Kolumna Miljenka Stojića (Hr-svijet)

Mediji su naširoko izvijestili da se ženi George Soros. To mu je po treći put, kako neki ipak pošteno izvijestiše. Njemu je 80-ak, a njoj 40-ak godina. Ima i slika. Par iz snova. Oboje na putu u raj. On prema onom nebeskom, a ona prema zemaljskom.

 

{jathumbnail off}»Tako sam tužna i/ pitam se zbog čega/ ovi crni oblaci nad Kenijom/ koji nastavljaju kružiti oko mene./ To je gubljenje vremena/ radije da pođem svjedočiti/ mislim da ću se spremiti/ nabavit ću si odijelo/ i znam da ću se osloboditi nevjernika i otpadnika/ i susrest ću svoga vođu// Možda, dakle, sutra bude raj/ pronaći ću svoj put koji vodi u raj/ Možda, dakle, sutra bude raj/ pronaći ću svoj put koji vodi u raj// Okrećem se i primjećujem kako je lijep džihad/ Živo je u Keniji/ Živo je u meni/ Ćutim džihad./ Želim radosno ući u dah džihada u Somaliji/ Želim svjedočenje danas/ Moj je čas// Možda, dakle, sutra bude raj/ pronaći ću svoj put koji vodi u raj/ Možda, dakle, sutra bude raj/ pronaći ću svoj put koji vodi u raj// Molim Alaha da žurno usliši moju želju/ da se što prije pridružim svome vođi Aboudu Rogu.« Ovako je u rujnu 2012. pjevala Samantha Lewthwaite koju su ovih dana neprestano spominjali glede napada na trgovačko središte u Nairobiju.

 

Britanka, poznata kao »bijela udovica« jer joj se muž prije nekoliko godina raznio u samoubilačkom napadu, mrzi sve što podsjeća na Zapad. Roditelji su joj se rastali dok je još bila djevojčica, prihvatili je susjedi muslimani, a kad je imalo 15-ak godina i postajala žena radikalno se odlučila za islam. I to je to. Ona drži da je pronašla svoj raj uništavajući sve one koji misle drukčije. Na Zapadu je označavaju kao čudovište, nagrada na njezinu glavu već je raspisana, ako je nije već izgubila u spomenutom napadu. Međutim, najgore od svega je što je ona ipak u nečemu imala pravo. Zaista je zapadni svijet ćudoredno pokvaren, nemilice uništava sve oko sebe. Ne ćemo razvijati naizgled velike teorije, poći ćemo samo od jednoga čovjeka.

Mediji su naširoko izvijestili da se ženi George Soros. To mu je po treći put, kako neki ipak pošteno izvijestiše. Njemu je 80-ak, a njoj 40-ak godina. Ima i slika. Par iz snova. Oboje na putu u raj. On prema onom nebeskom, ali teško da će tamo stići, ona prema onome zemaljskom, s većom vjerojatnošću stizanja. Niti izvješćuju niti mi se dalo kopati čime je ona zadužila čovječanstvo, ali o Sorosu i ptice već na grani znaju da se voli igrati novcem, smuljaš tamo, smuljaš ovamo, i na kraju ti u lisnicu legne ogromno bogatstvo, dovoljno ne samo da se triput oženiš, nego i da imaš žena koliko hoćeš, kao i mnogo drugoga. No, zbog tog muljanja mnogi su ostali zavijeni u crno u doslovnom smislu te riječi, ubili su se, umrli na prosjačkom štapu, jednostavno skrahirali kao ljudi. Ali, George nije čudovište kao Samantha, njegova glava nije ucijenjena, umjesto crne kronike oholo mu lice redovito krasi naslovne ili druge otmjene stranice. On je uvaženi član društva. Čovjek zna kako postići bogatstvo. Nevažno što je potrčko jačih igrača od sebe, onih iz sjene, koji su mu dojavili prave informacije da muljaža može uspjeti. Licemjerje da ne može biti veće.

