Već smo navikli na medijske matrice na koje nasjedaju i neki od političara ne shvaćajući smisao podvale. Naime, „netko“ je u medijima progurao „štos“ da se svakoga tko voli ljude, Boga i Domovinu proglasi „desničarom“, a „ljevičari“ su bezbožnici, cinici i apatridi spremni prodati svu svetinju za šaku dolara ili kuna.

Štoviše, nije dovoljno časne i postojane ljude proglasiti „desničarima“ (a to su a priori „zločesti“ ljudi), nego im se onda pripiše još neki atribut ili „titula“ kao što su „ratni zločinac“ (za Branimira Glavaša, Daria Kordića i sl), ili „naci pjevač“ (za Marka Perkovića Thompsona), što bi onda te ljude trebalo totalno obezvrijediti i onemogućiti im bilo kakvo društveno djelovanje.

Na tu glupost nasjedaju i sami političari, pa se „komunisti“ hvale da su „lijevo“, pravaši se diče time da „idu samo desno“, a neki tvrde da su „desnije“ od HDZ-a, kao svojevremeno Ruža Tomašić. Sve je to plod neznanja o tome što povjesno znači „lijevo“ i „desno“ u politici.

Pojmovi „lijevo“ i „desno“ vezani su uz rani razvoj parlamenata u Engleskoj i Francuskoj u 17. stoljeću. U Engleskoj se pojavljuju tzv. torijevci i vigovci, a u Francuskoj monarhisti i republikanci. U biti to je ista pojava. Torijevci i monarhisti su predstavnici visokog plemstva i crkvenih poglavara, a vigovci i republikanci zastupali su neplemićko građanstvo i obrtnike. U kasnijem razvoju vigovci su se prozvali laburisti, a republikanci socijalistima.

Tako sve do danas „ljevičari“ barem na papiru zastupaju interese radnika i drugih ljudi koji žive od svog rada, a „desni“ krupni kapital. U praksi „lijevi“ kad su na vlasti povećavaju poreze, usporavaju razvoj i povećavaju socijalna prava, dok „desni“ čine suprotno. Naravno da su i jedni i drugi u tome umjereni kako ih ne bi zadesila „osveta“ kad izgube vlast. Domoljublje se podrazumijeva kod svih stranaka i nezamislivo je da itko mrzi svoju državu.

DA BI BIO LJEVIČAR, MORAŠ „PLJUVATI“ PO DOMOVINI

Kod nas, međutim, kad je netko domoljuban, automatski ga se proglašava „desničarom“, a onaj tko želi biti „ljevičar“ mora „pljuvati“ po Domovini, a oni malo „žešći“ i po Bogu. Doduše, kod nas Hrvata taj prezir prema vlastitoj državi ima povijesne korijene, jer su već od 19. stoljeća na sjeveru bili brojni „mađaroni“, na jugu „talijanaši“. U doba kraljevine Jugoslavije brojni Hrvati bili su „orjunaši“, članovi tzv. Organizacije jugoslovenskih nacionalista (skraćeno ORJUNA). Mnogi od njih završili su u vrijeme Drugog svjetskog rata čak u – četnicima, iako su etnički Hrvati.

U doba druge Jugoslavije „lijevi“ su ušli u komunističku partiju zvanu Savez komunista koja ih je „vaspitala“ da budu „jugosloveni“, a ostali su bili prestrašeni pa o hrvatskom domoljublju nisu smjeli ni „zucnuti“. Danas „lijevu“ stranu političkoga spektra čine većinom potomci svih tih mađarona, talijanaša, orjunaša i komunista. Oni gorljivo zastupaju mržnju prema svemu hrvatskom, a „ljubav“ prema svemu stranom i tuđem, iako je to potpuno iracionalno, jer čineći štetu svojoj državi uništavaju i svoje potomstvo, iako neki misle da su „profitirali“ ako su od velikih svjetskih milijardera dobili nešto što oni smatraju velikim novcem, a zapravo su to mrvice. Za te mrvice oni prodaju svo to silno blago koje je Gospodin darovao Hrvatima i za čiju obranu je teklo toliko krvi.

I EUROPSKI „LJEVIČARI“ MORAJU MRZITI SVOJU DRŽAVU

Međutim, od vremena osnutka Europske unije sličan proces podjele proširio se je i na druge europske države. Europski birokrati misle da su toliko ojačali da mogu bez ograničenja zapovijedati svim državama članicama, pa i onim najmoćnijima. Zbog toga provjerenim i uhodanim „podzemnim“ metodama posvuda postavljaju vlasti koje će slušati njih, a ne svoj narod.

No i narodi uče svoje povijesne lekcije, pa počinju pružati otpor. Pojavljuju se stranke i lideri koji ih ne slušaju, nego rade u interesu vlastitih naroda. Tako se je u Mađarskoj pojavila stranka „Fidesz“ i njezin vođa, sada već legendarni Viktor Orban, a u Poljskoj stranka „Pravo i pravda“ (Prawo i Sprawiedliwość“), dok Češka i Slovačka na nešto blaži način također pružaju otpor diktatima Europske unije. Tako je stvoreno nešto što bi se moglo nazvati „istočnoeuropska alijansa“ sastavljena od zemalja tzv. „Višegradske skupine“ nazvane po tvrđavi Višegrad u Mađarskoj u kojoj je 1991. godine oformljena ta skupina država u cilju suradnje u zajedničkom interesu.

