DON MARINKO MLAKIĆ: Presveto Trojstvo
Dogma o Presvetom Trojstvu temeljna je istina naše vjere. Istina nad istinama. Bog je jedan, ali je u sebi zajedništvo osoba Svete Trojice: Oca, Sina i Duha Svetoga. Nju nam je Bog sam o sebi objavio po svome Sinu Isusu. Vjeru u Presv. Trojstvo izričemo znakom križa, kojeg rukom činimo na svom tijelu.
Znak križa je najkraća ispovijed naše vjere i prva molitva. Njime započinjemo sve svoje molitve i obrede. Kao vjernici pozvani smo također da pod znak križa pobožno stavljamo cijeli svoj život, da njime započinjemo ne samo molitvu nego i svoj rad, blagovanje, druženja, razgovore, sastanke, putovanja, igre… Da s njime uvečer liježemo i ujutro se budimo. Time ispovijedamo vjeru da se cijeli naš život odvija pod okriljem tajanstvenog Božjeg Bića i ujedno zazivamo njegovu božansku milost nad sve što jesmo i činimo. Upravo onako kako to sv. Pavao čini kada (drugo čitanje) nad Korinćane zaziva milost, ljubav i zajedništvo Presvete Trojice: „Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga (Oca) i zajedništvo Duha Svetoga bio sa svima vama.“ Ovaj Pavlov zaziv ušao je u obred sv. mise kao jedan od mogućih pozdrava kojim svećenik na početku slavlja pozdravlja okupljeni narod.
Zajedništvo Svete Trojice u središtu je naše vjere i klanjanja. Ono je izvorište i krajnja svrha Božjeg stvaranja čovjeka. Ono je cilj i opravdanje svega djela spasenja koje Božanska Trojica izvode u ljudskoj povijesti. Povijest spasenja Bog je započeo u Starom zavjetu po Izabranom Božjem narodu Izraelu s kojim je sklopio Savez prijateljstva na Sinaju, a nastavio i dovršava je po novom Božjem narodu – Crkvi, odnosno po sakramentima Crkve koji čine novi i vječni Savez posvećen u Kristovoj krvi.
Prvo čitanje iz Knjige Izlaska opisuje početak starozavjetne Božje samoobjave. Na Mojsijev zaziv Slava Božja prolazi ispred njega uz izricanje presvetog Božjeg Imena: „Gospodin, Gospodin, Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću!“ Mojsije pada na koljena pred Božjom Slavom i zaziva Boga da ne gleda na bezakonja i nevjeru svoga naroda nego da mu oprosti i ostane uza nj, da ga ne odbaci kao svoju baštinu. Mojsiju je pred očima prestrašan grijeh idolopoklonstva koji je Izrael počinio kada je odbacio pravoga Boga, a sebi načinio zlatno tele te mu pripisao spasenje iz ropstva i klanjao mu se kao bogu.
Bog je uslišao molbu svoga sluge Mojsija. Time je obznanio da je on prije svega milosrdan i milostiv Bog, da je spor na srdžbu a bogat ljubavlju i vjernošću. Da ne postupa s nama po našim grijesima niti nam plaća po našim krivnjama (Ps 103,10). Bog ljubi Izraela kao svoga prvorođenca među narodima. Preko Izraela on namjerava objaviti sebe kao Oca svim narodima svijeta. Od toga svog božanskog nauma on ne odustaje. Bog dovijeka ostaje vjeran svojim obećanjima (v. Heb 10,23).
Svoju božansku ljubav, koja je tek djelomično objavljena u Starome zavjetu, Bog nam u potpunosti otkriva po svome Sinu Isusu Kristu. Sažetak te objave izrekao je sam Isus u svojoj pouci učenom Nikodemu (evanđelje): „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“
U pozadini ove poruke prepoznajemo dramatičnu Abrahamovu kušnju. Po pozivu Abrahamu da žrtvuje svoga sina Izaka Bog nas je zapravo pripravljao na vrhunac i puninu objave svoje ljubavi prema nama. Nakon što se uvjerio u vjernost svoga sluge Abrahama, Bog mu je poštedio sina. Tada ga je ovaj u vjeri ponovno rodio (v. Hebr 11,17-19). Međutim, on sam nije poštedio svoga Sina Isusa, nego ga je predao za sve nas da bude žrtva pomirnica za naše spasenje. Isus je ostao vjeran svome Ocu do smrti na križu.
U istom razgovoru Isus veli Nikodemu da ga Bog nije poslao da on sudi svijetu, što su mnogi Židovi očekivali, nego da se svijet po njemu spasi. Bog je beskrajno zaljubljen u čovjeka i žrtvuje svoga Sina da ga ponovno k sebi privuče. To je ključ za razumijevanje Božje objave, Biblije. Ali jednako tako i cijele ljudske povijesti. I svakog pojedinog događaja u njoj.
Dionici Božjeg spasenja postajemo po vjeri. Tko vjeruje u Isusa Krista već sada u njemu ima život vječni. A tko ne vjeruje, on sam sebe osuđuje upravo zato što ne vjeruje i što ne prihvaća B0žje spasenje koje nam Bog nudi po Isusu Kristu. To je Božji sud.
Don Marinko Mlakić
