Prostore ljubavi i srca nitko ne može osvojiti: ti se prostori darivaju
U nedjelju slavimo blagdan Krista Kralja, blagdan slave i priznanja, a Evanđelja nam govore o poniženom Isusu na križu. Nad Isusom je natpis: “Ovo je kralj židovski!” Ljudi mu se rugaju. Isus je najdublje ponižen. Sve ono kraljevsko izokrenuto je u sarkastičnu porugu.
Nosi krunu, ali od trnja; uzdignut je nad druge, ali na križ; klanjanju mu se, ali zato da mu se rugaju. Za sebe u ovom času ne može učiniti ništa. Njegovi mu neprijatelji tako realistično daju do znanja da od njegova kraljevstva i od njegova poslanja nema više ničega.
Pa i Bog sam okrenuo se od njega: jer ostavlja da njegov Izabranik na ovaj način završi. Međutim, očito da ovi ljudi podno križa nisu bili najpozorniji Isusovi slušatelji, nisu njegovi učenici. Jer, da su ga pravo slušali, možda bi shvatili da je u svemu Isusovu naviještanju bila sasvim druga logika. Isus je često govorio o naravi svoga kraljevstva. U njemu ni kralj ni podanici ne žele spasiti život svoj. To nije kraljevstvo koje se treba nečim osvojiti, od nekoga oteti. To kraljevstvo traži silnike, ali u smislu pobjeđivanja samoga sebe, u ratovanju protiv svega što čovjeka čini nečovjekom, što hrani ljudsku sebičnost i škrtost, protiv svega što želi čovjeka izolirati u njega samoga. Takav čovjek, koji želi život svoj osigurati, spasiti, taj je izgubio sebe, izgubio je tu tajnu: kraljevstvo Božje. Jer na takav se način u Isusovo kraljevstvo ne ulazi.
To kraljevstvo Isusovo nije ni neki prostor, osim prostor srca, duše. U nama je ono: otkriveno ili neotkriveno, vidljivo ili zastrto, pristupačno i slobodno, ili u mraku. U nama je i na nama je da ga osvojimo boreći se protiv svega u sebi što nije istinito. Zato će Isus govoriti o opasnostima svih koji žele svoj život spasiti, koji sve sile usredotoče na sebe, a ne na druge. Zato ni Isus ne može spasiti samoga sebe. Zato ni Isus ne želi moliti Oca da ga izbavi od ovoga časa. Zato Isus gubi život svoj. Židovi su pomislili da je to znak njihove pobjede, a naprotiv, to je početak poraza zla i poraza staroga svijeta. Svoje izabranje, činjenicu da je Božji miljenik Isus ne želi potvrditi nekim senzacionalnim i čudesnim silaskom s križa. To bi afirmiralo njega, ali ne i Oca.
To bi pomoglo u ovom času njemu, ali se ne bi dogodio novi svijet, ne bi se porazio grijeh i zlo. U ovom času Isus ne želi spasiti samoga sebe. To više ne bi bilo u poslušnosti Ocu. Ne želi spasiti sebe, ali želi spasiti sve druge. Želi spasiti i te ljude podno križa moleći za njih i da im se oprosti ovo što čine. Ispričava te ljude. Želi spasiti sve ljude. I u ovom času svoje najdublje fizičke i duševne boli Isus ne misli na sebe. Kad se desni razbojnik koji je visio na križu uz njega obratio k njemu s molbom i činom vjere, Isus mu odgovara i u tom času kao da je samo za njega.
Obećava mu ulazak u svoje kraljevstvo. Neizreciv prizor: čovjek koji je sav svoj život vidio u mraku, koji je promašio svoje dane, koji je izigrao sve u životu, u posljednjim se časovima obraća Isusu. Isus tako jasno pokazuje da za njega nitko nije izgubljen slučaj, da on ne isključuje nikoga. U Evanđelju otkrivamo i narav Kristova kraljevstva i vladanja. To nema veze s političkim prizvucima. Isus se ne bori za sebe. Ne želi da pobijedi njegova stranka. Isus želi pobjedu ljubavi i istine. Za tu pobjedu spreman je žrtvovati sebe.
Ne želi da se drugi žrtvuju za njega, nego sebe daje za druge. Blagdan Krista Kralja i nas poziva. To nije vojni pohod da se osvoje novi podanici, nego je ponizno kucanje na vrata, čime Isus želi i nama ponuditi sebe. To je poziv na ljubav. Zato je ovo kraljevstvo krhko u svojoj tjelesnosti i vidljivosti: jer ga svatko može ugroziti u zemaljskom životu, kao što su Isusa raspeli na križ; ali je u isto vrijeme neuništivo, jer prostore ljubavi i srca nitko ne može osvojiti: ti se prostori darivaju i postaju mjesto zajedništva.
Ako je to darovano Isusu s povjerenjem u njegovu ljubav, onda se događa i u nama i na nama njegovo kraljevstvo.
fra. Zvjezdan Linić – Blog VL
Odabrao i ilustrirao; Ivan Remeta
