Tijekom devedesetih, Soroševo Otvoreno društvo snažno se suprotstavilo tadašnjoj vlasti predvođenoj dr. Franjom Tuđmanom i financiralo različite projekte i medije koji su bili opozicija HDZ-u. Stjepan Mesić odlikovao je Georgea Soroša – Redom kneza Branimira s ogrlicom – u povodu desete obljetnice djelovanja Instituta Otvoreno društvo 2002. godine. Mnogi od zaslužnih za priznanje Republike Hrvatske – nisu još odlikovani…

Budimpešta je mjesto odakle je obitelj Soroš pobjegla, ne pred njemačkom okupacijom, nego pred ruskim snagama koje su poslije rata okupirale Mađarsku. Sorošev stav prema totalitarizmima je razumljiv. Njegove metode postizanja ciljeva su prijeporne, a njegov odabir jedine političke opcije (lijeve) bio bi legitiman, kada se ne bi radilo o čovjeku koji svojim imetkom nadmašuje mnoge države.

Osnivač je i predsjednik Instituta poznatijeg pod nazivom Otvoreno društvo, organizacije koja podupire aktivnosti u više od 50 zemalja širom svijeta, pa tako i u Hrvatskoj. Institut Otvoreno društvo – Hrvatska zalagao se za„slobodne medije“, pluralizam, sekularnost, globalizaciju, liberalne ideje, prava manjina, prava homoseksualaca i sl. Tijekom devedesetih, Soroševo Otvoreno društvo snažno se suprotstavilo tadašnjoj vlasti predvođenoj dr. Franjom Tuđmanom i financiralo različite projekte i medije koji su bili opozicija HDZ-u. Stjepan Mesić odlikovao je Georgea Soroša – Redom kneza Branimira s ogrlicom, u povodu desete obljetnice djelovanja Instituta Otvoreno društvo 2002. godine. Mnogi od zaslužnih za priznanje Republike Hrvatske – nisu još odlikovani.

Hrabar političar i državnik, Viktor Orban, itekako je znao da Mađarskoj treba vratiti atribute državnosti i staviti u balans zahtjeve ljevice i desnice. Jedan od doprinosa Mađarskoj opstojnosti je i Orbanov napor da se Mađarska naziva državom, a ne republikom, što je samo po sebi društveno uređenje koje nam ne jamči državnost. Orban je nastojao liječiti one traume koje je Mađarska proživljavala zbog sovjetskog utjecaja od kojega je i sam Soroš pobjegao. Zato je i opravdano pitanje, kako to da ta dvojica Mađara ne idu ruku pod ruku? Odgovor je jasan: Soroš se svom silom i velikom generacijom plaćenih sljedbenika bori za apsolutnu moć ljevičara u čitavoj Europi. Kada ga se u medijima imalo dotakne ili čak samo malo pipne, on i njegovi sljedbenici žestoko reagiraju, ne štedeći nikoga. Kada ćete ovo pročitati nećete trebati čekati idući broj tjednika za reakcije, vjerojatno će me jako napasti kroz sva ostala glasila, baš kao što me je napao u ljeto 1999., kada je naš predsjednik Tuđman umirao, pa se on o tome usred Beča neumjesno izrazio. Tada je uspio čak i natjerati državne službenike da objave moju službenu bilješku koja je interna stvar Ministarstva vanjskih poslova RH. Naravno, čim su socijalisti preuzeli Ministarstvo vanjskih poslova 2000., bio sam prvi koji je letio na cestu. Ako ne pročitate ništa od reakcija, vjerojatno će me tužiti.

Danas smo svjedoci da je Viktor Orban izrazio svoje neslaganje s načinom na koji Soroš upravlja ljudima. Naime, što je Soroš vrlo uspješno znao raditi? Kakva ga je praksa dovela do ostvarenja svog sna, postavivši na noge CEU – Srednje europsko sveučilište? Soroš je, prije svega, znao prepoznati sklonost ljevičara prema njihovoj isključivosti, znao je da su ti ljudi spremni poginuti za svoju istinu i nisu skloni neka svoja načela prepuštati „ugrozi od diskusije.“ Samim time, našao je zajednički nazivnik kritične grupe s kojom je manipulirao. Alat je imao na raspolaganju jer je vrlo rano uspostavio Sveučilište čiji je modus stipendiranja i poticaja više ličio na djelovanje političke zaklade, nego na Sveučilište. Kada se k tome pridoda onaj nevjerojatan fenomen da je svatko tko je ljevičar „sam po sebi u pravu“ i da za njega postoji „samo jedna istina“, onda je to sve skupa idealno i sveučilišno certificirati, tako da je čitavoj priči dao i akademsku potporu koja pokriva više od čitave Europe. Toliko intenzivno djelovanje političke zaklade nikada nisu uspjele ostvariti.

