Dokle god dišem bit ću glas svog pobačenog sina
Želja mi je da muškarci i žene koji su pristali na pobačaj znaju da nisu sami. Da znaju da iscjeljenje trebaju naći u Kristu i da ih samo On može oprati.
{jathumbnail off}Duboko me rastuži kada primim neljubazne komentare o pobačaju koji sam imala kao tinejdžerica od onih koji tvrde da su za život (pro-life). Zaista me rastužuje način na koji se žene koje su obavile pobačaj često osjećaju zbog reakcije našeg društva. Mnoge žene (i muškarci) desetljećima nose tajnu pobačaja iz prošlosti jer je to zabranjena i bolna tema koja mnoge osakaćuje sramom i krivnjom. Oni pate u tišini jer strahuju od onoga što bi ljudi o njima mogli reći ili pomisliti jer je pobačaj, u konačnici, bio njihov izbor. Iskreno, žena koja je učinila pobačaj često se prikazuje kao netko tko ne zavrjeđuje ljubav i oprost.
Ja sam ovdje da vam kažem da se mnoge žene, uključujući mene, kaju zbog svoga „izbora“ i cijelim svojim bićem htjele bi da ga mogu poništiti.
S jedne strane, mnogi u našem društvu uporno govore ženama da je pobačaj lako rješenje njihova problema neplanirane trudnoće – to je njihov izbor i nema problema. Dok s druge strane drugi još uvijek krive žene jer gutaju te strašne laži i biraju pobačaj. Ako živimo u sredini koja nas neprestano bombardira porukama „izbora“, „prava“ i „traženja onoga što je najbolje“, zašto bi nas šokiralo kada ljudi žive prema tim sveprisutnim porukama?
Ja vjerujem da su žene koje izaberu pobačaj često prevarene porukom „izbora“ i da nisu istinski svjesne destruktivnih posljedica koje će neizbježno uslijediti iz takvog izbora. One čuju glasove onih koji uporno inzistiraju da je „to samo nakupina stanica – a ne dijete“. Da pobačaj nije legalan, nikada ne bih izabrala učiniti ga i poznajem mnoge žene koje su pobacile, a koje se u ovome slažu sa mnom.
Da, pobačaj je ubojstvo, ali bez umanjivanja te istine, moramo razlikovati taj destruktivni čin sam po sebi od žene koja dopusti da se taj čin izvede na njezinu nerođenom djetetu. Moramo također uzeti u obzir konfuziju koja nastaje činjenicom da zakon i velik dio društva ne sankcioniraju taj oblik ubojstva. Jer ako je nešto legalno, sigurno je ispravno i dobro.
Možemo biti pro-life i protiv pobačaja, a istovremeno suosjećajni, blagi, otvoreni i blizu onima koji su pretrpjeli tešku i bolnu tragediju pobačaja. Kao što Krist ne opravdava naš grijeh, ali nas ljubi i kada griješimo. Potrebna nam je istina koja prosvjetljuje ljubav da bismo bili učinkoviti u pokretu za život, kao i u drugim dijelovima svoga života.
Jednom kada žene koje su pobacile shvate da je to ozbiljno pitanje, te kada se oči u oči suoče s istinom o onome u čemu su sudjelovale, shvaćajući ne samo da su izgubile svoje dijete, već da su odigrale važnu ulogu u tome gubitku, trebaju li zaista borce za život koji će ih dalje zasipati osudama govoreći da nemaju razloga ili prava žaliti? Treba li ih se nazivati „ubojicama djece“, „osobama bez srca“, „ubojicama“, itd.? Bismo li radije htjeli da žene ne žale za pobačajima koje su učinile?
Često je žena koja odluči pobaciti već slomljena i nesretna osoba koja očajnički traži brzo rješenje kojim će popraviti tešku situaciju.
Neki borci za život olako osuđuju žene jer su izabrale pobačaj, no što oni čine kako bi ih potaknuli da umjesto toga prigrle ŽIVOT? Dobivaju li te žene praktičnu, emocionalnu i duhovnu podršku tijekom svojih kriza? Kako je lako izgovoriti tešku osudu kada nismo osobno suočeni s takvom krizom. U neplaniranim trudnoćama trebamo se boriti i za nerođenu djecu i za žene. Trebamo moliti i upućivati prošnje Božjem srcu i za jedne i za druge jer On ima plan i svrhu za njih i jednako ih ljubi!
Biti za život znači biti za svaki život.
