam mućkao u skladu s propisima. Mislim da ne bi trebao da idem u ćorku.” Odvjetnik mu na to odgovara kako se možda može izvući ako proda motel u vlasništvu poduzeća i pokrije mjenice. Šoić na to uzdahne i zaključi: “Znači, da opet mućkam…” Hoće li i u kojoj mjeri država pomagati u ovom Agrokorovu mućkanju, ostaje vidjeti, ali izgleda kako se vrijeme “ćorke” opasno približava.
Civilizacija počiva na povjerenju. Kad ne bismo, primjerice, imali povjerenja da će i drugi ljudi novčanicu smatrati vrijednom onoliko koliko na njoj, ovjereno potpisom guvernera piše, novčanica bi postala bezvrijedan papir. Tako je i sa zakonima i institucijama. Situacija poput ove s lex Agrokor trenutak je u kojem elementarno povjerenje u institucije, koje je vezivno tkivo republike,visi o koncu. Sumnje u lažiranje financijskih izvješća, skrivena dugovanja, upitne mjenice, prikriveno kreditiranje, probijanje svih zakonskih rokova plaćanja, nerad regulatornih tijela, sve to stvara tešku sjenu nad ovim slučajem. Ne želeći ništa prejudicirati i prepuštajući “institucijama da rade svoj posao”, činjenica je da bi “ćorka” tu djelovala katarzično. Ne treba je prizivati, jer se puno “mućkalo po propisima”, ali ako se u bahatosti prešlo i preko te crte, bilo bi spasonosno za zajednicu da se to što prije sankcionira.
Izvor: vecernji.hr/kamenjar.com
