Antino čudesno ozdravljenje i obraćenje
Snimanje traje, a doktor onako začuđen gleda u računalo i sam sebi nešto priča. Ja ga ne mogu razumjeti iako se silno trudim…
{jathumbnail off}S portala svjedocanstva.com prenosimo životno iskustvo Ante Živkovića. Bogu hvala na ovakvom svjedočanstvu i na Antinom čudesnom ozdravljenju. Ovo je priča o tom nadnaravnom događaju i nekim zanimljivim događanjima nakon toga. Antino svjedočanstvo prenosimo u cijelosti.
Ja sam Ante Živković , rođen sam 10.05.1993 godine . Živim u malom selu Retkovcima pokraj grada Vinkovaca.
Od djetinjstva me roditelji podučavaju i govore o vjeri. Završio sam Osnovnu školu i krenuo u srednju školu u Vinkovcima. Postupno sam ulazio u društvo koje nema nikakve veze s vjerom i BOGOM.
Svaki novi školski dan sam se sve više prepuštao društvu, sada mogu reći, (vražjim) klopkama, padao u razna iskušenja, činio svakakve nepodopštine, griješio i sve dublje tonuo.
Počeo sam jako psovati, a intenzivna svađa s roditeljima, sestrama, sukobi i fizički obračuni s kolegama iz škole, postali su moja svakodnevica. Drugi učenici i ljudi u gradu počeli su me se bojati, a ja sam samo tražio razlog za agresiju i sukob.
Već tada sam povremeno osjećao veliki umor, vrtoglavicu i stisak u prsima, ali smatrao sam to nevažnim i nastavio se i dalje provoditi s prijateljima. Družeći se s njima osjećao sam se nekako jači. Smatrao sam da mi nitko ništa ne može i uvijek sam bio spreman za razne gluposti koje su štetile drugima.
No, sve je to redom počelo dolaziti na naplatu. Pao sam školsku godinu, počeli su problemi s roditeljima, sramotio sam njih i svoje najbliže, ali meni je to bilo sve onako- OK. Sve mi je bilo – nema veze, bilo pa prošlo. Nije me to „ diralo“.
Problemi sa zdravljem su me sve više pritiskali i tlačili. Odlučio sam to reci roditeljima. Počeo sam mjeriti tlak, i na taj način sam saznao da je uz sve druge tegobe i on bio jako povišen. Moram priznati, to me jako uplašilo.
DB (doktor kojeg ne imenujem punim imenom i prezimenom jer ga nisam pitao za dozvolu) koji je bio u timu koji operirao našeg Nadbiskupa gospodina Marina Srkića, poznati je kardiolog na ovim prostorima i u svijetu, a uz sve to je i liječnik moga oca. DB s još jednim, također priznatim stručnjakom iz kardiologije, (MK) u Vinkovcima ambulantno primaju pacijente.
Otkada je moj otac počeo odlaziti njemu, zdravstveno stanje mu se popravilo. Sve manje ga je mučio povišen tlak i vrtoglavice.
Poslije razgovora s roditeljima i ja sam otišao kod navedenih liječnika na pregled, tada misleći da će i meni dati tablete s kojima će mi normalizirati tlak. I, mislio sam, to bi bilo to. Idemo dalje po starom.
Kada sam došao u ordinaciju uhvatio me jak nemir. Imao sam nekakav loš predosjećaj.
Jedan od doktora ( MK) mi je snimao srce. Ja sam u tim trenucima pratio njegov pogled koji je sve pozornije i začuđenije gledao ekran. Uslijedila je jako duga tišina, ili se bar meni tako činilo. Trajala je cijelu vječnost. Odmah sam znao da nešto nije u redu.
Nekoliko trenutaka kasnije doktor me upitao umaram li se često. Potom je pitao bavim li se sportom i radim li teške fizičke poslove. To me je začudilo i, naravno, ja sam mu odgovorio.
I dalje sam gledao monitor na kojem je bilo prikazano moje srce, ali naravno ništa nisam kužio osim da sam mogao vidjeti srce i neku rupu za koju sam mislio da je normalna pojava. Mislio sam, također, da je doktor završio pregled i da mi postavlja rutinska pitanja. (Sada znam da sam se tome samo nadao).
Dok sam to vrtio u glavi čuo sam pitanje gdje mi je tata. To me je najviše uplašilo. Pozvao je drugog doktora (DB) koji je došao s još jednom liječnicom. Dugo su gledali u monitor i samo rekli: „To je to!„
Nakon ovih za mene neizvjesnih trenutaka došli smo u ordinaciju. Tamo mi je doktor DB počeo pričati o nalazu i rekao da ćemo morati operirati rupu na mom srcu. Rupa je imala promjer od 2,5 cm.
Uh, koji šok. Nisam mogao vjerovati. Cijeli život mi se okrenuo naglavačke, svaki trenutak i samo sam u sebi rekao Kriste sve u tvoje ruke. Nakon ponovljenog snimanja i pregleda potvrđen je prvi nalaz te mi je objašnjeno kako je takav zahvat danas gotovo rutinski i da ću moći normalno živjeti……ugradit će mi nekakav „kišobran“ i sve će biti dobro. Tek tu sam se malo smirio.
