BITKA KOD LEPANTA A.D. 1571.
Lepantska bitka odigrala se 7. listopada 1571. u vodama oko grada Lepanta u današnjem Korintskom zaljevu.
Ta bitka je najveći sukob galija pokretanih veslima ali i njihovo zadnje pojavljivanje u velikim pomorskim sukobima. Ova bitka je najkrvavija pomorska bitka u povijesti – 28.000 poginulih sa obje sukobljene strane. Koliko je žrtava bilo pokazuje i ime koje je dobila u turskoj historiografiji – BITKA UNIŠTENE MORNARICE. Ova bitka je bila najveća do tog doba pa broju brodova koju su u njoj sudjelovali. Taj rekord će držati 17 godina kada će je nadmašiti bitka španjolske Armade i engleske mornarice. Ono što je za nas bitno je da je to najvjerojatnije pomorska bitka u kojoj je sudjelovalo najviše Hrvata nego ikad prije (a i poslije).
Ne postoje službeni podaci ali se nagađa da je u njoj sudjelovalo oko 15.000 Hrvata (uglavnom galijota) a velik broj njih je svoje kosti ostavio na dnu mora.
No, krenimo od početka tj. od izbijanja Ciparskog rata.
Osmanlijsko carstvo je sve do izbijanja na Marmarno more imalo isključivo kopnenu vojsku. Tada su uvidjeli važnost mornarice pa je i počinju ubrzano razvijati gradnjom velikih brodogradilišta u Galipolju i na Suezu. Turska mornarica je odigrala važnu ulogu u osvajanju Carigrada 1453. Od tada Osmanska mornarica stalno raste i napreduje i dobija sve veću prevlast u Istočnom Mediteranu. Njena najveća boljka je nedostatak iskusnog časničkog kadra kao i nedovoljna tehnička opremljenost.
Venecija je iskoristila slabost turske mornarice i 1489. osvajaju Cipar koji je do tada pripadao Egiptu. Do tog vremena, mletačka mornarica je superiorna nad turskom ali dolaskom sultana Sulejmana I. Veličanstvenog, stvari se počinju mijenjati. Turci počinju sve više ulagati u mornaricu za što se osobno brine veliki vezir Mehmed paša Sokolović. Iskusni časnici se pribavljaju na zanimljiv način – otmicom i preobraćenjem. Jedan od važnijih turskih admirala Mehmed paša Piali bio je hrvatskog podrijetla a iz nepoznatih razloga je smijenjen s admiralske dužnosti neposredno pred Lepantsku bitku. Turci su imali sreću što su preobratili iskusnog admirala Hajredina koji je odgojio cijelu generaciju mornaričkih časnika te je sudjelovao u osvajanju sjeverne afričke obale. Njegova najveća zasluga je pobjeda nad flotom 1. Svete Lige 1538. kod Santa Maure kada je pobijedio unatoč brojčanoj nadmoći kršćanske flote.
Sultan Selim II. traži 1569. od Venecije Cipar što Venecija odbija. Počinje Ciparski rat.
Turci odmah pokreću invazijsku flotu od 300 galija i osvajaju cijeli otok osim grada Famaguste. Svjesni da ne mogu sami poraziti tursku mornaricu, Mlećani traže pomoć i nalaze je u papi Piu V. koji organizira 2. svetu ligu. Toj ligi se priključuju (osim Venecije i Papinske države) Španjolska, Malta, Savoja, Parma, Genova i Toskana. U ligu su pozvani i francuski, portugalski, ruski i poljski kralj te austrijski car no oni se nisu priključili Svetoj Ligi. Za vrhovnog admirala Svete Lige izabran je Don Juan d’ Austria, polubrat španjolskog kralja Filipa II.
NAŠE GALIJE U BITCI:
U bitci su sudjelovale galije iz 8 gradova sa istočne obale Jadrana:
sv. Nikola iz Cresa,
Uskrsli Krist iz Krka,
Lav iz Kopra,
sv. Jerolim iz Hvara,
sv. Ivan iz Raba,
Žena iz Trogira,
sv. Trifun iz Kotora i
sv. Juraj iz Šibenika.
