DON MARINKO MLAKIĆ: Isusova molitva za njegove – za nas
Ove nedjelje u evanđelju slušamo prvi dio Isusove molitve na Posljednjoj večeri, koju nam u svom evanđelju donosi evanđelist Ivan. U molitvi on se obraća svom Ocu nebeskom te moli za samoga sebe, za učenike i za sve one koji će na njihovu riječ povjerovati u njega. Crkvena tradicija je naziva Isusova velikosvećenička molitva. Isus je i svećenik i žrtva. Njegova molitva je molitva jedinog istinskog Velikog svećenika koji sama sebe prinosi kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe. Ona ima univerzalno značenje. Isus moli za Crkvu svih vremena. I mi smo u toj molitvi. Svaki član Crkve. Isus kao Sin obuhvaća sve ljude i svi se mi u njemu možemo prepoznati kao Očevi sinovi i kćeri.
Svoga nebeskog Oca Isus oslovljava s aramejskom riječju abba (tata). Tako su djeca od milja zvala svoga oca. Njihovo zajedništvo odiše očinskom i sinovskom ljubavlju. Roditeljska ljubav prema djeci najsnažnija je veza u našem ljudskom iskustvu. Bog je naš Otac i Isus nas ovdje uči kako prema njemu razviti istinski sinovski odnos.
Isus se u molitvi spominje slave koju ima kod Oca prije postanka svijeta. Slavom se ovdje izriče narav božanskog života. U njoj se nalazi punina života, život u savršenoj božanskoj ljubavi. Sin je u slavi s Ocem prije postanka svijeta. Ovime Isus potvrđuje svoju preegzistenciju i svoju božansku narav. On je, kako to u Vjerovanju molimo, istobitan s Ocem. U tome naziremo božanski život koji između sebe dijele božanske osobe u svojoj slavi. To je životno zajedništvo ljubavi, zajedništvo bespridržajnog darivanja u kojem se svaka osoba u potpunosti daruje drugoj. Bog je u sebi neizreciva ljubav. Božja slava je u ljubavi.
Ovo nas vraća na sam početak Ivanova evanđelja, na Proslov. U njemu je Isus najavljen kao Riječ koja je bila u početku, po kojoj je sve postalo i bez koje nije postalo ništa. Božanska Riječ se utjelovila i došla među nas kako bismo mi postali djeca Božja, dionici njegove slave koju ima kod Oca pun milosti i istine. Bog, dakle, svoju slavu želi podijeliti s čovjekom. Želi nam otvoriti vrelo svoga božanskog života. To je Očeva volja i Očeva slava. On šalje svoga Sina s nebesa na zemlju da nama ljudima objavi Božju slavu i da nam omogući poznavanje Božjega imena. U tome je sva Sinova misija na zemlji. Upoznati jedinoga pravoga Boga i Isusa Krista koga je on k nama poslao – to znači imati vječni život. Ovdje valja uzeti u obzir da u biblijskom govoru glagol upoznati ima puno dublje značenje od onog kako ga mi obično shvaćamo. Za nas to znači upoznati određeni broj podataka. Upoznati nekoga u biblijskom govoru znači ući s njime u zajedništvo života, sjediniti se s njime u sebedarnoj i stvaralačkoj ljubavi. Upoznati Boga znači doživjeti iskustvo božanskog života. To je spoznaja koja zahvaća cijelo biće (um, srce i dušu) i obogaćuje ga novošću punine života u ljubavi. U Starom Zavjetu upoznavanje Boga se odnosilo na iskustvo Božje prisutnosti, brige, zaštite i vodstva pod kojim ni Crveno more, ni pustinja, ni neprijateljski narodi nisu bili zapreka na putu prema slobodi. Upoznavanje Boga je spoznaja koja otvara sasvim novi temelj i novi obzor životu. U njemu sve ono za čim čovjek žudi i čega do kraja sam nije svjestan, ili se ne usudi pomisliti, postaje sasvim jasno, smisleno i moguće. To je spoznaja u kojoj patnja više nije patnja, gubitak više nije gubitak, smrt više nije smrt, već put i prijelaz do života oslobođena od svakoga straha i nemoći.
Učenici su prvi kojima je to objavljeno. Objava slave nije tako silna i zastrašujuća kao u Starom zavjetu, već se doživljava u vjeri koja se predaje božanskoj ljubavi. Po ljubavi, kada je se prihvati i živi na način na koji nam je Isus pokazao i na koji nas je pozvao, već ovdje na zemlji moguće je započeti život vječni, tj. stupiti u božansku slavu.
Mi znamo, osjećamo to u sebi, da istinski živimo samo onda kada naše biće živi cjelovito, u sebi nepodijeljeno, kada su do kraja usklađeni um, srce i duša; kada živimo potpuno u skladu s istinom koju poznajemo. Tko se upinje da Boga upozna i da svoj život oblikuje prema njegovoj volji, sve snažnije doživljava njegovu blizinu te u njoj smisao i ljepotu života, istinski mir i utjehu. S druge strane, sav nemir, nezadovoljstvo, strah i tjeskoba pokazuju da nismo dovoljno uronili u zajedništvo s Bogom. To je znak da trebamo više moliti, više postiti, više razmatrati Božju riječ i slaviti otajstva vjere. Trebamo više upoznati Božje ime i Božju slavu. Onaj koji ne poznaje Očevu slavu, ne pozna temeljnu istinu o sebi i o svijetu. Ne poznaje dovoljno ni sebe ni druge. A dokle god sebe ne spoznamo kao ljubljeno dijete i druge kao braću jednoga i zajedničkoga Oca nebeskog, mi nećemo moći živjeti cjelovitim, istinskim životom. Uvijek ćemo u sebi osjećati podijeljenost između vremenitog i vječnog života, razapetost između duha i tijela, između strasti i svetosti, između sebičnosti i dobrote. I život će nam ispunjati strah, nemir, tjeskoba… Međutim, kada u Bogu pronađemo uporište svoga života, tada osjećamo da svijet više nema moći nad nama. Svijet ovdje označava zlo i smrt koji vladaju u svijetu. Tako možemo biti u svijetu ali ne biti od svijeta, kako Isus moli za svoje.
Isus moli za svoje Oca da ih sačuva u svome imenu, koje im je on objavio, te budu jedno kao što su on i Otac jedno. Ponovimo to: U Isusovoj molitvi smo svi mi uključeni. Svatko od nas. Naše molitve ustvari nisu ništa drugo nego naše pridruživanje Isusovoj molitvi koju on kao Veliki svećenik izriče Ocu za nas i umjesto nas. Njegova molitva je savršena, jer je on jedini pravi i istinski svećenik. Zato što god zamoli, to i bude. Tako po Isusovoj velikosvećeničkoj molitvi i žrtvi svi mi imamo pristup božanskoj slavi Oca našega koji je na nebesima.
Don Marinko Mlakić
