S portala Hrvatskog kulturnog vijeća prenosimo razgovor s novinarom i publicistom Tihomirom Dujmovićem

Od našega posljednjeg razgovora prije tri mjeseca dogodile su se mnoge turbulencije na političkoj sceni, a svakako najvažnija je izlazak Mosta iz Vlade i formiranje nove s dijelom HNS-a. Kako komentirate novo stanje?

Izlaskom Mosta iz Vlade, odnosno onim vehementnim izbacivanjem Mosta iz Vlade i Hrvatska i HDZ su zaplovili jednim putem za koji ni oni ne znaju niti mi znamo kamo će nas dovesti. Od prve sekunde nisam krio da sam bio protiv takvog scenarija, da su novom koalicijom birači prevareni i izigrani, da se Most znao držati nezrelo, ali da ovo nije zaslužio. I da Hrvatska ovaj eksperiment nije zaslužila. Ja razumijem Most i njihove motive glede ministra Marića, mogu shvatiti, ali ne i prihvatiti Plenkovićeve motive, ali molim, on osobno ima pravo na svoj pogled, to mu daju faraonske ovlasti koje čelnik svake stranke kod nas ima.

No, ne mogu shvatiti Predsjedništvo HDZ-a i njihova centralna tijela stranke koja su, ne zaboravimo: jednoglasno, bez riječi protivljenja, bez riječi protimbe čak niti prostodušnog upita, pristali na koaliciju s HNS-om. To je neshvatljivo, to je neprihvatljivo i toga se treba bojati, jer baš to potvrđuje da u stranci nikakve dubinske demokracije nema, odnosno da su različiti osobni interesi natjerali čelništvo najhrvatskije stranke da bez diskusije pristane čak i na koaliciju s HNS-om. Po meni, to će ih prije ili kasnije koštati i za taj salto mortale će prije ili kasnije platiti ceh jer je to ideološki posve neprihvatljiva priča kako god se tvrdilo suprotno.

Napravljen je zapravo presedan nakon kojeg više nikad ništa neće biti isto i dok ga bude HDZ će morati objašnjavati nešto što se objasniti ne može. Sad su na vlasti, pa se ta dramatičnost ne vidi tako plošno, a mediji dakako čine sve da prikriju tu kapitalnu dimenziju ovog ideološkog razvrata.

U jednoj od posljednjih kolumni za portal Direktno komentirali ste pismo biskupa Vlade Košića predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću i upitali se promišlja li HDZ-ova baza kao Plenković ili kao biskup Košić. Čini nam se kako svi znaju odgovor na pitanje, no stvari u Hrvatskoj već godinama idu često protiv želja samih glasača. Na kojem smo mi stupnju zapravo demokracije i koliko vlast pripada narodu?

Gledajte, vlast pripada narodu onoliko koliko narod želi imati vlasti. Ako vi imate koaliciju HNS-HDZ i ne samo da nemate nikoga na ulici nakon tog političkog protuprirodnog bluda, nego vam predsjedništvo stranke i sva centralna tijela najhrvatskije od svih hrvatskih stranaka daju jednoglasnu potporu za taj potez i baš nitko se ne nađe da zausti jednu riječ, osim Davora Stiera koji je to napravio sa zadrškom, glumeći da ne razumije s kim ima posla, pa tobože nastavlja zacrtani put u stranci kao da ne zna da mu to neće biti omogućeno, onda si takvim držanjem izbijate argument iz ruku kad postavljate pitanje: gdje je tu demokracija. Kad vlast napravi bilo kakvu svinjariju, ako deseci tisuća ljudi ne izađu na ulicu, nema demokracije, jer nema dvosjmernog kanala obzirom da narod svojom pasivnošću šalje poruku, možete koalirati i sa Vučićem mi se nećemo buniti!