Grad Zadar je poslao svoju galiju ali je ona zarobljena u vodama Krfa prije nego što se uspjela priključiti glavnini flote.
Dubrovački brodovi (koji su za tadašnje pojmove bili generaciju ispred svih) su sudjelovali u sukobu ali nisi se borili u samoj bitci. Tu je na vidjelo opet došla poznata dubrovačka diplomacija. Službeno su ti brodovi zaplijenjeni u Španjolskoj a kapetanima je dana nadoknada za propale poslove. Čak su uspjeli uvrstiti članak u ugovor o sv. Ligi po kojem su Dubrovčani neutralni čak i ako sudjeluju u sukobima.
Dubrovačke nave i galijuni su bile jedne od najsuvremenijih brodova na Mediteranu. To su bili jedrenjaci sa izdignutim prednjim i stražnjim dijelom broda. Tijekom bitke ti izdignuti dijelovi služili su kao kule – utvrde. Na vrhu jarbola nalazili su se koševi iz kojih su strijelci pucali po napadačima. Na ovim brodovima se prvi put javljaju vratašca za topove na bokovima tako da su topovi bili smješteni na donjim palubama.
Dubrovčani u samoj bitci nisu sudjelovali (oko 30 brodova je došlo do Lepanta) jer se navodno zbog bonace nisu mogli priključiti borbi. Na kraju su dubrovački brodovi poslužili samo za logistiku i prijevoz trupa i namirnica na bojno polje u blizini Lepanta.
ARMADU SVETE LIGE sačinjavale su 209 galija, 6 galeaca i 28 transportnih brodova iz Dubrovnika). Imali su 80.000 ljudi posade od kojih 30.000 vojnika.
TURSKA MORNARICA se sastojala od 221 galije, 38 galeaca i 18 fusta. Imali su 41.000 veslača, 13.000 mornara i 34.000 odabranih vojnika (uglavnom janjičara). Turci su više išli na kvantitetu nego na kvalitetu. Kao što se vidi iz brojki, imali su više brodova i ljudstva ali su bili slabije opremljeni od kršćanskog brodovlja. Čak je i formacija bila više namijenjena zastrašivanju protivnika. Kršćanske galije bile su bolje opremljene topovima a i vojska na njima je imala ručno vatreno naoružanje. Ovo se pokazalo kao velika prednost jer se bitka nakon sudara brodova svela na iskrcavanje na protivničke brodove i na palubne borbe. Janjičari su bili superiorniji u kopnenoj borbi ali nenavikli na borbu po palubama, kršćanska flota je uspjela potopiti veći broj galija prije samog sudara čemu su osobito pridonijele španjolske galeace – ogromni brodovi tvrđave koji su obasuli tursku mornaricu topovskim salvama na samom početku bitke.
TIJEK BITKE:
Turci su namamili flotu sv. Lige u Korintski zaljev jer su željeli voditi bitku na ”domaćem” terenu. Turci su počeli bitku u srpastoj formaciji s izbočenim krilima a kršćani su krenuli podijeljeni u tri krila sa 6 galeaca (ploveće tvrđave) razmještenim ispred kršćanske flote.
Početak bitke je o tadašnjem nepisanom pravilu označen plotunom sa admiralskih brodova. Sukob je započeo pucnjevima s galeaca koje su odmah potopile nekoliko turskih brodova. Turci su krenuli u bitku s povoljnim vjetrom u krmu i sa suncem u očima. No, prije nego što su se sudarili s protivničkom flotom, vjetar mijenja smjer te im puše u prsa.
Lijevo kršćansko krilo pod vodstvom Augustina Barbarige se sukobljava s turskim lijevim kojim zapovijeda obraćenik Muhamed Široko. Turci isprva imaju prednost jer se borba odvija uz obalu ali kršćanska artiljerija uspijeva potopiti Širokov brod što potpuno demoralizira Turke pa kršćani u potpunosti uništavaju ovo krilo turske flote. U borbi je poginuo i Augustin Barbariga, mletački admiral. Na ovom krilu su se borile galije iz Cresa i Krka. Crešani su se istaknuli u bitci. Imali su jednu od najbržih galija u floti pa su često išli u izviđanja. Prije same bitke, doteglili su jednu galeacu na njen položaj a tijekom borbe su zarobili jednu tursku galiju. Kapetan broda je 3 puta ranjen u bitci ali je ipak uspio preživiti.
