Damir Pešorda: Kuku nama!
Oprostite, dragi čitatelji, ako moj članak bude odveć patetičan, ali ne mogu se suzdržati, ponijele su me emocije! Konačno ova zemlja ima ono što joj je bilo potrebno kao kruh nasušni – hrabro i mudro vodstvo te vanjske i unutarnje neprijatelje.
{jathumbnail off}Došao je dugo očekivani čas da triput kliknemo ”Kukuriku!” i jurišamo u bolju budućnost. A sve je počelo tako bezazleno.
Nakon pobjede na izborima Milanovićeva koalicija doimala se kao još jedna u nizu euroulizičkih vlada bez kičme i stava, Milanović se čak proglašavao Briselcem. Hrvatski suverenitet topio se kao snjegović izložen sjaju dvanaest sunaca, a naš ugled kopnio je još brže. Trebalo je nešto promptno učiniti da se vrati ponos ranjenoj naciji. Kad je već petljavina s Čačićevim fasadama i Linićevim porezima dala tako mršave rezultate da se o oporavku gospodarstva nije moglo ni sanjati. I Milanović je nešto učinio!
Prvo je odlučio snažno stati uz branitelje i zaštititi jednog od viđenijih branitelja, Josipa Perkovića. Perković je po vokaciji branitelj, uvijek je branio sustav od unutarnjih i vanjskih neprijatelja, bez obzira na to o kojem se sustavu radilo i tko bili neprijatelji. Ne žaleći pri tome truda ni osobne žrtve. Tako ga Nijemci optužuju da je suodgovoran za to što je izdajici socijalističkog samoupravljanja, Stjepanu Đurekoviću, sjekirom raskoljena glava. Bivši oficir JNA Dobroslav Gračanin optužuje ga da ga je devedesetih kao zarobljenika tukao brus-lijevskim udarcima. Suvremeni ga europodrepaši optužuju da je cijela Hrvatska zbog aktualnog sukoba s Europskom komisijom postala njegov talac.
Sve su to gluposti! Država koja drži do sebe štiti svoje ponajbolje ljude, pa i po cijenu sankcija ako treba! Netko će sad reći – a zašto Perković ne bi sad, kao što smo nekada poslali pobjedničke generale u Haag, išao u Njemačku dokazati svoju nevinost!? No to je plitko, kratkovidno i politički štetno mišljenje! Lako je bilo generalima ići u Haag dokazivati nevinost kada su bili nevini. Nevin je, naravno, i Perković, ali s jednog višeg, dijalektičkog i drugarskog stanovišta, a to je pred buržoaskim sudovima teško dokazivati. Osim toga, kako vjerovati Švabama da se neće iskaliti na jednom provjerenom antifašistu čisto iz osvete. Zato je Milanović postupio hrabro i nadasve mudro kada je osigurao sve preduvjete da se Perkoviću, ako mu se već mora suditi, sudi u Hrvatskoj. Zahvaljujući gorostasima pravne misli, Orsatu Miljeniću i Peđi Grbinu, cijela ta operacija izvedena je briljantno i onoj zločestoj babi (Oprostite, ponijelo me!) iz EK nije preostalo ništa drugo do da pristane na naše uvjete.
No da su Švabe neprijateljski nastrojene prema nama, to znamo još od slavnih Titovih vremena, ali da rovare i neki drugi, to je stvarno iznenađenje. Stoga treba mudroj vlasti čestitati što je svojim genijalnim potezima uspjela razotkriti te prikrivene neprijatelje. Još prije dosta vremena netko je, vjerojatno neki pritajeni pripadnik finskog ”obavještajnog podzemlja”, uvjerio premijera Milanovića da Finska nikada nije imala građanski rat. Sad se neupućeni čitatelj vjerojatno pita kako bi ta nevažna činjenica, koja je zapravo podmukla laž, mogla utjecati na sigurnost mlade hrvatske države i hrvatske državne interese. Međutim, stvar nije nimalo bezazlena, htjelo se narušiti ugled našeg premijera, to jest naškoditi njegovu imidžu najvećeg erudita ovih prostora još od Krležine smrti. Na žalost sitnih duša, kolos ostaje kolos čak i kada nešto sitno pogriješi.