Također je nevjerojatno da je CEU jedino Sveučilište koje je isključivo u svojim političkim stavovima, tu mjesta za pedalj desnood centra nema, samo je ljevica ta koja ima pravo na istinu! Tu dolazimo do početka i kraja svih stranputica u koje se ljevičari upliću i iz kojih ne znaju izaći. Na početku, kada se netko počinje definirati ljevičarom, tada crpi uporišta u zagovorništvu raznih osobnih sloboda. To nije sporno i ne sukobljava se ni s kojom od normi u društvu u kojemu živi, međutim, u drugoj fazi, kada te slobode prerastaju u svojim dimenzijama one razmjere koje je dotično društvo spremno tolerirati – dolazi u konflikt! To je za najveći dio ljevičara ujedno i put bez povratka u kojemu dijalektički nadograđuju svoje stavove o slobodama, negirajući pri tome sve što im stoji na putu. Najgore je kada se i znanstveno obrađuju ideološki stavovi, pa neke tvrdnje i pojmovi postaju ideologizirani do krajnjih granica.

Soroš je znao da ako mladim ljudima, znanstvenicima i stručnjacima dade samo malu potporu, dobit će sljedbenike. Tako je iz godine u godinu regrutirao svoje pobornike, mahom iz središnje Europe, gdje se moglo uz sasvim mali financijski poticaj dobiti – čitavog čovjeka. Vrlo brzo smo mogli primijetiti kako se impozantan broj profesora, intelektualaca i ljudi iz kulture okupio oko Otvorenog društva i suprotstavio građanskim stavovima države. Kada god bi „kulturnjaci,“ kako su sami sebe prozvali, izašli na cestu ili u javnost, nisu nikada posumnjali u ispravnost svojih stavova i zahtjeva. Oni, jednostavno, imaju „pravo na: biti u pravu.“ Posebice je to vidljivo u umjetničkim krugovima koji jasno daju do znanja da su upravo oni, ti koji imaju pravo odrediti tko je „in,“ tko je „cool“ i tko je „opinion leader“ većine društveno umjetničkih kretanja.

Recentni prosvjedi protiv školske reforme u Zagrebu ukazuju na takve stavove; ni najmanjim primislima se nitko od aktera prosvjeda nije upitao – treba li, možda, stvar raspraviti sa svojim oponentima ili ne? Brutalnost i samouvjerenost indoktriniranih ljevičara pokazala je toliku isključivost prema svemu ostalome, da su bili u stanju staviti ama baš sve pod znak pitanja, ne dovodeći svoje vlastite stavove u pitanje. Najžalosnije je da je edukaciju tih ljudi većinom platila hrvatska država, a Soroš im je samo dodao kakvo stručno obrazovanje, konferenciju ili doktorat i to ne u cijelosti. Nerijetko je takvim „znanstvenicima“ Hrvatska platila dnevnice, a oni su dobili i stipendiju koja im pokriva troškove boravka, pa tako naši porezni platiše, koji čine „main-stream“, postaju platitelji dijela znanstvenih poduhvata koji su mahom s lijevim predznakom.

Danas u svijetu postoje političke zaklade koje se bave obrazovanjem za potrebe svojih političkih paradigmi, a sveučilišta bi trebala biti po tom pitanju – neutralna. Sorošev CEU pokazao se politički pristranim, a niti jedan poznati desničar tamo nije našao temelje svoga obrazovanja. Sada, kada je Orban ukazao na pristranost CEU-a, osim prosvjeda u Budimpešti, došlo je i do orkestriranih pisanja pisma ljevičara iz inozemstva. Tako je pismo potpore Sorošu uputio francuski državni tajnik za europske poslove. U ime Francuske. Iako ćemo uskoro na izborima u Francuskoj saznati kako Francuzi razmišljaju, sada moramo vjerovati da je to pismo, Harlem Désir, bivši prvi tajnik Socijalističke partije Francuske, napisao u državnom interesu. Mnogi pobornici Soroša, potpomognuti njegovim indoktrinacijskim mehanizmima, stasali su u proteklih 25 godina u utjecajne ljude, pa izjava prijašnjeg premijera Malezije, Mahathira bin Mohameda, da je George Soroš, zbog špekulativnih investicija preko svojeg fonda „Quantum“, krivac za ekonomski slom tržišta u Istočnoj Aziji 1997., zvuči gotovo kao teza na rubu teorija zavjera.

