U ime života
„Nema puta ka miru. Mir je put“
Mahatma Gandi.
Procvjetao Zagreb. Svim bojama. Od petnaest do dvadeset, a neki kažu i dvadeset pet tisuća cvjetova. Od onih starijih, srednjih, mladih, još mlađih i tek procvjetalih…pa do onih najmanjih i najmlađih.
I ne zna im se broj. I ne zna se koji je ljepši. Blistaviji. A blistaju… jedan do drugoga. U dugoj povorci života.
Prati ih i smijeh, i glazba, i veselje, i žagor, i pjesma…
A osmijeh im od uha do uha.
I svi su kao jedan, a jedan kao svi.
Svi su za život!!!
Bože dragi, Bože dragi!!! Koliko blagosti, koliko dobrote, koliko ljepote?! Na svakom licu. Koliko radosti? I sve ih redom obuzela, preplavila…
Pa se prelila i do svih nas zajedno.
–Vidiš li ti, moja Monika, ove obitelji? Vidiš li ove žene, ove majke, ove očeve, ovu djecu?
Vidiš li ove trudnice?
Ma, pogledaj ih samo!!!
–Vidim, moja Lucija, vidim! Blistaju od sreće… Blistaju nekom unutrašnjom ljepotom. Šire radost…
I sve oko njih pršti optimizmom.
Jer, ljubav je njihov životni moto. A život je produžetak. I njih samih. I svih nas Hrvata. Zajedno.
Od onog prvog dječjeg otkucaja srca.
Do rađanja novog života.
–Jesi li ti ikada promatrala neku tvoju blisku osobu u trudnoći? Jesi li primijetila tu njenu produhovljenost, tu blagost? Pa, onaj preobražaj i mekoću… u svemu. I u pogledu i u pokretu.
Pa, ono blaženstvo kojim odiše i koje širi oko sebe.
Zato, dobro ih pogledajte, ljudi moji dragi!!! Svugdje su oko vas!!!
Pogledajte koliko samo sreće, zbog ostvarene životne želje, sjaji u njihovom pogledu!
U svakom trenu.
Dok čekaju NOVI ŽIVOT…
Punih devet mjeseci…
Devet mjeseci iščekivanja i blaženstva.
Devet mjeseci božanskog osjećaja koji se širi cijelom nutrinom! Širi … i treperi. Razlijeva se kao rijeka dok buja…i narasta. Prepuna neke unutarnje snage i ljepote.
Jer u tvojoj utrobi raste novi život… I jedno si s njim. Svaki dan, svaki tren. Uz svaki novi dah i uzdah.
Oh, Bože moj! Kakvo blaženstvo? Kakva radost? Kakva sreća?
Kakav osjećaj?
A kakva je, tek, sreća osjećati svaki pokret, svaki trzaj.
I svaki otkucaj toga malenoga srca? Pa, onda, blaženo osluškivati kako naša srca kucaju zajedno. Istim ritmom i istom ljubavlju. U tvojoj božanskoj utrobi.
Pjevati, milovati… osjećati… Osjećati, na svaku našu riječ, i odgovor.
Ponekad nježan , a ponekad oštar i silovit.
I biti sretna, presretna. Biti lagana kao perce. Lebdjeti životom… A nositi u sebi još jedan život.
Odisati mirom. I biti smirena.
Jer, ni čekanje ni iščekivanje, ne pada ti teško. Pa ni vrijeme koje stoji ispred tebe.
Pa, ljudi moji dragi, dolazi nešto novo!
Dolazi neko novo blaženstvo.
Dolazi blaženstvo topline dodira.
I miris blizine i zagrljaja. Djetinjeg.
I rađa se nešto veliko…
Rađa se novi život.
Rađa se ČOVJEK!!!
‒ Bože moj, Bože moj ! Zar ima išta čudesnije? Zar ima išta uzvišenije?
Zar ima išta ljepše u našem životu, od rađanja novog života!???
‒ A ustajanje, a plač, a neprospavane noći? Prvi zubići…pa visoke temperature…
‒ Ma, tko još o tome razmišlja!? Sve su to, dragi moji, slatke male brige.
I, onda, plač!!! Novi, budući čovjek, oglašava svoj dolazak.
I još milijuni i milijuni budućih ljudi čekaju svoj red. I svoj Veliki Dolazak.
Čekaju svoj prvi plač i prvi korak . Da bi i oni mogli, u dugom „Hodu za Život“, koračali u novi život.
Sjećam se i ja svega… Sjećam se svega, kao da je bilo jučer. Sjećam se kako uzimam svoje dijete, svoju kćerkicu u naručje pa pregledavam i ljubim svaki djelić njenoga malenog tijela.
Rukice, nogice, prstiće…
Bogu dragom hvala, sve je na svome mjestu!
–Pa, ona je ista moja pokojna mama!
Gledam ju, a oči mi se orosile suzama. Nešto mi se skupilo u grlu. Steže. Suze mi se slijevaju niz obraze…
Uskoro dolaze i moji. Okupili se svi oko nas dvije i komentiraju.
Gledaju svi s oduševljenjem u moju malenu curicu i komentiraju joj okice, kosicu, lice. Pregledavaju svaki prstić na rukama. I jednoglasno zaključuju kako je ista njena baka, moja pokojna mama.
Meni srce puno sreće.
‒ Pa to sam cijeli svoj život i priželjkivala!!!
Dajem ju u naručje njenoj starijoj sestri. Ona je oduvijek željela imati mlađu sestricu. Ushićena je. Oči joj pune suza radosnica.
‒ Moja mama, što je lijepa! ‒ šapuće tiho moja starija kćer. Pogledaj joj samo ove okice. Njena mala crvena usta. Pa njenu dugu crnu kosicu. Zar bebe mogu imati ovako dugu kosu?
I dok se prisjećam svega, dok mi slike promiču kao na filmskom platnu, osmijeh mi ne silazi s lica.
–Bože moj dragi, koliko sam samo sreće, koliko ljubavi i koliko blaženstva doživjela u samo tih devet mjeseci?!
Dovoljno za cijeli život.
Gledam raznježena i s radošću u povorku koja u Zagrebu i Splitu teče životom i za život. Srce mi je puno, prepuno. I presretna sam i puna nade.
Jer, sigurna sam kako ima Nade i za nas!!! I u naše bolje i sretnije sutra.
Odjekuje i Lijepa li si… I pjevaju svi kao jedan.
…Neka vide da nas ima…
Odjekuje tako „Lijepa li si“ i cijelom Lijepom našom.
…Oj,Zagoro, lijepa li si
Slavonijo, zlatna ti si
Herceg-Bosno, srce ponosno
Dalmacijo, more moje
jedna duša a nas dvoje
pozdrav Liko, Velebita diko
Lijepa li si…
…Ajde, Istro i Zagorje
Podignimo sve tri boje
Zagrlimo se pred svima
Neka vide da nas ima…
„Na Hodu za Život hodala je Hrvatska kakvu želim“, rekla je Ivana Brkljačić.
„Na hodu za Život hodala je Hrvatska kakvu i svi mi Hrvati želimo“, kažem i ja.
Vera Primorac/hrsvijet.net