Narod će eventualno odgovoriti tako da će glasovati za Hasanbegovića i što god HDZ-ov brod išao ljevije to će bolji vjetrovi puhati u leđa Hasanbegoviću i Bruni Esih. Oni su na samom golom početku i to se dakako vidi, ali oni su pošteno i čestito i iznad svega hrabro izašli pred narod i rekli mu: ako želite pošteno, hrvatski, ali uvijek pošteno, dakako sa nizom gafova, početničkih pogrješaka, ali nikad sa skrivenim namjerama, nikad s figama u džepu, imate nas dvoje! Dakako, ne treba im bezuvjetno vjerovati i ako nas iznevjere, ja ću biti prvi koji ću skočiti jer sam bio jedan od prvih loji ih je podupro jer sam prepoznao tu iskrenu emociju lišenu tipičnog političkog trgovačkog duha.

Govorim o sebi jer mi je tako lakše govoriti i o reakciji biskupa Košića. Njegova reakcija je naime točno na tom tragu; premijeru, zaboga, zašto s HNS-om kad ispred sebe imate Hasanbegovića i Brunu Esih? I to je ključno pitanje koje si kako vidimo HDZ ne postavlja. Kako dakle mogu biti Štromar, Čačić i Vrdoljak bliži HDZ-u od Brune Esih? Kako to može biti? Što je neprihvatljivo u njihovim stavovima, a objeručke je prihvatljivo u stavovima HNS-a? Napokon, je li Most doista zaslužio onu deložaciju? Most je pritisnut odgovornošću za radna mjesta i gospodarstvo uopće pristao na lex Agrokor, a da zacijelo i uopće nisu shvatili razmjere igre.

I u Srbiji i u Italiji u sličnim situacijama momentalno je bilo uhićeno pedesetak ljudi i to je pedagogija koja je kod takvih nezakonitosti nužna ako želite graditi normalno društvo. Kad su vidjeli da u Hrvatskoj od toga nema ništa, kad su vidjeli da lex Agrokor pišu privatna odvjetnička društva, kad je ministar pravosuda Šprlje dobio odgovor od gospodina Ramljaka da mu ne može poslati financijska izvješća jer da to što on ima kao financijska izvješća ima vrijednost smeća, a ne vjerodostojnih i relevantnih financijskih izvješća, što je Šprlje izrijekom prepričao u mojoj emisiji, onda je Most shvatio da nešto mora napraviti, jer je uvučen u igru koja nije njegova.

Po meni, ali sada je lako biti pametan, trebali su održati pres konferenciju i reći naciji, gledajte, mi smo htjeli spasiti hrvatsko gospodarstvo, ali ovdje se igraju neke igre koje s nama nemaju ništa i ako u roku od tri dana pravna država ne bude nikoga prozvala zbog tih luđačkih mjenica, zbog enormnih zaduženja mimo pameti, zbog milijun kršenja zakona u Agrokoru, a na koje je godinama šutio HNB i Hanfa, mi izlazimo van iz Vlade! Tako bi bili vjerodostojni, tako bi oni igrali s bijelim figurama! Bili bi tada heroji, jer bi ponudili odlazak s vlasti u zamjenu za raščišćavanje najveće hrvatske afere, bili bi heroji, jer ovaj narod vapi za poštenjem. Nisu se snašli, jer jedan je pogled na stvarnost s Markovog trga, vi tamo imate odgovornost koja je opipljiva, a drugi je pogled iz Metkovića ili iz oporbe. I tu su fulali, Plenković je pokupio tu loptu iz čistog ofsajda, no kako sudac, odnosno nacija nije svirala zaleđe, on je došao pred gol, pucao i zabio! Ali, kad je ubacio tri igrača s protivničke klupe da igraju za njega, jedan biskup nije izdržao. Ja ga razumije, ja ga podupirem, Košićeva iskrenost je ljekovita.

Vezano za prošlo pitanje, ne može se izbjeći potpuno ni uloga stranih čimbenika. Ne želimo tjerati Vam ovdje ulaziti u ovu široku temu, ali moramo ipak primijetiti vrlo turbulentna gibanja i neobične političke kombinacije koje su se dogodile primjerice u Makedoniji, pa sad zadnje i u Srbiji. Vode li takvi eksperimenti političkoj stabilnosti ili nestabilnosti po Vama u spomenutim zemljama?

