Riječ na promociji knjige Slavice Bilić „ Prsten mira i majčinske ljubavi“ memoarskim sjećanjima na Bedem ljubavi mirotvorni pokret majki iz 1991.

{jathumbnail off}Tko god nastoji razumijeti vrijeme početka rata u Hrvatskoj 1991. teško može izbjeći „Bedem ljubavi“ pokret majki za mir. Riječ je o pokretu nastalom kao reakcija na ratnu prijetnju i tragične događaje koji su obilježili suvremenu hrvatsku povijest devedesetih godina 20 stoljeća. Mada se radi o građanskoj inicijativi koju su obilježile i masovnost i oduševljenje ipak je činjenica da se bitne značajke tog pokreta u Hrvatskoj danas prešućuju. Za svjedoke i sudionice nema dvojbe da je riječ o sramotnom, žalosnom i ignorantskom odnosu.

Razlog ovakvom stanju leži u nepobitnoj istini da se niz važnih događaja i ljudi iz hrvatske povijesti posreduje ideološkim obrascima koji su padom komunističko-socijalističkog sustava i država te padom berlinskog zida doživjeli svoj fijasko. Riječ je o svojevrsnom anakronizmu koji nema svoj pandan u drugim post-socijalističkim i komunističkim zemljama  koje su iz vremena Varšavskog pakta prešle trnovit put do svog ulaska u EU.

Hrvatski put nije bio ništa manje trnovit dapače u mnogočemu bio je i teži a ipak navedeni ideološki obrasci dominiraju našim javnim prostorom. Umjesto bavljenja vitalnim problemima društva svjedočimo kako se s vrhova vlasti raspiruju stare vatre i ideološki sukobi koji ukazuju na njezinu potpunu nekompetentnost.

Bedem ljubavi o kojem u knjizi „Prsten mira i majčinske ljubavi“ piše njezina legendarna Predsjednica Slavica Bilić nastao je spontano i rađao se tijekom cijele 1991 godine. Njegovo geslo s kojim je stekao respekt i utjecaj bilo je „Vratite nam naše sinove“! Broj majki koje su sa zebnjom osluškivale najavu ratnih događaja svakodnevno je rastao posebice nakon slovenske epizode kao uvoda u ratove na tlu bivše države. Sila kojom je ponajprije raspolagala JNA bila je u rukama onih koji se sa padom berlinskog zida nisu mirili i koji su do zadnjeg časa očekivali „bratsku pomoć“ iz Moskve. Da je bilo po njima te da je zapad pristao na „sređivanje“ u Jugoslaviji i majke i njihovi sinovi bili bi grubo maknuti sa scene. Kako se kotač povijesti ipak i nasuprot jakim centrima moći nije mogao zaustaviti došlo je do neizbježnog sudara autentičnog pokreta majki protiv rata i za svoje sinove te JNA i njezinog elitnog borbenog odijela KOS-a. Na temelju javno upućenog apela majkama putem HRTV i emisije koju je vodila Hloverka Novak-Srzić ( HRTV-„Slikom na sliku“ ) organiziran je skup na kojem se okupila kritična masa od nekoliko stotina majki spremnih na prosvjede i akcije. Taj je skup održan u znanoj zgradi INE u Šubićevoj ulici u Zagrebu ( znanoj po povijesnoj odluci Sabora R.H. o razdruživanju svih sveza s SFRJ ) i na njemu je dogovoren odlazak majki u Beograd te poziv majkama iz ostalih sredina bivše države da se odlasku pridruže. U uvjetima krajnje logističke ogranićenosti, s neupitnom distancom naspram tadašnje vlasti R.H. odlučeno je da u Beograd krenu samo majke sinova koji se nalaze u JNA. Na prvom je okupljanju upozoreno na prisutne agente UDBE te se inzistiralo da pokret čine samo majke. Ovo je bilo višestruko važno jer je time smanjena mogućnost KOS-a i raznih agentura da se akcija razbije na samom startu.

Posebice je važna bila činjenica da je Bedem ljubavi kao pokret u nastajanju povela i odlučno mu dala osobni pečat Slavica Bilić. Bila je ne samo hrabra i odlučna već i mudra te spremna na razna iskušenja. Tih je što su žene dolazile bliže Beogradu bilo sve više da bi ludilo KOS-ovske manipulacije i maltretiranja doživjelo vrhunac za boravka u dvorani Garde u Topčideru u koji su vlasti odvele autobuse i majke pristigle iz raznih krajeva Jugoslavije. Velikom broju majki ubrzo je Slavica Bilić postala istinski predvodnik a KOS-u i generalima Negovanoviću i Vasilijeviću glavna meta koju se nastojalo svim sredstvima odvojiti od većine. Bilo bi prirodno da našu povijesnu znanost zanimaju dokumenti o događajima u Beogradu. Kako je i zašto vrh JNA odveo majke u dvoranu Garde, kako se dogodilo da usred ljeta u dvorani bude uključeno grijanje i kakvim se sve metodama služio KOS u nastojanju da pokret razbije, razjedini i kompromitira.

Taj je događaj po prvi puta u proteklih više od 20 godina opisan u knjizi Slavice Bilić no ostaje činjenica da se do audio i video zapisa koji sigurno postoje u arhivima JNA i KOS-a do dana današnjeg nije došlo. Oni koje smo spomenuli na početku ove recenzije a koji hrvatskoj javnosti našu povijest posreduju ideološkim obrascima iz vremena 1945-1990 sigurno ne brinu o dokumentima iz vremena Bedema ljubavi a majke i svjedoci koje to itekako zanima društevno su marginalizirani i još k tome izloženi sramotnim objedama.

