Trakavica oko nominalnog deložiranja “najteže bijele ljubičice na svijetu” s najljepšeg zagrebačkog trga nastavlja se i ovog tjedna. Ispalo je kako Milan Bandić ipak više voli vlast nego Tita i da će, ako ne bude dodatnih iznenađenja u zagrebačkoj skupštini, trg ispred HNK uskoro nositi ime Trg Republike Hrvatske.

Bol, plač i škrgut zubi titoista nakon Bandićeve “izdaje” preplavljuje medije. Uz uobičajenu bešćutnost prema žrtvama Brozovog režima, oni koji su od njegove vlasti imali osobne i obiteljske koristi, nude javnosti nekoliko glavnih “argumenta” protiv promjene imena Trga. Prvi, najplići je kako to nije važno pitanje, a sporednim pitanjima se tobože ne treba baviti. No istovremeno, ti isti samo o tome govore.

Sudeći po nekim medijima ispada kako je potpuno nevažno pitanje to što jedan od simbolički najvažnijih trgova u demokratskoj Hrvatskoj nosi ime jugoslavenskog diktatora čije desetine tisuća žrtava leže po tenkovskim rovovima i jamama, a silno važna pitanja su natezanja oko djeteta neke pjevačice i njenog bivšeg supruga i međusobna raspodjela novca ljudi koji kruh zarađuju nogama, a ne glavom i rukama. Titoistički mediji brane Maršala pseudoanketama u kojima najčešće izvuku nekog penzionera koji dubokoumno kaže kako je on protiv bilo kakvog mijenjanja. Znači, sve što je zatečeno u trenutku kad mu se probudila ta budistička svijest, a to je bilo nakon 1945., mora ostati isto. Taj bi valja najsretniji bio da se otkada je primljen u pionire ništa nije mijenjalo i da je ostao u prvom osnovne sljedećih pedeset godina.

Ti zagovarači nemijenjanja ne objašnjavaju zašto ga je onda Broz promijenio 1946., kad ga je iz Kazališnog trga nazvao po sebi. Drugovi su bez izbora, bez referenduma, bez struke mogli sve promijeniti, preorati i nominalno i simbolički zapasati, a onda se proglašava nulta točka od koje dalje se treba ostati isto. Jak argument im je kako ulice i trgove nazvane po Josipu Brozu Titu imaju i neke druge zemlje. Pa navode Brazil, Egipat, Angolu, Ganu i nekoliko mjesta u Italiji. U većini tih zemalja vrlo je upitna razina informiranosti o liku i djelu Josipa Broza, pa ako je njima valjao kao jedina europska karika u pokretu Nesvrstanih, to ne treba automatski značiti i da ga treba slaviti demokratska Hrvatska koja je članica NATO pakta.

Uostalom, imali smo i mi Staljinove i Lenjinove ulice pa to ne znači da ih je to rehabilitiralo u očima čovječanstva. O američkom odlikovanju Draže Mihailovića, i holivudskim filmovima s početka 40-ih koji slave četnike da ne govorimo. Italija je tu posebna priča, jer je kao poražena zemlja morala progutati ne samo grijehe fašizma, već i prešutjeti masovne zločine i etničko čišćenje Talijana s istočne obale Jadrana, fojbe i otimačinu imovine u ime dobrih odnosa s Jugoslavijom, što je jedna od stvari na koje se titoisti pozivaju kada udaraju u nacionalnu žicu.

Hrvatska diplomacija bi trebala dodatno informirati dotične lokalne zajednice, od Limassola do Jodhpura i nadati se da će tu, kao i u Rusiji i Zimbabveu, preimenovati sporne ulice u ulice Republike Hrvatske. Čest argument za nemijenjanje imena Trga je da je Tito bio na strani pobjednika u Drugom svjetskom ratu. No, još veći pobjednik, štoviše glavni, po čijim je direktivama Tito i dizao ustanak i djelovao sve do 1948. bio je drug Staljin pa bi, slijedom “pobjedničke” logike, bolje bilo preimenovati ga u Staljinov trg.

Doista, velika je čast bila naći se na strani pobjednika i imati 45 godina jednopartijske diktature i planskog gospodarstva umjesto da smo se u drugoj polovici 20. stoljeća patili kao Italija, Austrija ili Norveška. Najplići pokušaj manipuliranja javnosti pri obrani lika i djela Josipa Broza je nametanje manihejske logike prema kojoj postoje samo dvije opcije – ili si za Tita ili si za Pavelića. Pa ispada kako promjena imena Trga nije antitotalitarni, civilizaciji čin, već rehabilitacija fašizma. Ta podvala je tako mizerna da ne zaslužuje nikakav dodatni komentar.