Glede hrvatske vanjske politike treba već jednom glasno reći da smo mi imali fatalnu vanjsku politiku svih ovih zadnjih petnaestak godina. Tome je tako jer u toj politici hrvatski nacionalni interesi nikad nisu bili u prvom planu. To nisu bile lake godine jer je pritisak iz Unije bio silovit, ali nema situacije u kojoj se vi ne možete botiti za hrvatske interese ako to želite. Čak i kad je Hrvatska bila protjerana na Balkan početkom 2000. godine, čak i tada se moglo nametati hrvatske nacionalne interese, u prvom redu u BiH. Umjesto tadašnje pasivnosti trebalo je u odnosima sa Srbijom nametati svoje probitke, čak i u relacijama s Crnom Gorom.

Gledajte, u sporazmu Milutinović – (čini mi se) Granić, sporazumu Srbije odnosno tadašnje Jugoslavije i Hrvatske potpisanom 1996. stoji priznata obveza ratne odštete. Činjenica da niti jedan ministar vanjskih poslova nakon Tuđmanove smrti nije potegnuo to pitanje kao što to nije napravio niti jedan predsjednik hrvatske države, je zastrašujuća da ne upotrijebim neku goru riječ. Sad kad je prošlo dvadeset godina, sad je to čista povijest, ali Račan, Picula i cijela ta prva generacija nakon Tuđmana je mogla mahati tim papirom. Šutjeli su i potpisali jezivi sporazum s Crnom Gorom, a osim toga upravo su oni utrli put da izgubimo Piranski zaljev.

Znate, Slovenci onaj Račanov „dimnik“ nikada neće zaboraviti jer se tako ponaša odgovorna nacija. A mi smo imali s Milutinovićem potpisani sporazum o ratnim reparacijama i nikad to nismo afirmirali. To je po meni klasična izdaja. Dakle, trebali smo i u odnosima sa Srbijom afirmirati svoje interese i kako se vidi mogli smo, mogli smo biti aktivni i u odnosima s Crnom Gorom, a i u Makedoniji se trebalo povezivati sa onim snagama koje su alergične na velikosrpsku politiku. Tako bi Hrvatska postala centar za otpor protiv nastavka stvaranja velike Srbije. Ali, ništa se od toga nije radilo ni pod Račanom ni pod Sanaderom, najmanje pod Josipovićem. Za mene je to izdaja nacionalnih interesa.

I ne samo to. Mi smo primjerice Njemačku izgubili jer joj punih deset godina nismo dopustili da ovdje ozbiljno investira, od riječke luke nadalje. I kad je vidjela da je Zagreb ne želi, Njemačka je odlučila partnera za vladanje regijom potražiti u Srbiji. To je fatalna i kapitalna grješka, u prvom redu Milanovića i Josipovića koji su uz to s lex Perković zakucali zadnje čavle sad već u pravi lijes hrvatsko-njemačkih odnosa. I onda je stigla Kolinda Grabar Kitarović s asom iz rukava: uspravnica Jadran-Baltik kao neka vrsta proširene moderne austrougarske! Gol u devedeset drugoj minuti, dar s neba, kompletan strateški plan izlaza iz ove situacije s dokazanom potporom svih svjetskih sila i s pokazanom potporom za suradnju svih zemalja članica te uspravnice. I što se događa? Niti jedna od zadnje tri Vlade, uključujući i Plenkovićevu, ne pokazuju interes za taj iskorak.

Za mene je to pravi zločin, jer ako ne krenemo tim putem, mi ćemo završiti u balkanskom loncu u kojem je šef kuhinje postao nitko drugi nego Njemačka upravo zaljubljena u Vučićevu Srbiju. To što je na ovom planu napravila Kolinda Grabar Kitarović impresivno je i upravo zadivljujuće i nevjerojatno je da se svi prave da to ne vide. Mi se Bruxellesu u ruke jednoznačno ne možemo predati jer je Bruxelles pokazao više puta i u odnosima sa Slovenijom, a još više u odnosima sa Srbijom, mislim na zakon o regionalnoj pravnoj jurisdikciji, ali ne samo na to, da Bruxelles gleda svoje interese. Što to znači? To da vrlo često bruxellski interesi nisu ujedno i naši interesi. Bruxellski interesi su interesi u prvom redu Njemačke i Francuske (do jučer je tu bila i Britanija) i tek kad se zadovolje njihovi vitalni nacionalni interesi onda podredno mali dolaze na red. To se vidjelo u nizu tema, ne samo u spomenutima.

