Lokalni izbori i truli temelji ‘u državi Danskoj’
Jedini razlog daljnjeg postojanja 20 županija, javne uprave u ovakvom obliku, je uhljebljivanje partijskih poslušnika na jasle državnog proračuna. Civilizirani, educirani i kultivirani građani sve više izbjegavaju izlazak na izbore jer im je dozlogrdilo birati manje zlo
Demokratski izbori za predstavnike lokalne vlasti ponovno su potvrdili apsurdnost postojećeg izbornog sustava. Ako za glasački stol pristupate s četiri glasačka listića da biste birali četiri segmenta lokalne vlasti, opravdano se nameće pitanje zašto stvari s demokratskom praksom u Hrvatskoj moraju biti do te mjere komplicirane da se i sami kandidati nisu mogli baš najbolje snaći s obzirom na boje i funkcije glasačkih listića. Znakovito je kako nitko od “uglednih analitičara” društvenih zbivanja nije postavio pitanje o apsurdnosti postojanja ovakvog ustroja državne uprave. Država s dvadeset županija, 428 općina, 127 gradova metaforički podsjeća na davno izumrle dinosaure. Nakon što je u ožujku 2001. godine ukinut Županijski dom Sabora Republike Hrvatske, ne postoji nikakvo suvislo obrazloženje daljnjeg postojanja sadašnjih dvadeset županija, odnosno javne uprave u ovakvom obliku. Jedini razlog je zapravo uhljebljivanje političkih poslušnika na jasle državnog proračuna kako bi ostali vjerni glasači partije na vlasti primarno iz straha da pri nekom preustroju javne uprave ne bi ostali bez posla. Zato se i ne čudimo da u pojedinim županijama godinama imamo iste političare i političke strukture na vlasti.
Komentar najpotentijeg hrvatskog političara Gordana Jandrokovića o rezultatima izbora na lokalnoj razini ponajbolje potvrđuje zašto će najmoćnija politička partija čvrsto ustrajati u nastojanju da se zadrži politički sustav s postojećom upravom. Popularni Njonjo upozorio je na neobičan paradoks kako svi tvrde da su pobijedili na izborima. Naravno, to moraju činiti i HDZ-ovci s plauzibilnim objašnjenjem da su brojke na njihovoj strani. U tom kontekstu Jandroković je naveo zanimljiv podatak kojim se ilustrira moć partija na vlasti od koje se zasigurno neće odustati. Partija kojoj je Jandroković uvijek ostajao vjeran, pobijedila je, ili je pred pobjedom, u “12 županija, 43 grada i 168 općina”. Elem, čovjek bi u takvoj situaciji mogao s punim pravom postaviti pitanje o značenju pojma “grad” u hrvatskom političkom i zemljopisnom žargonu, te objasniti apsurd da kod nas sve može biti proglašeno općinom. U državi koja ima jedva dva pristojna grada, prodajom magle da partija na vlasti dominira u gradovima trebala bi se stvoriti upečatljiva slika u javnosti kao da na vlasti imamo političku stranku s urbanim europskih štihom. Međutim, riječ je o dobro potvrđenom partitokratskom ustroju gdje se na liste postavlja novokomponirani profil političara, skrojenih po istoj shemi zalizanih “maminih sineka”, koji ostaju vjerni ocu partije. Iz Jandrokovićeve izjave je razvidno zašto u bliskoj budućnosti ne ćemo imati jednu izbornu jedinicu za parlamentarne izbore koja će oslikavati stvarnu volju birača u Hrvatskoj. S ovakvim izbornim rezultatima, kao što je bio slučaj s lokanim izborima, može se mjesecima tamburati o pobjedama u prostranim županijama s minimalnim brojem stanovnika. Tako se stvara slika o moći partije koja dominira “u gradovima i općinama”, tj. pobjeđuje u dvanaest županija. Istodobno se kod neodlučnih birača, koji su u traganju za alternativnim rješenjima, stvara dojam nesigurnosti da će njihovi glasovi po D’Hondtovoj metodi otići onima koji ostvare najbolje rezultate na izborima.
U međuvremenu je i vrapcima na krovovima postalo jasno da Hrvatska s ovakvom upravom, 19 ministarstava, 6 državnih ureda, 7 državnih upravnih organizacija i 20 ureda državne uprave u županijama neće u bliskoj budućnosti imati nikakve perspektive za gospodarski razvoj, odnosno za izlazak iz postojećeg dreka. Previše je tu birokratskog oklopa da bi organizam mogao normalno funkcionirati. Prijedlog Mosta da se krene u reformu javne uprave ostao je prazno obećanje koji će ući u historijat propuštenih prilika. Najavljena “Strategija razvoja javne uprave za razdoblje od 2017. do 2020.” godine ostala je puko slovo na papiru, slika u arhivima medija. Sadašnjim partijskim strukturama očito nije stalo da dođe do neke značajnije promjene javne uprave jer bi, jednostavno rečeno, uzdrmala moć postojeće partijske nomenklature. Političkim je partijama daleko važnije držati poluge vlasti uz pomoć discipliniranoga biračkog tijela koje najčešće čine uhljebi iz državne uprave. Slično će biti i s pokušajem da se onemogući dolazak birača autobusima iz susjednih država. Vjerojatno će se za drugi krug izbora gradonačelnika u Kninu i Metkoviću intenzivno angažirati popularne «autobuse glasača» kako bi se uspjelo očuvati klimavu saborsku većinu za Vladu na staklenim nogama.
