DUJMOVIĆ: Jesu li Jandroković i Stier odgovorni u Kosoričinom potpisu na arbitražu?
Gordan Jandroković je bio šef hrvatske diplomacije, a Ivo Davor Stier specijalni pregovarač hrvatske premijerke 2009. godine kada je potpisan odlazak na arbitražu koja je bila tako koncipirana da smo morali izgubiti. Zašto ih se danas nitko ne usudi ništa pitati o ovoj sramoti i njihovoj odgovornosti?
Dakako da nije Ivica Račan bez krivnje u ovoj tragediji glede Piranskog zaljeva i mediji ga ovih dana s razlogom apostrofiraju kao čovjeka koji je otvorio sezonu rasprodaje Piranskog zaljeva, jer je on prvi pokazao Slovencima da postoje kod nas budale i izdajice koji su kadri čak i potpisati predaju vlastitog teritorija, no ovoga puta imamo ljude koji su odgovorniji od Račana.
Osim toga, njegov “dimnjak“ koji bi Slovencima omogućio ono što oni traže u konačnici je Parlament odbio, skočio je Budiša, a ako se sjećate, upravo je Zdravko Tomac kao šef parlamentarnog Odbora za vanjsku politiku inzistirao da se Račanov paraf ne legalizira. I tako je bilo.
U tom smislu, tragedija s Ivicom Račanom koji nikada nije razabrao da je premijer države Hrvatske, leži u tome da slovenski mediji navode izjave pojedinih dužnosnika koji tvrde da sada nisu dobili praktički ništa u odnosu na ono što im je Račan nudio! Zamislite tog idiotizma, te izdaje, tog nerazumijevanja nacionalnog suvereniteta i nacionalne odgovornosti!
Arbitraža daje Slovencima tri četvrtine Piranskog zaljeva, a Račan im je nudio i više! Dakle, Račanova izdajnička uloga je evidentna, njegova odgovornost i krivnja su neupitne, no samo želim svratiti pozornost na činjenicu da Ivica Račan ovdje nije jedini negativac, a mediji to vješto iskrivljavaju, šuteći o ljudima koji su 2009. godine sudjelovali u ovoj aferi svih afera koja prijeti da izgubimo ozbiljan komad zemlje.
Dakle, Račan je Slovencima pokazao da hrvatska politika nije jedinstvena u obrani nacionalnih interesa i da se može naći idiota i izdajnika koji bi Ljubljani bili od koristi. Kada su to shvatili, uzeli su u ruke alate koji su im bili na raspolaganju i počeli Hrvatsku ucjenjivati čekajući ključni trenutak ulaska Hrvatske u Uniju.
Ivo Sanader danas svjedoči da mu je slovenski kolega rekao da nikada Ljubljana neće dopustiti ulazak Hrvatske u Uniju dok im ne predamo Piran i ako je vjerovati Sanaderu, on je to bez razmišljanja odbio.
Tri mjeseca kasnije Jadranka Kosor je potpisala ono što je Sanader odbio i ono što nitko normalan ne bi potpisao. Jadranka Kosor je, dakle, potpisala: da Hrvatska pristaje ići na arbitražu glede Piranskog zaljeva u kontekstu traženja rješenja po principu ”junciona“, odnosno, traženja koridora za slovensku stranu. Govorimo dakle o koridoru, jer je to jedini ispravan prijevod, traženja, dakle, koridora sa slovenske strane u Piranskom zhaljevu.
Svjesni da nema nikakve šanse da izgube arbitražu, nakon što je na ”juncion“ Jadranka Kosor stavila potpis, Slovenci su podigli rampu i mi smo ušli u Uniju. Moram priznati da tada ništa nije bilo ovako razvidno, jer se nas uvjeravalo najprije da to nije tako potpisano, a onda i to da se ”junction“ ne prevodi kao koridor, odnosno, kontakt i da će, naravno, sve biti u redu. Jadranka Kosor je, istini za volju, imala izuzetno tešku situaciju jer joj je Josipović podlo iza leđa već organizirao moguće nove izbore radeći na njenom rušenju kao i famozna ”Facebook revolucija”. Pod egidom da Kosorica nije sposobna uvesti zemlju u Uniju Josipović je već započeo konzultacije s oporbom glede mogućih novih izbora! To se u ovoj zemlji zaborava, ne smije izgubiti iz vida.
Stiješnjena između domaće izdaje gdje se faktički ruši Vladu jer da je nesposobna uvesti zemlju u Uniju i nove vanjskopolitičke podvale u vidu stvaranja novih planova o zajednici zemalja zapadnog Balkana na čemu je ponovo, dakako, ustrajno radila Britanija (sjetite se jugosfere!), Kosorica je svoj potpis stavila na arbitražu i njena krivica je u tom smislu evidentna i nezbrisiva. Iako je bila u groznoj situaciji!