Mi se ne možemo predati u ruke SAD-u, jer najprije uopće nije jasno koja je njihova politika, a osim toga mi možemo imati SAD kao strateškog prijatelja, ali mi smo u konačnici europska zemlja i to nas kapitalno određuje. Mi ne trebamo imati ovako jezive odnose s Rusijom, ali mi nismo Srbija pa Rusija nikad neće biti naš strateški partner. U toj situaciji mi imamo Poljsku, Češku, Slovačku i Mađarsku koje su podjednako nezadovoljne Bruxellesom i izborom koji imaju i te zemlje zajedno s baltičkim zemljama shvaćaju da mogu tvoriti zajednicu koja će u nizu pitanja biti kompatibilna. Ne samo zato jer se radi o zemljama s naglašenom katoličkom većinom, ali i zbog toga. Zašto bismo se sramili to reći? No, Milanovićeva kao i Plenkovićeva Vlada po mom mišljenju intimno odbijaju taj plan i ja dopuštam da sam tu paranoičan, ali dok god ne budemo vidjeli novi terminal na Krku kao znak strateškog energetskog povezivanja sa spomenutim zemljama, mi nećemo imati niti vidljivi operativni korak u toj priči koja je zasad tek priča o dobrim namjerama, niti će naši partneri imati razloga vjerovati da mi mislimo ozbiljno. Ako pomno pratite vanjskopolitičke puteve hrvatske Predsjednice i vidite što ona sve vani dogovara glede zajedničke suradnje i to usporedite sa onim što na tu temu radi Vlada, vidjet ćete da oni tu ne funkcioniraju skladno. I ta će tema brzo doći na dnevni red.

Hrvatska je preko Agrokora postala ekonomski vrlo izložena, a politički je se i dalje stišće preko Haaškog suda i nakaradnih konstrukcija o navodnoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Ima li po Vama u ova dva slučaja Hrvatska aktivnu ulogu i eventualne saveznike ili može samo slušati što joj se kaže.

Pravi ceh Agrokora ćemo tek vidjeti i to će biti drugi test nove frankestein koalicije. Prvi test će biti očekivane slovenske provokacija na odluku međunarodne arbitraže koja će se u najmaru ruku držati Račan-Drnovšekovih dimnjaka jer je Račan bio dovoljno lud da to parafira. Plenkovićevo stajalište je tu ispravno: mi arbitražu ne priznajemo i ne zanima nas što ćete zaključiti na tu temu. No, Slovenci, a oni će se ovdje ponašati sukladno naslovu jedne moje kolumne: “Slovenijo ime ti je Srbija!“, će od toga napraviti spektakl. Dakle, Piran, kriza u Agrokoru i onda u prosincu, rezultati arbitaže glede Ine i Mol-a, koje ćemo zacijelo izgubiti, tri su ključne toične na kojima će se testirati snaga ove Vlade. Glede pak BiH, Hrvatska opet nema baš nikakvu inicijativu, ona pobožno gleda u Bruxelles koji je trajno nesposoban rješavati ovakve probleme što smo dramatično osjetili na svojoj koži u ratu. Na hrvatskoj političkoj sceni nitko ne razumije važnost BiH za Hrvatsku niti ima nekog rješenja.

Zlatko Hasanbegović je po mom skromnom mišljenju političar koji dramatično razumije važnost BiH za Hrvatsku kao rijetko tko na našoj sceni, ali kao što ova vlast ne treba njegovo znanje u povjerenstvu za suočavanje sa prošlošću premda se radi o sjajnom povjesničaru, tako se ni ovdje ne traži njegov angažman. Pa molim Vas lijepo: niti jedan jedini hrvatski politički zatvorenik nije član povjerenstva za suočavanje s prošlošću! Pogledajte što se nama prodaje kao normalno!