Čuvenu izjavu iz Shakespeareova Hamleta “nešto je trulo u državi Danskoj” (“something is rotten in the state of Denmark”) parafrazirao je drugi dan nakon lokalnih izbora Krešo Beljak, predsjednik Hrvatske seljačke stranke, primijenivši je na postojeću društveno-političku situaciju u zemlji: “Hrvatska treba nove temelje, postojeći su truli, hrvatsko društvo je trulo i izbori su to pokazali. Hrvatska treba administrativni preustroj i promjenu Izbornog zakona”. To je rekao političar koji je javno priznao da je kao zreli mladić provaljivao u tuđe automobile i krao kasetofone. Mladenački grijesi Kreše Beljaka zapravo su sitnica u odnosu na brutalne metode kojima se služe sadašnje partije kako bi uništile svoje potencijalne protivnike. Činjenica da su ponajbolje rezultate na lokalnim izborima postigli političari protiv koji se vodi, ili se vodio, kazneni postupak, koji su odležali zatvorsku kaznu, govori u prilog Beljakovoj tvrdnji o trulim temeljima u državi Hrvatskoj. Drugo je pitanje urušavanje civilizacijskih kriterija u praksi političara. Kako, inače, objasniti činjenicu da građani glasuju za političare koji imaju problema s padežima, kojima je vokabular reduciran na razinu njihovih potencijalnih birača kojima se obraćaju? Civilizirani, educirani i kultivirani građani sve više izbjegavaju izlaske na izbore jer im je dozlogrdilo birati manje zlo, odnosno ljude kojima je stalo samo do njihova vlastitog interesa. Tu smo već na granici Wittgensteinove sfere neizrecivog. Vjerojatno u “neizrecivo” treba uvrstiti i dijagnozu o trulim temeljima države.
Kao i obično, neki portali, koji još nisu pod po kontrolom proeuropske vlade, donijeli su potresne reportaže s autobusnog kolodvora o stotinama mladih na odlasku iz Hrvatske neposredno uoči izbora na lokalnoj razini. Na upit novinara rezignirano su odgovorili da nemaju više nikakvih očekivanja pa ne žele nikoga ni birati”. Vjerojatno će za šest mjeseci na prijevremenim izborima za Hrvatski sabor gledati iste scene. Po običaju će se javiti i predsjednica države sa svojim potresnim apelom mladima “Ostajte ovdje…”, na koji se nitko više neće obazirati.
Da je nešto trulo u „državi Danskoj“ potvrđuje i nedavni izbor članova područnih vijeća i matičnih odbora koje je obavilo Nacionalno vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj. Naime, na Međunarodni dan žena Nacionalno vijeće za znanost raspisalo je natječaj u kojemu je pozvalo znanstvene institucije i pojedince da predlože kandidate za matične odbore i područna znanstvena vijeća. Jedan kolega iz Nacionalnog vijeća za znanost ispričao mi je prije nekoliko dana scenarij nastanka imenovanja. Predsjednik Područnog vijeća prof. dr. Ivo Družić, bivši predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Socijalističke Republike Hrvatske, pročitao je imena predloženika. Prijedlog je jednoglasno usvojen bez ikakvih primjedaba, komentara ili, sačuvaj Bože, protuprijedloga. Bivši je drug Družić očito već prethodno usuglasio listu predloženika za matične odbore i područna znanstvena vijeća s nekim od moćnika u znanosti.
Nema smisla ovdje opterećivati čitateljice i čitatelje analizom lika i djela imenovanih stručnjaka iz pojedinih disciplina. Navest ću samo kao primjer da je za predsjednika Matičnog odbora za polje filozofije i teologije imenovan prononsirani marksist Lino Veljak s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Njegovim zamjenikom imenovan je bivši marksist prof. dr. Mislav Kukoč, s Filozofskog fakulteta u Splitu, koji se danas predstavlja kao “marksolog”. Znakovito je da su Veljak i Kukoč potpisali čuvenu nepismenu peticiju stotinjak znanstvenika dajući bezrezervnu podršku ministru Barišiću. U peticiji mole premijera Plenkovića da zaštiti lik i djelo ministra znanosti od kleveta i laži. Imenovanje dvojice zadrtih marksista u Matični odbor za polje filozofije i teologije, koji će u iduće četiri godine izdavati potvrde o ispunjavanja uvjeta u znanstveno-nastavno zvanje svim kandidatima koji se budu javljali na natječaj diljem Hrvatske, pokazuje koliko smo uznapredovali u području provedbe lustracije. Dok nam premijer Plenković imenuje Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, predsjednik Nacionalnog vijeća za znanost imenuje okorjele marksiste na ključne pozicije u matičnim odborima za filozofiju i teologiju.
Iz pouzdanih izvora sam saznao da prof. dr. Ivo Družić svoju usuglašenu listu imenovanih nije radio prema prijedlogu znanstvenih institucija nego primarno prema prijedlogu pojedinaca. Nažalost danas smo u takvoj situaciji da su u Hrvatskoj pojedinci moćniji od institucija. Kao kuriozitet navodim i činjenicu da nisu prihvaćeni predloženici Znanstvenog vijeća Instituta za filozofiju za Područno znanstveno vijeće i za Matični odbor. Riječ je o instituciji na kojoj je zaposlen sadašnji ministar znanosti prof. dr. Pavo Barišić. Očito hrabra gesta Ive Družića, predsjednika Nacionalnog vijeća za znanost, da je ignorirao službeni prijedlog kandidata Instituta za filozofiju. Riječ je naravno u filozofijskom pogledu, najbrojnijoj i znanstveno najproduktivnijoj instituciji.
Autor: Jure Zovko/dnevno.hr