Jedna od sramnih objeda koju je još u samom nastanku Bedema lansirao KOS a koju recikliraju pojedinci kao Žarko Puhovski i novo nastali „dokumentacioni“ centri jest ona o tome kako je Bedem ljubavi izvlačio mladiće iz jedne da bi ih slao u drugu vojsku! To su Generali Negovanović i Vasilijević govorili od prvog dana ne očekujući da će se hrvatskim majkama pridružiti i majke iz drugih djelova Jugoslavije te i iz same Srbije. Kad je postalo bjelodano da je Bedem predvođen Slavicom objedinio strepnje i brigu majki iz cijele države ova je objeda prestala no nju su 15 godina nakon vrhunca Bedema obnovili upravo navedeni „dokumentaristi“ i Žarko Puhovski.

Nisu doduše vodili računa o izvoru te sramne teze kao ni o stvarnom raspoloženju u Bedemu ljubavi okupljenih majki. Istina je međutim da za razliku od majki i Slavice Bilić u onim dramatičnim i nadasve opasnim danima nikog pa ni g. Žarka Puhovskog i falange trabanata nije bilo nigdje ni kad su hrvatski ni mladići ostalih nacionalnosti panično napuštali JNA niti kasnije. Oni su s interpretacijom svojih „svjedočanstava“ počeli tek kad je sve već davno bilo gotovo i kad je servisiranje tzv. 3 siječanjske politike osiguralo novac i logistiku kakvu za svo svoje vrijeme Bedem ljubavi nije mogao ni sanjati. Tad se odjednom broj „mirotvoraca“ i „hrabrih aktivista“ povećao do za svjedoke puta u Beograd i Bruxelles nepojmljivih razmjera. Istina je da majke iz 1991.nikad i nigdje nisu mogle sresti te novokomponirane „aktiviste“. Njih tada kad je trebalo i hrabrosti i odlučnosti da se ustraje jednostavno nije bilo nigdje. Posebice ne u autobusima kojima su putovale u Beograd ili kasnije u Bruxelles i europska središta moći, posebice ne u dvorani Garde na Topčideru u Beogradu ili na zboru u Zagrebu gdje je okupljeno mnoštvo nakon nezaboravnih govora Nedjeljka Fabrija, Paje Kanižaja i Vlade Gotovca s zebnjom iščekivalo povratak majki iz Beograda. Utoliko je put u Beograd i skup pred zgradom nekadašnjeg Hrvatskog Radiše na Krešimirovom trgu u Zagrebu i to pred sjedištem tadašnje Komande V vojne oblasti JNA bio točka zrenja pokreta i istinske ljubavi i vjere hrvatskih majki. Ovo je jednostavna i povijesna istina.

U trenutku kad je pokret Bedem ljubavi dosegao svoj vrhunac ugled i povjerenje koje je Slavica Bilić imala u svim slojevima društva i to od hrvatske sirotinje do vrhova vlasti bio je neupitan. Razlog nije samo u dramatićnosti vremena već ne manje u odmjerenosti, skromnosti i odgovornosti koja ju je resila. Ovo se najbolje moglo vidjeti u trenucima iskušenja ne samo prema vrhu KOS-a i JNA već i odnosu prema vodstvu Republike Hrvatske. Svaki autentični pokret nalaže distancu prema svakoj vlasti a u uvjetima brutalnog napada na Hrvatsku to je značilo snagu karaktera i silnu mudrost. Za razliku od neiskusnih pojedinki okupljenih u spontani pokret Slavica Bilić je inzistirala na samostalnosti i nezavisnosti pokreta posebno u kreiranju akcija i brizi za mladiće drugih nacionalnosti zahvaćenih ratnim događanjima. Upravo ta distanca i mudrost bile su povod nesuglasicama u vođenju pokreta. Istina je da je Slavica Bilić svoje vođenje Bedema ljubavi i to nakon bitnih uspjeha u europskim središtima te susreta s čelnicima Europske Unije okončala razlazom u znaku optužbi da radi protiv hrvatskog vodstva !! To naravno nije bila istina a ništa nije moglo bolje posvjedočiti laž takve optužbe od onog što je kasnije uslijedilo. Najprije je Slavica tiho kako je došla na javnu scenu sišla s nje. Bez repova ili galame i objeda prema bilo kome. Vratila se svom pozivu patronažne sestre i nastavila živjeti jednako skromno kao i prije Bedema ljubavi. Kad je nakon nekoliko godina postalo poželjno pljuvati po prvom Predsjedniku Republike Dr. Franji Tuđmanu nije joj palo na pamet sudjelovati u takvu zboru. Da je samo jednom gestom naznačila kakvom je optužbom okončano njezino vrijeme u pokretu majki protiv JNA i KOS-a bila bi itekako prihvaćena od medija i nove vlasti. To se nije dogodilo ni tada ni do današnjih dana. Takvom ljudskom i karakternom vrlinom sačuvala je trajno poštovanje. Uvjeren sam kako joj to poštovanje i ugled među narodom nitko ni u buduće neće i nemože umanjiti.

Na dan promocije knjige gospođe Bilić u Splitu bilo je za pretpostaviti interes hrvatskih medija za taj događaj. On je izostao. Bez želje da se za to nekog poimence krivi činjenica je da se na takav način prešućuje jedno časno vrijeme i jedan autentični pokret kakav bi s ponosom isticale mnoge zemlje s znatno većom tradicijom  građanskih i humanitarnih pokreta. Činjenica da je Hrvatska udruga Benedikt prihvatila organizaciju promocije knjige „Prsten mira i majčinske ljubavi„ služi joj na diku. Znala je naime u vremenu kaosa ustrajati na istini i lučiti vrijedno od manje vrijednog. Časno od profanog.

Vladimir Bogdanić

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save