Kukuriku cirkus stigao u grad: Djeco pazite! Zločesti klaun je pobjegao i želi ukrasti vaše kasice prasice!
Linić je odlučio napraviti najtužniju od najtužnijih stvari koje se rijetko događaju čak i u najtužnijim pričama. On je odlučio djeci ukrasti budućnost.
{jathumbnail off}Napisao sam nedavno da će Linić blokirati i dječju štednju kad više ne bude imao što uzimati. Iskreno, tada mi je to bila više stilska figura, nego što sam vjerovao da će se takvo nešto stvarno i dogoditi. Nažalost, Linić je pokazao da nas uvijek može iznenaditi. Odlučio je ukinuti poticaje stambenim štedionicama. On ukida stambenu štednju koju smo odvajali ne za sebe, nego za našu djecu. On je ipak odlučio uzeti dječju štednju. On je odlučio dovesti u pitanje budućnost naše djece.
Piscu su riječi isto što i slikaru boja. Kad povuče prvi potez kistom po platnu, nije siguran što će na kraju ispasti. Kao što slikar pusti da ga nose boje i tonovi diktirani osjećajima i raspoloženjem, tako i pisac započne priču i pusti da ga riječi nose. Obično na kraju priča ispadne ponešto drukčija od ranije zamišljene. Nažalost, sve je manje danas prostora i medija za takve priče. Danas novinari moraju brojati riječi i znakove, što bi bilo isto kao kad biste slikaru rekli da mora potrošiti 60 grama plave, 80 grama crvene, 30 grama žute… Pa neka on stvori nešto što će biti lijepo!
Budući da ovaj portal i ovaj urednik nisu meni postavili takva debilna ograničenja, prošlu sam kolumnu počeo pisati s namjerom da napravim ozbiljnu analizu onoga što se događa u Vladi, a ponijelo me u priču o cirkusu i iluzionistima. Zaista, bez neke unaprijed planirane namjere. A sad baš želim nastaviti tu priču. Jer ta je priča tužna, a sve tužne priče imaju svoje nastavke.
Svađa između ministara Linića i Marasa te njihovo natezanje oko toga treba li poduzetnicima blokirati račune ili ne, nastavljena je i narednih dana. Opet javno i opet pred televizijskim kamerama i novinarima. Nije Linić svog kolegu Marasa nazvao budalom, ali je zasiktao i zapitao se tko pametan može tražiti da se nekome odgodi plaćanje makar i jedne kune duga. Zakon je zakon, siktao je Linić u kamere.
Izgledalo mi je to sve skupa kao jedna vrlo žalosna predstava u kojoj nije bilo ni zeca iz šešira ni golubice iz rukava te u kojoj su se na koncu njezini izvođači počeli tući pred publikom, okrivljujući jedan drugog za neuspjeh. I nisu se potukli, onako muški, šakama, daleko od svjedoka, nego kao mala djeca, vukući se za noseve i uši. Čupali bi se i za kosu kad bi je imali.
Kao što već rekoh, svaka tužna priča ima svoj nastavak, pa ga je dobila i ova. Linić je odlučio napraviti najtužniju od najtužnijih stvari koje se rijetko događaju čak i u najtužnijim pričama. On je odlučio djeci ukrasti budućnost. Odlučio je razbiti njihovu kasicu prasicu u koju oni koji mogu odvoje ponešto kako bi djeca jednog dana imala krov nad glavom.
Kao zločesti vuk iz priče, otpuhnuo je krov nad glavom djeci i razbio kasicu prasicu. Ministar financija odlučio je ukinuti poticaje za stambene štedionice.
Nitko od nas nije davao novac u stambene štedionice radi nas samih. Činili smo to za budućnost naše djece, kad sama koraknu u život. Država je davala poticaje za takav oblik štednje, jer imati vlastiti dom znači imati neku sigurnost, a sretna država samo je ona država u kojoj ljudi imaju posao i dom.
Bez državnih poticaja stambena štednja baš i nema smisla. Stambene će štedionice propasti, a obična štednja bez poticaja bit će znatno manja. Ne samo da izgledne kuće naše djece postaju manje, nego njihova budućnost postaje sve teže vidljiva.
Odlučio je stambenu štednju ukinuti Linić, ali ne i hrvatska Vlada. Opet je postalo jasno da se u toj Vladi nitko s nikim ništa ne dogovara i da Linić ima neku svoju politiku, a ostatak Vlade svoju, dok premijer po svemu sudeći više nema ni politiku ni orijentir. On vidi da je glavna predstava u cirkusu propala, da se glavni izvođači tuku pred publikom, kojoj to nije nimalo smiješno, pa tužan i dezorijentiran hoda oko cirkuske arene, skrivajući se od pogleda razočarane publike. No, plesačica na trapezu pobrinula se da predstava ne bi propala. Nju već dugo vremena nitko nije vidio, a sad se odjednom spustila između one dvojice iluzionista koji se nastoje počupati za kosu.
Potpredsjednica Vlade Milanka Opačić novinarima je vrlo jasno poručila da o ukidanju poticaja na stambenu štednju Vlada nikad nije raspravljala i da se to neće dogoditi. Imalo je to na građane jednak učinak kao i kad bi artistica s trapeza štiklom stala na bijelog zeca što je neuspješnom iluzionistu ipak nekako izmigoljio iz šešira. Postalo je jasno da u ovom cirkusu vlada potpuna konfuzija, da je kaos jedina riječ koja oslikava točno stanje, a da je voditelj programa već odavno zaboravio koja je točka sljedeća. Pitanje je samo kako će sad reagirati publika. Hoće li mirno otići svojim kućama, namagarčeni jer su dali novac, a predstava je bila potpuno neuspješna, ili će poći tražiti šefa cirkusa i priupitati ga za odgovornost? Kako god bilo, ovoj je predstavi kraj, ali nažalost još nije kraj tužnim pričama koje će se oko nje ispredati.
Nema sumnje da će propali iluzionisti pokušati svoje lažne trikove prodati još ponekom gledatelju. Njihov cirkuski šator stajati će sve dok ga bijesna publika sama ne sruši. Ovo nisu pametni i umorni artisti koji shvaćaju kad im predstava više nije smiješna pa pod okriljem noći tiho napuste grad, ostavljajući narodu tek kratku obavijest u novinama umjesto pozdrava. Ovo su uporni prevaranti koji će otići, što reče nekad popularni zabavnjak, „širokim drumom što izlazi na most, a ja se pitam tko je bio domaćin, a tko je bio gost“. Otići će, ali tek kad ih nezadovoljna publika potjera.
Predstava ovog kukuriku cirkusa toliko je loša da su djeca počela plakati zbog nje. Kad utihne dječji smijeh, vrijeme je da zastor padne.
Autor: PolitikaPlus/Ante Gugo
