Josip Jović: Paljenje vatre na Bliskom istoku Featured
Jedna ručna granata ispaljena iz Sirije na tursko selo od koje je poginulo petero ljudi, iako se ne zna točno tko je i zašto granatu ispalio, a najmanje je vjerojatno da bi u ovim okolnostima Bashar Al Assad izazivao udar NATO saveza, pokrenula je topnički odgovor Turske i odluku parlamenta ove države o upućivanju vojske u Siriju. Tako smo nakon višemjesečnog klanja unutar sirijske države u kojoj živi više od 13 milijuna stanovnika, od kojih je 80 posto sunita, došli na sam rub međunarodnog sukoba nesagledivih razmjera. Ništa ne pomaže sirijska isprika, žaljenje i istraga.
NAT0 je isti dan optužio Siriju za agresiju i kršenje međunarodnog prava, koje «ne smije ostati bez odgovora», podržao je turski “odgovor na gnusni napad”, izrazivši spremnost “pomoći Turskoj u svakom pogledu”! Europska unija je reagirala jednako brzo i u sličnom tonu. Pentagon žali za izgubljenim životima u Turskoj, “našem jakom savezniku”, a cijeli događaj je okarakterizirao kao “još jedan primjer izopačenog ponašanja sirijskog režima” i “pokazatelj zašto sirijski režim mora otići”.
Huškanje na rat
Turska je jaka, ohrabruje je londonski “Telegraph”, može pobijediti Siriju i postati dominantna sila na Bliskom istoku. Tursku se očito huška za nastavak ofenzivnog djelovanja. Ona bi trebala, izgleda, preuzeti inicijalnu ulogu u pokoravanju Sirije i svrgavanju tamošnjeg režima, kako ne bi ispalo da opet Zapad napada muslimane. A saveznici će, koji već dulje vrijeme traže samo izgovor za akciju, razumije se, rado priskočiti u pomoć. I to nije prvi pokušaj ove vrste. Ljetos je oboren u sirijskom zračnom prostoru turski zrakoplov. Iz Sirije su, navodno, protiv Turske djelovali pripadnici radikalne Kurdske radničke stranke, koji su, rečeno je, u vezi s Assadom.
Premijer Recep Tayyp Erdogan nakon početnog zaleta malo je ustuknuo pod pritiskom domaće javnosti, koja ne želi bratoubilački rat, svjesna o čemu se zapravo radi. Odavno je Sirija zajedno s Irakom i Iranom označena kao “osovina zla”. Došla je na red nakon tzv. arapskog proljeća i promjene režima u nekim zemljama. Pokušalo se, prema libijskom receptu, izazivanjem građanskog rata i naoružavanjem protuvladinih snaga, što do sada ne daje očekivane rezultate. Izrael je od SAD-a tražio otvorenu intervenciju i prema Iranu i prema Siriji, postavljajući pred ovu najmoćniju zemlju oštar ultimatum: Ako vi nećete udariti, mi ćemo sami. Barack Obama, doveden na ovaj položaj da bi kao musliman ublažio muslimanski antiamerikanizam, a zapravo nastavio tradicionalnu politiku, nije bio dovoljno ažuran i dovoljno poslušan i to će ga, po svemu sudeći, stajati drugog predsjedničkog mandata.
Uvredljivi film o Muhamedu koji je izazvao silne prosvjede u mnogim islamskim zemljama i ubojstvo troje američkih diplomata smišljen je čin s ciljem uvlačenja SAD-a u rat. Vijesti o tome kako je u Libiji u sedam mjeseci izvezeno nafte u vrijednosti od 30,4 milijarde dolara, ili ona kako se već dogovora projekt obnove Sirije u koordinaciji više zapadnih korporacija čim se postavi “stabilna vlada koja će donijeti mir”, i to sve, možete misliti, “da bi se skratile patnje stanovništva”, dovoljno govore o motivima zapadne bliskoistočne politike. Naravno, u obzir valja uzeti i agresivnu geopolitiku malene ali moćne bliskoistočne države na obalama Mrtvoga mora.
Ruski glas razuma
Ono što najviše zaprepašćuje u cijeloj ovoj priči oko Sirije jest nepodnošljivi jezik laži, prizemne i prozirne propagande, koji je godinama dolazio s drugoga kraja svijeta, iz zemlje iz koje, apsurdno, danas stiže glas razuma. Sergej Lavrov na Općoj skupštini UN-a govori o ideološkim shemama, dvostrukim standardima, guranju Sirije u krvavi građanski rat, o izvanjskim nametanjima režima, umjesto mirnog procesa demokratizacije te financijske i tehničke pomoći, što donosi samo nove podjele, sukobe i radikalizme.
Rusija i Kina opiru se planovima Zapada ne samo zbog svojih načela nego još više zbog svojih interesa, ali je u svakom slučaju dobro da postoji ta ravnoteža i bipolarnost u uvjetima kada SAD gubi autoritet uzorne demokratske zemlje u toj mjeri da ocjene ljudskih prava State Departmenta u drugim zemljama širom svijeta, dok se cijeli gradovi razaraju a na tisuće gine svakodnevno i dok se progone slobodne informacije, djeluju krajnje ironično. “Rat za mir”, “bitka za demokraciju”, koja ne bira i ne broji žrtve i u ime koje je sve opravdano parole su desetljeća.
Usput rečeno, sudbina Kurda, naroda bez domovine, ne zanima “demokratski svijet”. Od 1984. u Turskoj ih je ubijeno 40 tisuća. Kao vjerni saveznici i vječno odani borci za tuđe interese Hrvati će se svakako uključiti u sređivanje stanja u Siriji. Već je pronađeno i opravdanje. Čujem jednoga generala koji “napad” Sirije na Tursku uspoređuje s napadom Srbije na Hrvatsku prije dvadeset godina!? Ništa čudno, ta mi smo odavno pobrkali žrtve i agresore. A granata na Tursku jako podsjeća na granatu koja je iz Poljske 1939. poslana na jednu njemačku postrojbu, što je bio povod za Hitlerov juriš. Vatra koja se potpaljuje na Bliskom istoku mogla bi odnijeti i žrtve i agresore i više zaista neće biti važno tko je tko.
Josip Jović/S. Dalmacija