SLUČAJ FRLJIĆ Za rubriku vjerovali ili ne: Pročitajte zašto su pravaškim liderima stigli optužni prijedlozi?!
Marulićevi dani već su danima za nama i bura koja se podigla radi predstave “Naše nasilje i vaše nasilje” odavno se stišala, a podsjetimo se, zbog nje su se ispred i u splitskom HNK održala dva prosvjeda, jedan u organizaciji lokalnog Hrasta, a drugi HSP-a i HČSP-a. Reagirala je priopćenjem i Splitsko-makarska nadbiskupija.
Međutim, vjerovali ili ne, kao posljedica svega, pravaškim liderima su stigli optužni prijedlozi zbog “naročito drskog ponašanja”, jer su kupili karte i iz partera iskazali svoje nezadovoljstvo predstavom koja vrijeđa vjerske i nacionalne osjećaje. Isto tako i sve one koji još drže do morala u javnosti. I što je osobito paradoksno post festum jest činjenica da je jednom od prosvjednika “presudio” i Facebook te mu je na 24 sata blokirao profil s objašnjenjem “da je na njemu objavio neprimjeren sadržaj”. A objavio je upravo najsporniju scenu iz same predstave kada Isus silazi s križa i siluje muslimanku.(sic!)
Oliver Frljić, zločesti dečko dasaka koje život znače, zacijelo je promašio profesiju. Naime, svi kažu kako su njegove predstave dosadne, uspavljujuće, loše, no, on uvijek iznova uspijeva privući pozornost svojim provokacijama koje nemaju veze s teatrom ali zato imaju itekako s mađioničarstvom i magijom. Otprilike tako nekako zaključuje naša kolegica Jasmina Parić koja je na stranicama kulturne rubrike u Slobodnoj konstatirala kako “Frljić, neviđen, povlači konce zbivanja…”
Svoj autorski projekt “Naše nasilje i vaše nasilje” Frljić je svojedobno postavio na sceni riječkog HNK – u vrijeme kad je tamo bio ni manje ni više nego intendant – u kojem glume glumci za koje nikad niste čuli u životu a vjerojatno i nećete. No, svi su se oni spremno skinuti goli na sceni, pa potom, po potrebi izvaditi iz svoje vagine (da ne bilo zabune, to rade one ljepšeg spola) nacionalnu zastavu zavisno o zemlji u kojoj se prikazuje. I kao vrhunac svega s križa silazi glumac koji glavom i bradom glumi Isusa Krista. Nešto slično već je prije mnogo godina ponudio na filmskom platnu poznati redatelj Martin Scorsese, kad je ekranizirao kontroverzni roman Nikosa Kazantzakisa pod naslovom “Posljednje Kristovo iskušenje”.
Ipak, taj je film mila majko prema onome što Frljić nudi u svom, nazovi, kulturnom uradku. U “Posljednjem Kristovom iskušenju” igraju sve redom vrhunski glumci poput Willema Dafoea u ulozi Isusa, Barbara Hershey je utjelovila Mariju Magdalenu, David Bowie je igrao Poncija Pilata, Harvey Keitel je glumio Judu Iškariotskog… da ostale ne spominjemo. Film je snimljen 1988., a godinu dana poslije imao je nominacije za Oscara za najboljeg redatelja, a za Zlatni globus bili su nominirani za sporednu glumicu Barbara Hershey i za najbolju originalnu glazbu Peter Gabriel.
U tom filmu Isus samo u mislima odustaje od svoje misije i predanja svoga života kao žrtve za grijehe čovječanstva od postanka do svršetka svijeta. Virtualno silazi s križa i odlazi s Golgote te s Marijom Magdalenom nastavlja život u braku i zajedno stvaraju obitelj s djecom. Ta se priča, inače, često vrti u mnogim varijantama. Jedna od posljednih su poprilično komercijalizirani romani Dana Browna, Da Vincijev kod i slični, koji su u više nastavaka završili i u filmskim verzijama.
No, nikome nije palo na pamet ono što Frljić radi sa svojim glumcima u navedenoj predstavi “Naše nasilje i vaše nasilje”, inspirirano romanom Petera Weissa “Estetika otpora”. Samo je nečastivom umu moglo pasti na pamet režirati scenu po kojoj Isus sišavši s križa, siluje jednu muslimanku. Scena je, barem prema onome što sam vidio u ekskluzivnim videima na nekim web portalima, više nego eksplicitna, tako da tekstovi koji uz nju idu s pitanjem: Je li nešto sporno u sceni silovanja muslimanke, pogledajte u videu – djeluju poput ruganja s estetikom svakog normalnog kazališnog gledatelja, da ne govorimo o tome kako se na najniži podmukli način vrijeđaju svi oni koji vjeruju u Isusa Krista, a takvih je, priznat ćete, bez obzira vjerujete li u njega ili ne, nemali broj.
Uz to, vrijeđaju se i muslimani, i ako ćemo biti malo ironični, sva je sreća što je Frljić prikazao muslimanku kao žrtvu. Da je kojim slučajem Muhamed silovao neku ženu, Oliver bi zacijelo bio već pokojni. Neka mi oproste svi pravovjerni muslimanski vjernici, znam da oni ne bi posezali za nasiljem. No, činjenica je kako neki koji se nazivaju muslimanima zlorabe tu vjeru u terorističke svrhe i scena poput onih kad je napadnuta redakcija Charlie Hebdoa u Parizu i sličnih zločinstava nagledali smo se posljednjih godina.
Uostalom, prema mnogim relevantnim izvorima kršćani su u ovom dobu najprogonjenija vjerska skupina diljem svijeta. Zločini se nad njima počinjavaju gotovo svakodnevno. Ovih dana posebno su na udaru kopti u Egiptu gdje ISIL-ovci prebacuju svoje ratnike koji gube bitke na Levantu, ubijaju i proganjaju kršćane i zaposjedaju njihove kuće na Sinaju kako bi nastavili svoj blasfemno nazvani “Sveti rat”. Zbog toga je u toj sjevernoafričkoj zemlji prošli četvrtak i petak boravio i papa Frane pod geslom “Papa mira u Egiptu mira” kako bi ohrabrio sve one koji trpe nasilje u toj zemlji i u cijelom svijetu.
Nekakve priče o umjetničkim slobodama na koje se pozivaju Frljićevi pobornici, ne piju vodu, jer ako je išta važno u međuljudskim odnosima, onda je to da moja sloboda prestaje tamo gdje počinje sloboda drugoga. Frljića za to nije briga. On svuda oko sebe provodi agresiju, izaziva kod ljudi najniže strasti.
Ipak, puno je onih koji se mole za njegovo obraćenje pa se nadam da će na kraju i on doći pameti, kao što se primjerice dogodilo Scorseseu, čiji sam posljednji film o isusovačkim misionarima u Japanu pod naslovom “Tišina” gledao u gotovo praznom splitskom kinu Karamanu. Nije doživio veliku distribuciju jer očito nije bilo ničega što bi u tom filmu bilo provokativno. Osim činjenica da vas potiče na razmišljanje o ljudskoj naravi i o snazi vjere.
PIŠE IVAN UGRIN/MISIJA
