Koliko je uloženo nade, entuzijazma, truda, rada, ljudskih života, prolivene krvi, trauma, straha, suza, plača, patnje i da dalje ne nabrajam, a sve da bi se stvorila demokratska i slobodna hrvatska nezavisna država, da bi narod živio u slobodi, da bi socijalno bio sređen, da bi mu se otvorile perspektive budućnosti.

I kad bi tu cijelu akciju ocjenjivali kao školsku zadaću, po postignutom rezultatu nakon dvadeset pet godina – ocijena bi bila (minus dva). Što znači jedva dovoljno, jedva jedvite prolazno.

I samo rađanje hrvatske države bilo je kao rađanje djeteta s mnogo babica (upetljavanje mnogiih stranih država i njihovih politika). Kao što narod kaže – Puno babica, kilavo dijete.

Temeljne stvari nisu uspjele, dopustili smo kriminalizaciju Domovinskog rata, domaće ili međunarodno suđenje ključnim vojnim i političkim figurama, pobjedničkim generalima i brojnim braniteljima iz Hrvatske i BiH, kao da smo izgubili rat pa se vrši odmazda. Nije oslobođen ili barem zaštićen hrvatski nacionalni korpus u BiH i drugim povijesnim hrvatskim prostorima, koji je sada u nestajanju s tih vjekovnih ognjišta.

Dopustili smo unutarnjim i vanjskim državnim neprijateljima zlonamjerno podmetanje fašizacije Hrvatskoj što je bila kočnica u njenom razvoju i duhovnoj obnovi.

Nikakvu suglasnost između hrvatske dijaspore i matične države nismo uspjeli uspostaviti, ni uključiti dijasporu u funkciju države, štoviše ne damo joj ni da se približi, da investira u Hrvatsku, a kamo li da se organizirano vrati u domovinu i da parcipira u vlasti i sl. To je bila i još uvijek je jedna od najvećih strateških grješaka generacija hrvatskih političara od 1990 sve do danas.

Dopustili smo tzv. privatizaciju, koja je u suštini bila sveopća pljačka i uništenje hrvatskog gospodarstva. Dopustili smo prodaju u bescijenje strateških firmi INA, Telekom, Banke, Pliva i sl. sve samo s ciljem da pojedinci iz vlasti dobro omrse brk. I današnja kriza oko Agrokora vrti se u istom krugu i s istim ciljem. Svakom razumnom je jasno da nije mogao nastati dug u visini iznosa izgradnje nekoliko peljeških mostova, jer je sva roba dobavljača prodana, a novac je negdje ispario i sad se teret duga prebacuje na državu. Prestrašno!!!

Dopustili smo uvoznom lobiju da uništi našu poljoprivredu uvozom hrane sa stranih tržišta, počesto nekvalitetne, a jednako tako i druge robe kojoj naša industrija ne može konkurirati ni na vlastitom tržištu.

Izvršili smo antilustraciju, umjesto da udbaške kadrove na svakom koraku mariginaliziramo, oni su mariginalizirali sve zdrave domoljubne kreativne snage i zatvorili im vrata za bilo kakve funkcije ili projekte, a posebno u medijima, koja se još uvijek osamdeset postotno ponašaju antihrvatski.

Dopustili smo posvemašnje poniženje Hrvatske radi ulaska u propadajuću tvorevinu EU, a uskoro se pokazalo da se ostvaruje sve ono na što su ukazivali euskeptici. (Masovni odlazak stručnjaka, napuštanje cijelih dijelova Hrvatske od strane njenog stanovništva, potpuno opustošenje cijelih krajeva i totalan demografski pad. Sve brojniji dolazak azilanata i sl. Ne bih htio biti zloguki prorok – čini mi se da se bližimo finisu Croatiae. Europska Unija postaje crna rupa koja guta hrvatsku mladost i sve ono što je najvrjednije. To je djelo samouvjerenih hrvatskih političara, koji nisu dopustili da se kritički javno sagledaju razlozi za ulazak ili neulazak Hrvatske u EU. Opet je bilo – kao guske u maglu, bez pitanja naroda.

Političari koji su 2000. g, (samo radi vlastitih osobnih ambicija), vratili komuniste ponovo na vlast, taj politički potez izazvao je pravu katastrofu i tragediju Hrvatske kroz punih petnaest godina. Kao najnepotrebnije Hrvatskoj su namjestili i stalno potpiruju ideološki rat, a to znači nejedinstvo naroda koje je prisutno na svakom koraku.

Zbog ideološkog rata propali su u Hrvatskoj brojni kulturni i drugi projekti, jer u svakoj stvari vide fažizaciju i vezu s ideologijom (bolje kazano idejom) NDH. Šačica tzv. Antifa je toliko grlata i glasna i drska i bezobrazna prema Hrvatskoj i njenim čestitim ljudima. Zbog njih, i ekstremnog dijela srpske nacionlane manjine okupljene oko SNV, Sabor više sliči nekom derneku nego ozbiljnoj i najvišoj državnoj tisućljetnoj instituciji.

Kriminal i korupcija ušli su u gotovo sve državne institucije, Vladu, javna poduzeća, ministarstva, županije, lokalne vlasti, čak ponegdje i u policiju i vojsku. “Legalno” se rasipaju silna sredstva iz Državnog proračuna na tzv. nevladine udruge, koje su počesto antidržavni nastrojene, a zanemaruju se one državotvorne i čestite udruge, one nemaju pravo pristupa Državnom proračunu. Sve je postavljeno naopačke. Krivo nasađenim alatom ništa se dobro ne može napraviti, a poglavito uspješno voditi državu.