Pretpostavke za harmonizaciju afričkih zemalja obično bi dolazile sa sjevera. Maroko je dobio novog premijera. Saad Eddine Otmani je novi šef marokanske Vlade, znanstvenik, religiozni desničar, sin utjecajnog Berbera iz južno-marokanskog gradića Inecgane, drugi čovjek najjačeislamističke Stranke za pravičnost i razvoj (PJD); osim medicine, zanimao se za psihijatriju i islamsko pravo. Već kao gimnazijalac čitao je zapise utemeljitelja Muslimanske braće u Egiptu i pridružio se raznim ilegalnim islamističkim grupacijama. Nakon izgreda koji su uslijedili 1981. godine, kao revolt na poskupljenje kruha, proveo je nekoliko tjedana u zatvoru. Konačno, s krajem devedesetih počeo je pripadati islamistima koji su tražili svoj put u legalnost. Čitav niz politički-religioznih grupacija ušlo je u Narodni pokret za ustavnu demokraciju (MPCD), stranku marokanske neovisnosti, a 1997. godine, Otmani je prvi put biran u parlament. El Otmani je postao 2004. godine glavni tajnik svoje stranke (PJD), a od 2002. godine, član je Savjeta zemalja MAGREBA. El Otmanija bije glas da pripada liberalnijem dijelu vodstva PJD-a, što se očituje u zalaganju za legalizaciju kanabisa i nekih sličnih pogleda na svijet, koji nisu imanentni patrijarhalnim kulturama. Dok na sjeveru stvari izgledaju modernije, samo malo južnije, događaju se ozbiljna širenja ratnih ugroza.

Nakon terorističkih napada na crkve kršćanske koptske manjine, egipatski je predsjednik Abdel Fatah el-Sisi, odmah je naložio uključenje vojnih snaga. Vojska bi trebala davati potporu policiji u čitavoj zemlji pri zaštiti infrastrukture i objekata od važnosti. U napadima na sjeverni egipatski grad Tantu, kao i Aleksandriju, poginulo je najmanje 44 ljudi, a ozlijeđeno je još najmanje 110 žrtava napada „Islamske države,“ koja je za ove strahote preuzela odgovornost. Namjerno u vrijeme Cvjetnice. Prijetnje „Islamske države“ koje su obznanjene, iako im je nemoguće provjeriti autentičnost, upućene su „nevjernicima“ i „križarima“. Obećanja da će biti plaćanja u krvi,ne ulijevaju povjerenje da će sei „pedalj na karti“ kraj Sueskog kanala itko više osjećati sigurnim. Džihadisti, aktivni na sjeveru egipatskog Sinajskog poluotoka, prepoznatljivi su po sličnom samoubilačkom udaru koji su izveli krajem prošle godine, pri čemu je u jednoj crkvi u Kairu ubijeno 30 ljudi. U propagandnom videu, „Islamska država“ je nedavno nagovijestila napade na kršćane. U Egiptu živi oko 10 posto kršćana od ukupno 95 milijuna stanovnika koji međusobno žive u slozi i miru. Kršćani imaju sve slobode vjeroispovijesti, a manje napetosti bilježe se samo u ruralnim dijelovima zemlje. Nakon ovih udara, zemlja je u šoku. Predsjednik Sisi je žrtvama izrazio počast, a bližnjima sućut, dok je u čitavom Egiptu proglašena trodnevna žalost. Svjetski politički i vjerski vođe osuđuju ove udare. Donald Trump je rekao: „Čuo sam da su teroristi ponovno napali u Egiptu. SAD strogo osuđuje ovaj čin. Imam veliko povjerenje da će predsjednik Sisi pravilno postupiti u ovoj situaciji.“ Međutim, začuđuje i zabrinjava, da europski, ruski i američki državnici ne sagledavaju stvari u opće arapskom kontekstu i negiraju velik broj povezanosti unutar tog svijeta.

Bruxelles, Niza, Pariz, Ansbach, Würzburg, Berlin i London, gotovo da se i ne sjećamo svih mjesta koja ne pripadaju seriji islamističkih napada u Europi. Pri tome ne želimo ni zamislitikako će se razvijati ugroza napada i ne pitamo se,kolika je uspješnost realiziranih terorističkih udara u odnosu na broj onih koji su planirani? 1:10? ili 1:50? Nakon velikog izbjegličkog vala, teško je razlučiti osobe koje su se infiltrirale među izbjeglice od samih izbjeglica, pa je za vjerovati da je ugroza iznimno visoka, pa latentne opasnosti koje vrebaju, nisu još pokazale one zastrašujuće učinke koje nije za isključiti. Zbog toga valja paziti na svaki korak koji poduzimamo u Africi i na Bliskom istoku, jer nam se prenose u Europu. Također se valja sjetiti nedavnih događaja iz BiH kada su pravi mudžahedini opsjedali gradove, a sve u ime nekakvog svetog rata kojeg ni jedna vjeroispovijest svijeta ne podržava…

U starome Rimu lavovi su jeli kršćane, ali danas nije za očekivati neki obrat predatorskih odnosa po vjerskoj pripadnosti. Ipak, Vama, dragi čitatelji, od srca želim sretan Uskrs! Dok ga još smijemo slaviti, a da nas ponovno ne počnu zbog nečega proganjati…

Autor: Tomislav Krušić / dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save