Školstvo, pa onda i reforme vezane za njega trebale bi u prvom redu biti plod stručnog i dugoročnog rada, a ne političkih potkusurivanja. Međutim, kod nas je izgleda sve obrnuto. Pa pojedini ‘stručnjaci’ svoju nezamjenjivu ulogu dokazuju na ulici, a glavnu riječi u javnom prostoru vodi uvijek isti ideološki lobi. Zašto je po Vama tim krugovima potpomognutim medijima, a sada i pojedinim sindikalnim vrhuškama, toliko važno zavladati hrvatskim školstvom?

Ono što su vam u ratu topovi, tenkovi i haubice u miru su vam obrazovanje, mediji i kultura. Sad je to krajičkom mozga shvatila i desnica.

Plenković je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta prepustio Blaženki Divjak iz HNS-ove kvote. „S prosvjeda na ministarsko mjesto“, kako je dobro neki dan primijećeno o novoj ministrici. Ne ostavlja li ovo dojam krajnje neodgovornog ponašanja, da ne uporabimo teže riječi, prema ministarstvu koje je ključno za modernizaciju Hrvatske?

Pokaže li Stier svoju demonstriranu principjelnost, a Crkva čak i mimo Košića odgovornost i prema onome što zastupaju i prema budućnosti vlastie nacije, to će biti točka na kojoj bi idila ovog političkog protuprirodnog buda između HDZ-a i HNS-a mogla puknuti. Jer u igri je doslovna budućnost naše djece. Materijalistički odgoj prožet pedagogijom ala Štulhofer ili povratak korijenima, obitelji, domu, hrvatskoj tradiciji i onoj koži u kojoj se najbolje osjećamo, to će biti i to ostaje dilema koju nosi curicularna reforma. Plenković je morao vlastitoj stranci reći da neće popustiti od svojih tradicionalnih stajališta, a HNS-u je pak morao reći da će im dati autonomiju u tim pitanjima, kad im je već predao ministarstvo koje je za to nadležno. U jednom trenutku će morati pokazati koga je odlučio prevariti. To je tema na kojoj očekujem Stierovu reakciju i akciju.

Vratimo se nazad na stanje oko HDZ-a. Što se prema Vašem mišljenju krije iza Stierove ostavke? Principijelnost u zastupanju demokršćanske orijentacije, građenje pozicije za sutrašnje eventualno preuzimanje stranke ili nešto treće?

Stier će svakako nastojati dati HDZ-u demokršćanski štih ako u tome ne bude zaustavljen, a ja se bojim da će biti, jer Plenkovićev program je posve drugačiji, onda je moguća borba oko tih tema svim raspoloživim sredstvima. No, Plenković ovdje igra s bijelim figurama i pri tom računa na tešku razjedinjenost desnog korpusa. Naime, Milijan Brkić, Stier i Hasanbegović su tri posve različita svijeta.

Meni se čini da će Plenković na jesen ići na unutarstranačke izbore i da će pomesti sve uključujući i Stiera. Jer, on sada ima namireno vodstvo stranke na terenu jer su izbori bili senzacionalni, on ima potporu kompletnog Predsjedništva, vjerojatno i drugih tijela u vrhu stranke i ovo je u tom smislu idealan trenutak za micanje: Stiera, Brkićevih ljudi, do neke mjere i Čuljkovih ljudi. Sad ili nikad! Jer, ako to ne napravi, ostavi Stiera da preslaguje stranku po svojim afinitetima, i dalje Brkiću dopusti da vodi Zagreb i sve ono što Brkić drži, on će izgubiti jer će se prije ili kasnije Plenkovićevi oponentni u stranci nekako dogovoriti. Zato bi po meni do kraja godine morali imati unutarstranačke izbore u HDZ-u i tek ćemo onda imati odgovor na pitanje do kuda je u stanju ići Davor Stier.