Kada sam se našla pred neplaniranom trudnoćom, moji roditelji su me bez oklijevanja dočekali kod kuće otvorenih ruku. I molim da taj način na koji su mi iskazali ljubav, nalik Kristovu, bude primjer drugima u tome kako pozitivno odgovoriti na situacije u kojima se žene suočavaju sa sličnim okolnostima. Žene koje prihvate život treba podržati i pohvaliti za njihov izbor. Kako je samo lako govoriti da smo za život kada imamo sve odgovore, a nemamo nikakav problem.
Kada sam bila trudna, nevjenčana u dobi od 19 godina, sa svojom kćeri Lily, bilo me sram kada bi mi se učinilo da se u očima prolaznika javljaju pitanja o mom rastućem trbuhu. Pitala sam se jesu li, u svojoj osudi, smatrali da ne zaslužujem ljubav, podršku i oprost. Činilo se da ljudi traže vjenčani prsten na mojoj ruci. Mislim da je strah od takve stroge i nezaslužene osude razlog zašto se mnogi odlučuju na pobačaj. Kako je lako popustiti toj laži da će biti lakše živjeti s tom tragičnom tajnom nego suočiti se s osuđujućim izoliranjem i neopraštanjem drugih.
Žene se osuđuje ako izaberu pobačaj, ali ih se osuđuje i ako izaberu ŽIVOT.
Ja molim da borci za život nauče s ljubavlju i milosrđem pristupati onima koji se nađu u neplaniranim trudnoćama, kao što Isus pristupa svakome od nas u našem grijehu. Umjesto da olako pokazujemo prezir prema ženama koje pate, možda posve same, zbog svoje bolne situacije, u kojoj ne vide ni tračka nade za izlaz, trebamo ih obliti velikodušnim opraštanjem i bezuvjetnom ljubavlju.
Nadam se da ćemo drugima iskazivati milosrđe koje je nama Krist iskazao, umjesto da gazimo ranjene kada padnu. Pobačaj nije neoprostiv grijeh, iako ga ljudi nekada pokušavaju smjestiti u zasebnu kategoriju. Bog je svemoguć i može oprostiti i oprati nas od svakoga pojedinog grijeha – ako se ponizno obratimo i odrečemo ga se.
Kao što je rekla Corrie Ten Boom: „Ne postoji tako dubok ponor od kojeg Božja ljubav nije dublja.“
Borci za život trebali bi biti zahvalni za snagu svjedočanstva onih koji su spoznali istinu o zlu koje su učinili. Tko bi bolje mogao posvjedočiti o strahotama pobačaja od onih koji su pretrpjeli takvu tragediju?
Predobro znam koliko me javno izlaganje moje priče čini ranjivom na osudu i kritike drugih. Nitko me ne prisiljava da podijelim činjenicu da sam pobacila. I iskreno, ponekad se naježim od pomisli da bi netko mogao otkriti taj bolni dio moje životne priče. Svjesna sam da bi bilo lakše da se mogu vratiti u vrijeme kada je moja priča bila moja privatna stvar, ali to ne bi Bogu ostavilo mjesta da se proslavi kako On želi. Bog nije ispisao ovu moćnu priču ŽIVOTA da bih je ja sebično zadržala za sebe. Sa svakim djelićem svoga bića vjerujem da sam pozvana biti glas svoga sina, Lukea Shiloha, kojega sam pobacila, i svoje kćeri, Lily Katherine, koja je sa svojim bratom u Nebu. (Više o mojoj priči možete pronaći na mojoj stranici roseandherlily.com).
Želja mi je da muškarci i žene koji su pristali na pobačaj znaju da nisu sami. Da znaju da iscjeljenje trebaju naći u Kristu i da ih samo On može oprati da budu bjelji od snijega, kao da nikada nisu sudjelovali u sebičnom grijehu pobačaja. Kada se okrenete Bogu s iskrenim pokajanjem, On je vjeran i oprašta i više se neće sjećati vašega tužnoga grijeha! Ne dopustite da vas laži drugih, koji vas pokušavaju trajno opteretiti svojim neopraštanjem i osudom, posrame. Želim da i drugi koji su pretrpjeli bol pobačaja znaju da je normalno i zdravo oplakivati svoje dijete kojega više nema. Zapravo, to je nužno! Ne dopustite da vam itko kaže drukčije! Dopustite Gospodinu da vam vrati ljepotu iz pepela i da dovrši ovu priču na vaše dobro i svoju slavu.
Iako mi je teško podijeliti duboku osobnu patnju koju osjećam, što god tko rekao meni ili o meni, odbijam šutjeti jer bila bih neodgovorna da to učinim. Voljet ću svoju djecu do vječnosti i održat ću svoje obećanje – da budem njihov glas dokle god dišem.
Hannah Rose Allen
Izvor: Life Site News
Prijevod: M.V./Bitno.net