U centru su se dogodile odlučujući sukobi. Dolazi do dvoboja reala (admiralskih brodova) u kojem isprva Turci bolje prolaze. Tada na Don Juanovu realu dolazi pojačanje koje uspijeva ne samo odbiti napad nego i prenijeti sukob na Ali pašinu realu kojeg na kraju i ubijaju. Na Don Juanovoj reali nalazilo se 12 Peraštana (mjesto iz Boke Kotorske) koji su bili čuvari glavne zastave na admiralskom brodu, koliko su borbe bile silovite govori podatak da ih je osmero poginulo a ostala četvorica su bili ranjeni.
Na ovom krilu borile su se Koparska i Hvarska galija. Obje galije su zarobile po jedan turski brod, ukras sa pramca tog turskog broda (zvir) se i danas čuva u hvarskom kazalištu. U Kopru je dugo vremena stajala usidrena turska galija kao ratni trofej koja je dosta kasnije potonula zbog neodržavanja.
Na desnom kršćanskom krilu zapovijedao je Ivan Andria Doria čiji djed je bio admiral 1. svete lige koju je turska mornarica porazila 1538. kod Santa Maure. Njemu suprotstavljenom krilu turske mornarice zapovijedao je tuniski gusar Uluč-Ali. On se uspio uvući između desnog krila i centra te je napao centar kršćanske flote. Tom prilikom su potopljene trogirska i kotorska galija. Desnom krilu u pomoć priskače rezerva na čelu sa Santa Cruzom u kojoj se nalazila i šibenska galija. Vidjevši da je bitka izgubljena, Uluč-Ali pravi vješti manevar (nigdje nisam našao što je točno napravio ali se svi slažu da je to bilo vrlo vješto i uspješno) kojim se uspijeva probiti te sa 15 galija uspijeva pobjeći prema Carigradu.
GUBITCI:
Turska mornarica je izgubila sve brodove osim onih 15 koji su uspjeli pobjeći sa Uluč-Alijem. Od toga broja, 175 ih je potopljeno a 12 ih je zarobljeno i sačuvano. Velik broj ih je potopljen nakon bitke. Kršćani su izgubili 15 brodova i to uglavnom na desnom krilu. Turci su imali (grubi i neprovjereni podaci) 20.000 poginulih i 5.000 zarobljenih. Tom prilikom je oslobođeno 10.000 kršćanskih robova-veslača. Kršćani su imali 7.656 poginulih i 7.784 ranjenih. Više od 60% poginulih kršćana dolazili su iz Venecije (ovdje se ubrajaju i Hrvati).
POSLJEDICE BITKE:
Iako je turska mornarica bila potpuno uništena (kršćani su praktički imali otvoren put do Carigrada) zapovjednici flote sv. Lige nisu se mogli dogovoriti oko budućih ciljeva pa se flota ubrzo raspala i vratila u matične luke. Nije osvojen niti grad Lepant koji skoro pa da više nije imao nikakvu obranu. Famagusta na Cipru je pala mjesec dana prije bitke. Turci su nadljudskim naporima uspjeli obnoviti svoju flotu za godinu dana što im je dobro došlo u pregovorima koje su vodili s Mlećanima godinu dana kasnije kada je sklopljen separatni mir između Osmanskog carstva i Mletačke republike. Mlećani su bili prisiljeni na mir zbog enormnih gubitaka u Lepantskoj bitci, demografsko stanje u Dalmaciji je bilo katastrofično a galije su zahtijevale velike posade.
Velik vezir Mehmed paša Sokolović je jednom izjavio kršćanskom poslaniku: ‘‘Osvajanjem Cipra mi smo vama odsjekli ruku a uništenjem flote kod Lepanta vi ste nam samo podsjekli bradu.”
Dominik Bačinić