Jugoslaveni i titoisti su, u zadnjem pokušaju obrane Maršala, taktički, preko noći postali veliki tuđmanisti. Isti Tuđman koji im je inače simbol zla sada je odjednom vrhovni uzor jer nije mijenjao naziv Trga kojeg je za života uzurpirao Tito. Ali novoobraćeni tuđmanisti zadržavaju totalitarnu strukturu i u odnosu na novog uzora. Ako cijeniš Tuđmana po njima ga moraš apsolutno i slijepo smatrati nepogrešivim u svemu. Ne možeš dakle tvrditi kako je Tuđman velikan hrvatske povijesti jer je pod njim izborena samostalnost i obranjena Hrvatska, ali da se s njim u nekim stvarima ili detaljima ne slažeš. Ako ne dijeliš apsolutno svaki Tuđmanov stav nisi pravi tuđmanist, poučavaju nas danas njegovi novi obožavatelji, od SDP-ovaca do Feralovaca. Veliki očaj iskazao je i bivši predsjednik Josipović. Kao religiozni fanatik kad mu se dirne u svetinju postupa krajnje iracionalno i zadnjim trzajima apelira na “antifašizam” istog onog Pupovca kojeg je svojevremeno nazivao etnobiznismenom, pozivajući ga sada da spašava Tita kao Šesta lička nekoć u Drvaru.

Poseban obol ovoj raspravi dala je prekjučer najveća praunuka naših naroda i narodnosti, tj. unuka Najvećeg Sina, Saša Broz. Sjećamo je se iz čitanki, gdje smo malu Sašu upoznali s djedom. Danas se diktatorova unuka ismijava krezubim Rvatinama koji su valjda slabo upijali mudrost tih čitanki. Iz njene objave na društvenim mrežama: “Vjerujte mi da bi djed da vidi Rvacku danas sam svoju ploču s trga skinuo”, može se zaključiti kako je Saša ovlaštena za posthumno tumačenje djedove volje. No, djed nije želio demokratsku Hrvatsku, već komunističku Jugoslaviju.

Da je dočekao pad komunizma, završio bi kao Ceausescu. A kad kojim čudom ne bi bilo tako i da je živ dočekao demokratsku Hrvatsku, bilo bi lijepo da sam skine ploču jer ju je sam i stavio. Detalj koji se u cijeloj ovoj trakavici previđa je da je Trg nazvan po maršalu Titu za njegovog života. Nakon promjene totalitarizma, komunisti su 1946., bez referenduma, najljepši trg u Zagrebu nazvala po svom vođi koji je tada imao 54 godine. Do njegove smrti 1980. dakle, pune 34 godine, taj trg je nosio ime po živom čovjeku. Već je ta sjevernokorejska činjenica, koja današnjim mladima može zvučati zapanjujuće, dovoljna za preimenovanje i ako ostavimo po strani masovne likvidacije, diktaturu, verbalni delikt.

Osamdesetih mu je ugled bio takav da su morali donijeti poseban zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita kako bi lakše trpali u zatvor ne samo Rvatine već i sve druge diljem bivše države koji su komunističko božanstvo dovodili u pitanje. Spominjanje “Rvacke” u objavi Saše Broz tipična je gesta ohole crvene buržoazije. Kćeri i unuke zločinaca postale su kultivirane redateljice, balerine, suvremene umjetnice, kunsthistoričarke koje se u pravilu zgražaju hrvatske provincije i krezube sirotinje. Princeze komunizma pokazuju potpunu bešćutnost za žrtve režima i krajeve koji nisu imali sreću participirati u Novoj klasi, kako ju je još pedesetih nazivao Đilas. Oni koji su bili za “Rvacku” išli su pod zemlju, u zatvor, u Njemačku, na marginu.

Priča o krezubim Rvatinama je tipična manifestacija kulturnog rasizma jugoslavenske više klase, jednako odvratna kao kad danas tajkunska mladež iz skupocjenih automobila pljune na sirotinju. Eto to je moralna razina (post) jugoslavenske ljevice. Elitizam crvene buržoazije, prijezir prema materijalno i kulturno zakinutima u režimu u kojem su oni cvjetali, ne razbijajući, primjerice, glavu time da seljaci u Jugoslaviji nisu imali zdravstveno osiguranje do sedamdesetih i da ta krezubost kojoj su se rugali ima i klasno objašnjenje. Nakon Unukine poslanice, s punim pravom bismo mogli predložiti da se odabere naziv Trg djeda Saše Broz, ili da se ona preimenuje u Saša Republike Hrvatske. Bandić je trg mogao i nazvati “Trg žrtava maršala Tita” i svi bi bili zadovoljni.

Demokratska hrvatska javnost jer je zločinac konačno imenovan kao takav i jer su žrtve dobile zadovoljštinu, a titoisti jer oni ionako ne vide njegove žrtve. Tu imaju moralnu slijepu mrlju pa bi vidjeli kao i do sada samo “Trg … maršala Tita”. Kontradiktorno je da se posljednji titoisti protive novom imenu jer po njima ionako ne bi bilo Republike Hrvatske da nije bilo Tita. Dakle ime se supstancijalno nije ni promijenilo već je samo iskorišten drugi naziv za istu stvar. Iako se javno borio za jednopartijsku komunističku Jugoslaviju, ispada da je Tito ustvari bio za demokratsku Hrvatsku. Kad stave zube i upiju mudrost iz starih čitanki i Rvatine će to shvatiti.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save