Ipak, taj je međunarodni incident dao naslutiti da i u dalekoj Finskoj, za koju smo znali samo po Nokiji, sobovima i tom spornom građanskom ratu, imamo pritajenog neprijatelja. Koji samo čeka trenutak da nas zaskoči! I taj trenutak došao je ovih dana. Finski državni odvjetnik Rappe besramno je optužio doživotnog bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića da je uzimao mito kako bi se Hrvatska odlučila za Patrijine tenkove. Iskusni Mesić, čelik-značaj i drug starog kova, odmah je shvatio otkuda vjetar puše pa je lakonski odgovorio da mu to podmeće ”obavještajno podzemlje”. Valjda finsko obavještajno podzemlje kada mu pripada i taj Rappe. No te finske objede ne mogu naškoditi našem Stipi budući da je naš državni odvjetnik, Mladen Bajić, ozbiljan čovjek i vrhunski pravnik te neće nasjesti podmetanjima od strane finskog obavještajnog podzemlja. Štoviše, trebamo žaliti tu Finsku kada je moguće da im na dužnosti državnog odvjetnika bude pripadnik obavještajnog podzemlja! Kod nas takvo što nije moguće! Doduše, barem trećina naše bivše vlade zaglavila je u Remetincu, ali to je bila bivša, hadezeovska vlast. S kojom pravi drugovi i poštena inteligencija nemaju ništa zajedničko. I spada, zapravo, pod temu o unutrašnjim neprijateljima, ali o tome drugom prilikom.
Nešto je protiv nas mrmljala i Češka posljednjih dana, ali to su sitnice. Sa slavenskom, antiklerikalnom braćom već ćemo izgladiti odnose. Najgore se ponijela Mađarska, ta guja u njedrima! Neće da izruče onoga Zsolta Hernadija koji je s Ivom Sanaderom krčmio Inu. Tako barem tvrdi naše sudstvo. Pa je naše sudstvo raspisalo tjeralicu za bahatim Mađarom, a onda je mađarski premijer zaprijetio da će prodati mađarski udio u Ini, možda čak Rusima! Da budem iskren, uvijek sam imao određene rezerve prema toj ugro-finskoj skupini naroda. Da je sve u redu s njima – jezici im ne bi bili tako nerazumljivi! Govori, brate, kao Ingrid Antičević Marinović da te cijeli svijet razumije! I da ti vjeruje. Da ti mora vjerovati.
Međutim, sve to i ne mora ispasti loše. Rusi su već pokupovali naftne poslove po okolnim srpskim zemljama, pa kada još kupe Inu, onda ćemo se još više zbližiti s istočnim susjedstvom. Nijemci i Mađari su se, kao što nas i teška povijest naših naroda i narodnosti uči, pokazali kao neprijatelji, stoga je i logično da se okrenemo svojoj slavenskoj braći i s njima gradimo bolju budućnost. Nakon što smo u ratovima devedesetih istrijebili većinu najvatrenijih nacionalista i u jednom i u drugom narodu. Širokogrudno im dopustivši da se međusobno potamane. Živjela Hrvatska! – kako na kraju svog nadahnutog govora u Saboru reče naš voljeni premijer.
Naravno, Hrvatska u svom prirodnom okruženju, gdje se svi razumiju, gdje slatko i skladno zvuče naše ”kaj” i naše ”bre”. Na kraju ne mogu odoljeti, raznježilo me, ponijelo me, pa prelazim na stihove: Druže Zoki, dragi premijeru/ povedi nas sad u Jugosferu. Stihovi mi, priznajem, nisu bogzna što, ali barem nagovješćuju bolju budućnost kroz beskompromisni povratak u prošlost.
Damir Pešorda/Hrsvijet