Tijekom daljnjeg razgovora doktor me preporučio u bolnicu Magdalena, koja se nalazi u Krapinskim toplicama, kod njegovog kolege koji se bavi takvim operacijama.
Od tog trenutka sam se, onako, u podsvijesti, okrenuo Bogu. Naravno, još uvijek misleći – Bože zašto baš ja? U mojoj obitelji počelo se jako moliti. Moja baka i još osam žena molile su devetnicu i krunice, Otac se molio sv.Riti i blaženom Papi Ivanu Pavlu II. Pogotovo se molio blaženom Papi, a molitve sv. Riti je „prilagodio„ Blaženom Ivanu Pavlu II.
A i ja sam već prije toga molio sv. Antunu i Papi Ivanu pavlu II. Prema našem pokojnom Papi oduvijek sam imao super mišljenje. Njegov pogled kada ga gledam na tv-u bio je tako smiren. Ulijevao mi je mir i snagu za dalje .
Došlo je vrijeme da krenem u krapinsku bolnicu. Došao sam s roditeljima u njen hodnik. Pitao sam za doktora, kaže žena na prijemu da će malo kasniti, al da se strpimo. Naravno, hodnik je bio pun ljudi. Čekamo doktora i ja vidim da dolazi neki čovjek za kojeg bi najprije rekao da je siromah, narkoman ili nekakav probisvijet . Taj čovjek prolazi kroz masu ljudi, dolazi do mene i pruža mi ruku. Kaže mi: “Znači ti si taj Ante s rupom.” Ovaj pristup me jako začudio jer me čovjek uopće nije poznavao. Nije znao niti kako izgledam pa sam jednostavno ostao u šoku. Odmah sam shvatio da se MOJ BOG umiješao u sve to. Ova spoznaja me jako razveselila.
I dolazim ja kod njega u ordinaciju. Sve ide po dogovoru – slijedi mi snimanje srca kroz jednjak.
Sve je to započelo. Ulazim u tu prostoriju i kažem si „ajmo Bože ti i ja to riješiti.” A u to vrijeme moji roditelji su u hodniku i čekaju. Kasnije sam saznao da su se odvojili i da svako od njih bez dogovora moli. Čudno je bilo da su molili istu molitvu, molitvu DUHU SVETOM .
Snimanje traje a doktor onako začuđen gleda u monitor i priča nešto sam sebi nešto. Ja ga, ma koliko se trudio, ne mogu razumjeti. Završilo sve, uzima doktor papire i sve nalaze koje sam donio. Čita, čujem ja izgovara čitajući „rupa od 2,5 cm”. I dalje on nešto priča samo ja ne kužim. Dolazi on do mene i kaže mi: “Ante ti nemaš rupu, tj. vidi se da je bila ali rupa je zarasla i vidi se friški dio srca na tom dijelu. Tu je sad tanka opna koja kao da je zalijepljena.”
Istog trenutka me obuhvatio veliki mir, odmah sam znao da me je Bog po zagovoru Ivana Pavla II izliječio. Izlazim ja iz ordinacije i krećem prema svojim roditeljima. Cijelo vrijeme imam osjećaj da oni već znaju da rupa ne postoji da sam ozdravio. To im i gororim, a oni i dalje onako smireno gledaju u mene. Ja se, naravno, smijem.
Potom odlazimo svi zajedno kod doktora Š. On je ponovio isti priču mojim roditeljima. Nema rupe i gotovo.
Ali za svaki slučaj i obzirom na nalaze koje sam donio sa sobom on će mene poslati u bolnicu Sestara Milosrdnica u Zagreb na ubrizgavanje neke boje u krv da se na snimanju točno vidi kuda krv prolazi. Naravno, i ti nalazi su pokazali da krv ima posve normalan protok i da se ne izlijeva iz srca. Ja sam odmah rekao: “Hvala ti Bože dao si mi novi život.”
Na putu kući moj otac je nazvao doktora DB koji mi je uz doktora MK otkrio problem. Kaže mu moj otac kako rupe više nema, ali naravno on nije povjerovao i pozvao me da dođem u Novi Sad. On će naručiti najmoderniji stroj i njime me ponovno pregledati. Jednostavno kaže da ne vjeruje da rupe nema i da je to sigurno neka greška.
Ja i moji roditelji smo znali da je to Bog riješio. Znali smo da rupe više nema i da sam, hvala Bogu, zdrav, al eto idemo radi njih tamo na pregled. Uputili smo se i došli. Doktor me počeo snimati. Bio je jako začuđen i, činilo se, pomalo ljut. Kaže da nije nikada u životu pogriješio i da rupa mora postojati. Odjednom snimanje završava. Doktor mi se okreće i sklopljenih ruku u čudu mi govori „ Bože…..Ante ne moraš na operaciju , rupe nema.” A ja pomislim – Bože hvala ti. Svi bijasmo sretni.