Jedan od onih koji je ponovno odlučio stati na loptu, ali na pravi način, jest mađarski predsjednik vlade Viktor Orban. Mediji izvijestiše da je šokirao Bruxelles izjavivši kako je odlučio nacionalizirati inozemne tvrtke koje su u privatizaciji preuzele mađarski energetski sektor. Zapravo, on je govorio o njihovoj reprivatizaciji. Tamo devedesetih godina prošloga stoljeća, kad je pao komunizam, došli su i raznoraznim muljažama, oni su to drukčije zvali, preuzeli sve što je išta vrijedilo. Mađarima je ostalo raditi, naravno ako im novi vlasnici dadnu radno mjesto. Ali Orban odluči sve to prekinuti. Pobornici neoliberalnog kapitalizma graknuše da država ne smije biti najveći poslodavac, naručitelj i ulagač. Ona samo treba biti javni servis građana i ništa više. Zbog toga počeše muke po Orbanu, i to odavno. Nadajmo se da mu se ne će dogoditi neka nesreća, da ne će iznenada teško oboljeti i slično tome. Upućeniji kažu da muljatori tako rješavaju ovakva ponašanja.

Zaista su zanimljiva ova tri nabrojana lika. Iz njihova ponašanja možemo izvući mnogobrojne zaključke. Jedan od njih svakako bi trebao biti predanost svojoj namisli. Kako bi to bilo dobro kad bi se kršćani znali ponašati na taj način! Imaju nauk koji im je donio sami Bog, imaju dugu i slavnu prošlost, a oni se danas ponašaju kao kakve mlakonje. Da nije tako, svijet bi bio puno drukčiji, lakše bismo živjeli na ovoj zemlji. Što se dogodilo s njima? Zbog čega ne znaju svjedočiti svoju vjeru, pa i na način kako ju je svjedočio novi blaženik Miroslav Bulešić. Ćutio je da će ga komunisti ubiti, ipak nije skretao sa svoga puta. Kad se to dogodilo, doviknuo im je da je njegova osveta oprost. Ne znam, ali vjerujem da su ih pekle te njegove riječi. Možda su kome i pomogle da se pokaje za ono što je učinio. Bilo kako bilo, kršćanstvo življeno na način bl. Miroslava Bulešića pobijedilo je mržnju koja se uporno nastojala izliti. Sličnih primjera možemo navesti i s raznih krajeva svijeta. Kršćani su danas progonjeni jer je svijet postao protivan njihovom nauku. Ne možemo reći da nismo krivi zbog toga. Tko nam je zabranio boriti se, tjerati zlo iz svoje sredine? Nitko, na to smo zapravo pozvani. I što činimo? Željeli bismo nalikovati drugima. Samo, kojim to drugima? Samanthi, Georgu, hajde Viktoru bi se moglo barem u nekim stvarima? Ma imamo pravo ovome svijetu dati svoj pečat. Ne smijemo sebi dopuštati da umjesto toga stojimo po strani i žalimo se na progon. Pokrenimo se već jedanput i dajmo to na velika zvona, progovorimo preko medija. Uđimo u utakmicu, u borbu između dobra i zla, zna se na kojoj strani. Čemu više strah?

»Bijeloj udovici« i njezinima koji su sijali smrt usprotivio se četverogodišnji dječak Eliot Prior. Kad mu je jedan napadač ranio majku, on je na njega ljutito zavikao da je veoma loš čovjek. Ovoga je to potreslo pa se stao ispričavati malenome te mu darovao čokoladicu. Kao znak pokajanja pustio je njegovu majku i njegovu samo dvije godine stariju sestru da zajedno s njim odu na sigurno. Čak ih je i pitao opraštaju li mu. Naravno, nije Eliot sve ovo pomno posložio u svojoj glavi pa onda djelovao, nego je on progovorio svojim srcem. Nije ga bilo briga za opasnost, bilo ga je briga da zaštiti svoje blago, svoju majku. Silan primjer pravoga ponašanja.

Budimo maleni da bismo bili velikima. Nemojmo reći da je to tako teško. Razočarat ćemo Eliota u sebi.

 

Autor: Miljenko Stojić/Hrsvijet

Odgovori

Skip to content