Zoran Vukman: Orwellizacija
Sustav koji se otrgnuo ljudskoj kontroli, koji je stekao vlastitu elektroničku dušu, opasan je sustav. A on je već u svakom drugom sustavu, kao elektronički duh koja ga oživljuje i pokreće
{jathumbnail off}Jedna od najmagičnijih riječi danas je: sustav. Politički sustav, državni sustav, internetski sustav, bankovni sustav, telekomunikacijski sustav. Greška u sustavu, zastoj u sustavu, sustav te isključio, sustav te prebacio, sustav te blokirao, problem je u sustavu, sustav, sustav, sustav…u politici, ekonomiji, institucijama, bankama, gdje god dođete svugdje neki – sustav kao vrhovna instanca. Ali ne više kao strukturalni pojam nego kao neko golemo živo biće koje je u svojoj apstrakciji postalo virtualni entitet.
Više nije problem ni u birokratskom sustavu, nego u njegovoj virtualizaciji. Svi sustavi su danas virtualizirani, i kao da su time zadobili neki novi i viši bitak. Postali su entiteti, organizmi koji imaju zaseban život, koji su iz apstrakcije, iz pojmovne i strukturalne bezazlenosti i samorazumljivosti, postali odjednom prijeteći giganti, tajanstveni i nedodirljivi, sa tisuću lica i ruku. Nigdje nema čovjeka – samo sustav. Pojedinac više nije odgovoran. Odgovoran je sustav.
Ako pojedinac zezne sustav, sustav ga zamijeni kao šaraf. Postoje službenici u službi sustava, oni koji rade da bi sustav funkcionirao kao veliko živo biće. Orwell bi bio zapanjen kad bi vidio kako njegova zastrašujuća anti-utopija već funkcionira, a da mnogi ljudi toga nisi ni svjesni. A nisu svjesni jer ne vide da se u veličanstvenosti sustava sve više gube osobnosti. U igri čovjeka i sustava, sve više gubi čovjek. Sustav je postao sinonim za negdašnji kolektivizam, ali kolektiv je sada korporativno biće, integrirano i sofisticirano.
Paradoks internet ere je u tomu da olakšavajući ljudima život i funkcioniranje, kompjuterizirani sustavi sve više umanjuju ulogu samoga čovjeka. Prijeti opasnost da se čovjek u svemu tomu jednoga dana izgubi. Da „sustav” preuzme kontrolu, odnosno centralno računalo kao mozak svakog sustava. Jesmo li ikada pomislili da Veliki Brat zapravo može biti jedno veliko golemo računalo koje bi ovladalo globalnim sustavom, nešto slično kao u Kubrickovoj „Odiseji 2001.” gdje je poremećeno računalo ovladalo svemirskim brodom?
Apstraktno biće
Do ovakvih razmišljanja može vas dovesti samo jedan odlazak u banku u vrijeme kad „padne sustav” i kad vidite nemoć jadnih službenika. Ili poziv na službu za korisnike telekomunikacijske kompanije kad nitko nema pojma zašto su vam prekinute veze i kad ne znaju riješiti problem koji odskače od standardnih protokola. Tada dolazi ono spasonosno: greška je u sustavu. Ponekad administrativna, ponekad tehnička. Ali nitko ne govori o kakvoj se grešci zapravo radi. Razgovarate s deset agenata u službi sustava, i svaki vam govori nešto drugo ili komunicira u uobičajenim frazama. Postaje vam jasno: sustav je apstraktno biće koje oni ne vide izvana, nego su unutra i svaki vidi jedan segment.
O metafizičkoj cjelini sustava ne znaju ništa čak i kad znaju sve o tehničkoj. No ima nešto još gore od toga: sigurnosni sustav. To je Veliki Brat koji nas zaista motri. Možda zvuči paranoidno, ali podaci o američkom sustavu špijuniranja mailova i elektronske komunikacije, kompjuterskih podsustava, taj visokosofisticirani svijet doušničke tehnologije toliko je razvijen da bi zanijemili od užasa kad bi kao laici saznali nešto više o njegovim dometima.
Milijarde mailova i tekstova koji se svakodnevno obrađuju i špijuniraju govore o vječitoj profesionalnoj deformaciji špijunskih sustava – da redovito čitaju tuđa pisma i da imaju volje i apetita pratiti sve što bi doušničkom umu moglo biti sumnjivo. A nema toga što mu nije sumnjivo jer takav um nema smisla za ironiju, stilske figure niti za duhovitost. On shvaća sve bukvalno. Ako napišeš riječ koju sustav odmah izbaci kao obilježenu, on odmah strigne ušima i ponjuši vjetar. Nešto se zbiva.
Sustav koji se otrgnuo ljudskoj kontroli, koji je stekao vlastitu elektroničku dušu, opasan je sustav. A on je već u svakom drugom sustavu, kao elektronički duh koja ga oživljuje i pokreće. Možda nemamo još predodžbe koliko se svijet promijenio u zadnjih desetak godina i koliko će se promijeniti u idućih desetak. No radije bih umjesto sustava i komunikacije sa sustavom, komunicirao s konkretnim čovjekom. Politika donekle fingira da je servis za čovjeka, ali i to je izmišljotina propagandnog sustava. Sve je na simulatorima. Ljude se vara od Vlada preko banaka do šoping centara. Samo je problem što većina želi biti uvijek prevarena.
Zoran Vukman/velecasnisudac.com