Od tog dana život mi se potpuno okrenuo prema Bogu i prema mom stalnom pratitelju Papi Ivanu Pavli II. Imam osjećaj da je ovo ozdravljenje bilo po njegovom zagovoru kod dragog Boga.
Shvatio sam koliko je Bog dobar i koliko mi znači u životu. Slava KRISTU!
Nakon par dana odlazim kod svog obiteljskog liječnika dr. OK koji i dalje ne vjeruje da su ti stručnjaci pogriješili. Čak savjetuje da me roditelji vode dalje, jer „oni ne mogu pogriješiti“. Pogotovo ne sa takvim instrumentom.
Jedne večeri kod nas u goste došla je jedna predivna osoba. Ivana. Ona me pozvala na jednodnevnu duhovnu obnovu. U stvari više molitvu prvog petka u mjesecu koju vodi poznati laik JL u Slavonskom Brodu. U crkvi Svete Obitelji djeluje molitvena zajednica koja se zove ……..NOVO SRCE. Odmah me to razveselilo. Bože hvala ti, toliko si velik.
I sve se mi fino dogovorili – idemo na seminar. Inače takvi seminari budu svakog prvog petka u mjesecu. Dogovor je pao – idemo Ivana, njena prijateljica, moj otac i ja. Taj dan kada smo trebali krenuti, naravno vrag ne da slaviti Boga i „radi svoje“. Mom ocu se ne da ići, glava ga boli, ali uspio sam ga nagovoriti uz molitvu Bogu i upornost. Pristao je i on ići s nama. Dolazimo tamo. Ja osobno tog čovjeka nikada nisam vidio. Na ulasku u crkvu sudaram se s nekim čovjekom. Na trenutak pogledasmo se oči u oči. I sve je to okej. Mi sjeli, a ta divna osoba, Ivana, upita me: “Ante znaš li s kim si se sudario?” Ja nisam imao pojma, a ona će mi:” To je bio JL koji će voditi večerašnju molitvu.” Jao Bože kud sam njega udario pitam sam sebe, al rekoh nema veze sve je to Božja volja.
Seminar je započeo, molitva i sve to. Bilo je super hvala dragom Bogu. Pri samom kraju molitve na red dolaze svjedočanstva.
JL – predvoditelj molitve – proziva osobe koje su ozdravile i među njima, govori, nalaze se 2 muške osobe koje su ozdravile od bolesti srca. Naravno, ja se u tome nisam našao. Svjedočanstva prolaze i on opet ponavlja „među nam je jedan dečko kojega je Isus ozdravio od urođene mane srca točnije rupe na srcu, pa bio bi red da dođe”.
Uf, ja se odmah naježio. Ne zbog toga što moram svjedočiti, nego nemam pojma što da kažem. Ali idem ja to provjeriti i okrenem se prema Ivani misleći, ono, da će mi reći ajde Ante sjedi nisi ti. Ha, ali ona meni kaže: “Ante prozvan si.”
A ja odmah upadoh u paniku. Jao mili Bože što da kažem. Ipak, ustanem se i krenem prema oltaru. Svi me gledaju s osmjehom. Putem do oltara moram otići iz crkve na stepenice na kojima nikog nema, a niti me itko može vidjeti. I na tim stepenicama čujem ja kako JL govori „evo ga dolazi.” A, napominjem, nikako me nije mogao vidjeti. Dok sam sjedio na koru u mraku, znao sam da je Bog pored mene. Nema brige idem. Došao sam do oltara i poslije toga se uopće ne sjećam što sam rekao. Rado bih to podijelio s vama, al jednostavno se ne sjećam. Kad sam se vratio na kor samo sam pitao jesam li dobro govorio. Svi rekoše da je bilo kratko al sasvim dovoljno. Super, ajde rekoh, hvala Bogu.
Ubrzo dođe kraj seminara. Dok sam izlazio van ljudi me gledaju, smiju se, grle me, plaču, a ja, ono, u centru pažnje. Al ne samo ja:„Nas dvojica – Bog i ja!” Hvala ti Bože!
I opet se mi dogovorili da idemo na sljedeći prvi petak u istu crkvu. Molitvu opet predvodi gosp. JL. Kad je seminar počeo, JL u molitvi govori kome je što Dragi Isus pomogao, koga je ozdravio. Ja sam opet bio na koru. Tijekom molitve obuzela me neka nježnost, radost i toplina. Činilo mi se da je neko stavio u mene te predivne osjećaje. JL nakon nekoliko trenutaka opet kaže:”Dečku na koru, kojemu je Isus ozdravio rupu na srcu, sada mu naš Gospodin daje svoje, potpuno novo i čisto srce.” Jao Bože moj koje miline. Tako sam sretan. Od tog dana svaki trenutak sam s Bogom. Moj se cijeli život promijenio. Život je prekrasan, ALI UZ BOGA!
Hvala ti Kriste na svemu. Velik si …amen. A Hvala i tebi blaženi Ivane Pavle II na tvom zagovoru kod Isusa.
Ante Živković
Izvor: svjedocanstva.com