Najnovijim preslagivanjima na političkoj sceni dobar dio prostora desne političke opcije u Hrvatskoj ostao je nepokriven. Može li nova stranka Brune Esih i dr. sc. Zlatka Hasanbegovića popuniti taj prostor modernim izričajem? Ili, drugim riječima, ima li ta nova stranka dugoročnu perspektivu, ako imamo na umu to da se do sada nije uspjela formirati s te strane niti jedna spomena vrijedna alternativa HDZ-u?

Već sam vam rekao što na scenu donose Bruna Esih i Hasanbegović. Metafiziku, golu emociju i vjeru u poštenje. To nema cijene i Hrvati, barem u Zagrebu dokazano tome vjeruju. Bruna je ostvarila senzacionalan rezultat, premda treba biti pošten pa reći da je Hasanbegović u trenutku kad je shvatio da se stvar ljulja, priskočio u pomoć i dao odlučni doprinos sjajnom rezultatu. Na njih ne treba gledati kao na otpadnike iz HDZ-a jer oni to zapravo i nisu. Ako Hrvati žele modernu pravašku stranku, a ne pravašku gerijatriju s kojom kako vidimo mladost uopće ne komunicira, onda će se odlučiti za Hasanbegovića. Dakako, oni moraju krvavo poraditi i na stranačkom programu i na svim rješenjima koje život traži i tek kad to budemo vidjeli onda ćemo moći reći kakav je njihov doseg. Mene do sada, ali niti cijelu naciju nisu prevarili i to je im je najveća karta. Ostanu li takvi do kraja ne sumnjam u njihov uspjeh.

Ali, osim poštenja će im trebati silna mudrost, jer Andrej Plenković je jedan sjajan, talentiran, školovan desetljećima u najboljim uvjetima, iznimno integentan i težak suparnik. No, kad govorimo o Plenkoviću i Hasanbegoviću po meni tu nema potrebe za ratnim trubama. Kad bi bilo pameti HDZ, Hasanbegović i Bruna uz pomoć Mosta bi mogla godinama vladati u jednoj skladnoj koaliciji. Da bi to bilo moguće nužne su promjene primarno u HDZ-u koji jediniza takvu suradnju i sve što ona nosi nije spreman.Takva suradnja naime traži veliki iskorak u odnosu na dosadašnju praksu.

Bandić je naprije najavljivao referendum o Titovu trgu, a sada je predložio da se preimenuje u Trg Republike Hrvatske. Kako to komentirate?

Da, Bandić je dugo ostao vjeran svojem laviranju, malo lijevo, malo desno, lajbek je krivo skopčan, pa budemo ga raskopčali ili ćemo gumb po gumb petljati, dok se veliki tuku mali su pod stolom, to su njegove himne i kad je sad voda došla do grla Bandić je odlučio na kraju ipak promijeniti trg. Zašto? Ako ostane na ovom stajalištu imat će nove izbore, a da ih ne izgubi i HDZ, Plenković upravo šalje u vatru Kapulicu, kojeg mnogi vide kao novog politikog tajnika umjesto Stiera, te javlja naciji da je i HDZ za promjenu trga. Da, Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih nisu uvjetovali bilo kakve razgovore o budućoj vlasti najprije promjenom Titovog trga nikad se taj trg ne bi promijenio. Nikada! No, kako su se Zlatko i Bruna pokazali posve nepotkupljivima pokazalo se da se ili mora njih poslušati ili se ide na nove izbore.

Na novim izborima bi najveći dobitnici bili Hasanbegović i moguće Sandra Švaljek, a nema dvojbe da bi HDZ prošao još gore negoli na zadnjim izborima. Da se to ne dogodi, a da se ujedno složi vlast i da se ne gubi ono što je na stolu, Bandić zacijelo u tijesnoj suradnji s HDZ-om pristaje na nešto na što ni on ni HDZ nikada ne bi pristali da nije bilo principjelnosti Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića.

D. Dijanović, O. Barišić

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save