Hrvatska se je odavno trebala pridružiti toj skupini zemalja, jer s njima dijeli istu kulturu i svjetonazorske stavove. Za to se je neizravno založila i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u svom inauguracijskom govoru. Međutim, „gazde“ u Bruxellesu silno žele Hrvatsku držati izvan višegradske ekipe, jer bi time bitno ojačala i Hrvatska i sama Višegradska skupina, a Bruxelles bi praktično izgubio utjecaj na istoku Unije.

Uniji, međutim, prijeti pucanje i po drugim šavovima. Države članice nezadovoljne su bahatošću birokrata u centrali. U tome je najradikalnija V. Britanija, koja je odlučila izići iz Unije.

„KUHINJOM“ ZA SADA ZAUSTAVLJAJU OTPOR

„Kuha“ i u drugim državama. U Nizozemskoj je žestoki protivnik „uvoza islama“ Geert Wilders već gotovo pobijedio na izborima i onda ga je u posljednji čas pretekao nešto “lijeviji” Mark Rutte, ali i on se je izrazio nepovoljno o “migrantima” bez čega ne bi pobijedio. Narod je shvatio što mu se sprema i ne da mu se zapovijedati. “Kuhinje” je bilo i u nama bliskoj Austriji. Najprije je na čudan način u prometu poginuo predsjednik antimigrantske Slobodarske stranke Jörg Haider. Policija je tvrdila da je vozio pijan kroz naselje 140 km/h, što ranije nije radio. Njegova supruga to osporava. Njegov nasljednik Norbert Hofer također je vrlo popularan, ali je ipak u zadnji čas izgubio izbore od „malo lijevijeg“ Alexandera van der Bellena , slično kao Wilders u Nizozemskoj.

Sličan scenarij ponovio se je i u Francuskoj. Popularna Marine le Pen, kći 88-godišnjeg Jean-Marie le Pena koji se je već davno usprotivio migrantima, nije uspjela postati predsjednica. Pretekao ju je „lijeviji“ Emmanuel Macron. No i on da bi pobijedio morao je „voziti desno“, tj. prijetiti „frexitom“ (izlaskom Francuske iz EU).

U Njemačkoj koja je pretrpjela najviše štete od projekta uništenja Europe islamizacijom također se je pojavila stranka koja ne želi da Njemačka napravi „harakiri“, a to je „Alternative für Deutschland“. Iako je njezin prodor u vrh njemačke politike donekle oslabljen, čak je i moćna Angela Merkel morala zaoštriti stav prema „migrantima“ da ne izgubi sve što ima.

U kola „svjetskih vladara „upregnuo“ se je nitko drugi nego sam papa Franjo. Najprije je ustvrdio da Europa mora primiti migrante ako ne želi počiniti samoubojstvo zbog slabog nataliteta. Dakle ekstremni muslimani će ju „spasiti“ tako što će joj napraviti golem broj novih muslimančića. Točku na „i“ papa je dodao u Kairu, kada je pozvao muslimane da ne rade nasilje nad Europljanima. To se može shvatiti otprilike ovako: „Samo vi slobodno islamizirajte Europu, ali bez ubijanja i silovanja, molim lijepo“.

Tako briselski „gazde“ koji plešu po notama „svjetskih vladara“ uspijevaju za sada zaustaviti preokret u odnosu snaga i zadržati dominaciju nad državama i narodima. Posao im je znatno otežan i pobjedom Donalda Trumpa.

Način zaustavljanja bilo kojeg političkog lidera u bilo kojoj državi uvijek je isti. „Čarobne riječi“, slično kao kod komunističkih režima, su „populizam“, „ultranacionalizam“ i „ekstremizam“. Tim riječima dominantni mediji pod kontrolom „vladara“ časte svakog onog političara koji nije „liberal“, koji nije bezbožnik i koji pokušava zaštititi nacionalne interese svog naroda.

Nasuprot njima uvijek se pojavi neka „poslušna pudlica“ koju nazivaju „umjerenim“ ili „centristom“, što bi otprilike značilo: „Ovaj je mudar i umjeren, izaberite njega, jer „ultranacionalist“ je opasan“. Za sada većina naroda „puši“ takve trikove.

U Hrvatskoj je Bruxelles uspio nametnuti svog poslušnika Andreja Plenkovića. Ali ni takav hrvatski lider nije im dovoljno dobar, jer s njime Hrvatska smanjuje javni dug i proračunski deficit, što znači da vlastitim snagama „ustaje s poda“, što do sada nije uspjelo ni jednoj ekonomski „nokautiranoj“ državi. Da se to ne bi dogodilo, pokušava se srušiti i takav Plenković, ne bi li ponovo vlast preuzeli već poraženi komunisti i dovršili svoje životno djelo – potpuno ekonomsko uništenje Hrvatske.

Ipak, paralelno s tom harangom, formira se i nova državotvorna ekipa slična onoj u Mađarskoj i Poljskoj. U njoj su Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović, Željko Glasnović i drugi. Prva bitka će se voditi za Zagreb, a kasnije i za cijelu državu. Treba li sumnjati u to da će u medijima sve vrviti od „populizma“, „ultranacionalizma“ i „ekstremizma“ tih ljudi. A Zagrebčani, a potom i ostali Hrvati, uskoro će dobiti prigodu pokazati jesu li politički sazreli barem koliko Mađari i Poljaci.

Mario Filipi/dragovoljac.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save