No i ljudi koji su sudjelovali u pregovorima i koji su bili u to involvirani do kraja, sasvim sigurno znali su što se potpisuje. Tu u prvom redu mislim na tadašnjeg ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića, ali i na Ivu Davora Stiera koji je tada bio specijalni savjetnik i pregovarač Jadranke Kosor! Ako običan svijet nije znao što je potpisano, Jandroković kao šef hrvatske diplomacije i Stier kao tadašnji premijerkin specijalac morali su znati!
Ali, pogledajte tu podlost hrvatskih medija: da ne bi komadić pozlate otpao i sa sadašnje Vlade, o ovoj goloj istini mudro se šuti i mediji sve svaljuju na Račana! Koja perfidija! Što je radio ministar vanjskih poslova u ono inkriminirano vrijeme? Što je sugerirao Jadranki Kosor? Kakve naputke je dao svojim službama glede ovih pregovora? Je li i zašto je Stier savjetovao Kosorici da potpiše sporazum za koji je mogao pretpostaviti do čega će dovesti?
Ivo Sanader je doista odmah rekao da je taj potpis katastrofalan, da ga on ne bi stavio na takav dokument i da ga, uostalom i nije htio potpisati jer je izdajnički i naravno da mu nitko nije vjerovao, jer dok ga je slušao, imao je ispred sebe sliku gdje Sanader i Hernady usred restorana izmjenjuju neke kuverte! Mogao je Sanader grlo razderati, ali nitko mu ne bi vjerovao jer je izgubio svaku vjerodostojnost. Danas vidimo da je u ovoj priči bio u pravu.
Andrej Plenković za sada se drži dobro, čvrsto stoji na tome da smo mi odbacili arbitražu, da je to napravio hrvatski Parlament i da o tome nema rasprave. Isto je rekla i hrvatska Predsjednica, a može se razabrati da nam Amerika daje podršku u tome.
Dakle, trenutno nema puno straha: mi arbitražu ne priznajemo, ako pak Slovenci krenu silom, za očekivati je da će Božinović biti jednako ekspeditivan kao kada se radi o problematičnim tekstovima na Facebooku! Dakako da će takvo naše ignoriranje izazvati bijes Ljubljane i da nas očekuju ne samo incidenti nego i njihova osveta zbog toga što odbijamo arbitražu. Pri tome valja reći da je sudac Kolakušić posve u pravu kada tvrdi da je ova odluka sramota međunarodnog suda koji je teško kompromitiran činjenicom da su neki njegovi sudci bili u dosluhu sa slovenskom stranom, no što ako sada Ljubljana nakon našeg odbijanja raskine Sporazum o bržem protoku prometa preko granica? Hoće li nam upropastiti sezonu? I kako se nositi s činjenicom da Berlin daje gotovo izazivačku podršku Ljubljani?
Kako bilo da bilo, treba ostati čvrst i postojan, jer se radi o komadu nacionalnog teritorija. Ako, dakle, jučer u tom smislu nismo ništa izgubili jer arbitražu ne priznajemo, to ne znači da unatoč tome nismo napravili nepopravljivu štetu. Naime, mi ćemo prije ili kasnije morati ići na neku novu arbitražu, jer je ovakvo rješenje neodrživo. U tom smislu mi ćemo u novoj arbitraži stajati neusporedivo lošije negoli prije ove arbitraže, jer će svi suci imati ispred sebe na dugih gotovo 400 stranica ispisanu presudu po kojoj je Piranski zaljev praktički slovenski. U tom smislu će biti neopisivo teško napraviti potpuni obrat.
Jadranka Kosor je toga dana cvala, u onoj crvenoj haljini zaigrana kao srednjoškolka sa zanosnim pogledom uprtog u Pahora, izgledala je kao zaljubljena srednjoškolka na prvom sastanku. Fantastično je neodgovorno i neshvatljivo kako nije imala baš nikakve zadrške! Njezina odgovornost za ovu svinjariju je, dakako, ogromna, uostalom, ona je odlazak na ovakvu arbitražu i potpisala. No, ona je potpisala ono što joj je sugerirano, ono što je ispregovarano i ono što joj je objašnjeno kao razložno, potrebno i dakako, kao nešto što je neupitno u našem interesu.
Te detalje, te dogovore ispod radara, te prve, druge i treće draftove arbitražnog sporazuma, sve što je dovelo do toga da se gospođa s kemijskom u ruci može šetati u crvenoj haljini po trakošćanskom dvorcu, za svu tu pripremu ove tragedije odgovornost i zapovjednu i konkretnu svakako snosi tadašnji ministar vanjskih poslova Jandroković, ali i Ivo Davor Stier. Tko u kojem omjeru njih dvojica znaju najbolje. Hoće li se netko usuditi zatražiti od njih objašnjenje svoje uloge u ovoj sramoti stoljeća?
Autor: Tihomir Dujmović/direktno.hr