Nepotrebno su državu uvukli u kojekakve međunarodne arbitraže, koje služe za pljačku državnog proračuna, a od njihovih odluka nikakve koristi, samo nove štete.

Podmeće se fašizam u sportu, posebno u onom vrhunskom poput nogometa i sl. samo da bi se naškodilo Hrvatskoj, a tijela procesuiranja ni da se pomaknu.

Vlast pliva u sukobima stranačkih interesa, neprodorna, ne sagledava i nema vizije budućnosti. Duh poklonstva EU i njenim institucijama je nastavak kmetskog sluganskog mentaliteta koji je u našem narodu prisutan stoljećima. Na svakom šahovskom polju se vidi hrvatski grb s prvim bijelim poljem kao “fašistički”. To je budalaština do najveće moguće gluposti. Vjerojatno jedinstvena u svijetu.

Kultura, ona filmsko-kazališna naprosto divlja u kršenju svih moralnih normi i javnim vrijeđanjem najvećih svetinja nacionalnih i vjerskih, počesto s pravom blasfemijom, bogohulenjem, sotonističkim seansama, propagiranjem “činjenica” koje su bazirane na lažima i sl. – a sve se financira iz Državnoog proračuna i to nacije koja se izjasnila kao 90% kršćanska i katolička. Hrvatska televizija ni u najmanjem segmentu ili znaku se ne može prepoznati kao hrvatska. Reductio ad absurdum!

Taj apsurd u Hrvatskoj uzeo je velike razmjere. Istina je u Hrvatskoj najveća žrtva, kako u kulturi, a još daleko više u medijima, u prikazu povijesti – kao da nam je svima vrag oduzeo pamet. Istini, pa ma kakva bila, nema mjesta u hrvatskoj javnosti. Zakonski i etički treba definirati pravo na istinu. Uvijek se sjetim svog članka pod naslovom – “Pardon, istina ima prednost”. Ako imamo pravo do najmanje sitnice znati što se stvarno događalo u Rimskom Carstvu, pa zaboga miloga kako ne bismo imali pravo na istinu iz naše nedavne povijesti (od 1918 do danas). Unatoč tog prirodnog prava na istinu, mi doživljavamo i nama se servira kao istina mišljenje velikosrpske i jugokomunističke politike, koje su i nikle na zasadama laži, laži kao političkom ubojitom sredstvu prema hrvatskoj sadašnjosti, hrvatskoj povijesti, pa i hrvatskoj budućnosti.

Hrvatski Sabor, iz saziva u saziv, funkcionira na sve nižoj intelektualnoj razini, postaje sve više leglo svađalačkih poluintelektualaca, neodgovornih, neinventivnih, onih koji ne poštivaju dostojanstvo te institucije. Dijapazon ponašanja je od zlonamjernih (preko naciolnalne manjine), pa sve do onih koje narod prepoznaje kao lakrdijaše, koji se sprdaju sa Saborom i njegovim djelovanjem.

Pravosuđe ne funkcionira, ne funkcionira DORH, i ono što djeluje vozi po svjetonazorskim linijama, selektivno se optužuje prema utjecaju politike. Pravosudna pravda je sumnjiva morala, nedobronamjerna, preskače se kazneno procesuiranje krupnih riba, a sitne dužnike razvlašćuje se brutalno izbacivanjem iz stanova i sl. U svemu tome nema ni razuma ni čestitosti ni čovječnosti

Političari, umjesto da budu sluge narodu, da se grčevito bore za narodni prosperitet, oni politiku doživljavaju kao osobni biznis, sve na uštrb Državnog proračuna. Sve prema onoj izreci – Krade se gdje ima što ukrasti.

Vlast naprosto kao da ne želi zaustaviti kriminal i korupciju u visokim državnim institucijama. Sve bi se moglo riješiti uvođenjem visokih kazni i istovremenim konfisciranjem cjelokupne imovine, ukoliko se pravomoćno utvrdi da je počinitelj kriv. Kriminal i korupciju u državnim institucijama treba dodatno zakonski tretirati i kao nacionalnu veleizdaju. Prema takvima ne bi trebalo imati milosti. Uvesti rigoroznu kontrolu utroška sredstava iz Državnog, županijskog i lokalnog proračuna. Državni novac je svetinja, prema njemu se treba ponašati uvijek i beziznimno – bona fide. Što znači u dobroj vjeri i čestitosti ili pažnjom dobrog gospodara. Pokazuje se da smo sami sebi najveći neprijatelji i da kao narod nismo dostojni slobode.

Hrvatski narod treba dignuti svoj glas i na izborima naprosto pomesti sve one stranke i kadrove koje ne vode računa i nemaju u svojim programima čvrsto izražene stavove i nakane da se hrvatska država, ponajprije pravno, uredi, da pravosuđe bude funkcionalno i učinkovito.

Sve je to moguće postići ako to vlast želi učiniti. U svojim redovima trebamo tražiti odlučne i sposobne ljude da vode državu kako Bog zapovijeda. Država nam sve više sliči na promašeni investicijski projekt.

(“Samo srca puna ljubavi za našu Hrvatsku mogu je izvesti na Božji put, na put blagostanja i njenog svekolikog prosperiteta u budućnosti.” (CODEX MORALIS CROATICUM)

Mile Prpa/dragovoljac.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save