Zlatko Sudac: Neka vam niti jedan dan ne prođe, a da ne zastanete u tišini pred Gospodinom
‘Što znači biti karizmatik? To znači vjerovati Gospodinu Isusu Kristu živome i uskrslome, dopustiti da naše srce zahvati dubina Duha Božjeg i onda svatko po svojim darovima i sposobnostima, talentima koje nam je Gospodin dao, služiti nadohvat Crkvi vjernom Božjem narodu.’
{jathumbnail off}Možete li, iz svoje dosadašnje djelatnosti i iz saznanja kako Vas ljudi doživljavaju u domovinskoj i svjetskoj javnosti, za sebe reći da ste karizmatik?
vlč. Z. SUDAC: Kao prvo želim objašnjenjem rasteretiti riječ karizma – karizmatik – karizmatičan. Ovi su pojmovi zadnje vrijeme pomalo opterećeni, ali tome nije kriva Crkva, već određeni neobjektivni ili krivi pristupi karizmama i službama u Crkvi.
Što znači biti karizmatik? To znači vjerovati Gospodinu Isusu Kristu živome i uskrslome, dopustiti da naše srce zahvati dubina Duha Božjeg i onda svatko po svojim darovima i sposobnostima, talentima koje nam je Gospodin dao, služiti nadohvat Crkvi vjernom Božjem narodu.
Karizmi je u Crkvi bilo i bit će ih. Ja sebe doživljavam kao svećenika i nisam nešto više niti manje, nego svećenik u službi Crkve Božje. Ako se želi raspravljati o karizmama, mišljenja sam da trebamo slušati smjernice naših biskupa koji su se izjasnili glede problematike o karizmama, karizmatskim seminarima i ostalim manifestacijama koje su se na temelju karizmi u zadnje vrijeme ostvarivale na našem području.
Što mislite zašto je u posljednje vrijeme na našem području toliko atraktivno sve ono što poziva i potiče na karizmatski nastup u našem društvu?
vlč. Z. SUDAC: Ako neki čovjek zaista iz iskustva svjedoči, govori o snazi Duha i onome što je Bog izveo u njegovom životu, možemo li odmah pravilno to nazvati karizmatskim nastupom? Ja bih to radije nazvao svjedočkim nastupom. U današnje doba ljudi zaista traže svjedoke, oni žele osobni susret s Gospodinom, jer ih samo On može iznutra duboko zahvatiti i promijeniti. Svi smo mi službenici Gospodnji, pogotovo biskupi, pa svećenici, a onda i svaki vjernik. Svjedočiti Krista živog u svom životu – to je pravi karizmatski nastup u normalnosti i svemu onome što se doživljava u svakodnevici života. Posebni seminari, nastupi, duhovne obnove i vježbe – vrlo su potrebni. Mislim da je to jedno osvježenje duha. Biskupi nisu protiv toga, samo žele da se takvi događaji odvijaju po određenim smjernicama i uz dopuštenje lokalnog biskupa.
Uočavate li Vi razliku između takvih karizmatskih nastupa, bilo Vaših ili drugih protagonista poput Manjackala, Rufuza i dr., i redovitog pastorala kojim se, osobito župnici, ustrajno trude prenijeti vjeru?
vlč. Z. SUDAC: Ljudi traže iskustvo Boga i svećenike koji će govoriti iz srca, i to one stvari koje su danas aktualne i potrebne našem narodu i ljudima vjere. Duboko sam uvjeren da postoji određena razlika između mojih nastupa i nastupa drugih na njihovim seminarima. Ja zapravo u Hrvatskoj nisam imao ni jedan seminar ili javno okupljanje. Ako nešto slično činim onda su to duhovne vježbe koje traju šest dana u sklopu duhovnog centra “Betanija”. Na takvom djelovanju i održavanju takvih duhovnih vježbi inzistira i moj biskup, mons. Valter.
Moje duhovne nastupe i govore pokušavam usmjeriti k tome da ljudi zažive svoj vjernički život u svojim župama, gdje je sjeme njihove vjere i duhovnog života i niklo. To što sam imao “seminar” u Zagrebu i nastup u Vukovaru, zapravo je bilo slavljenje sv. mise i izricanje molitve za sve naše nastradale. To, naime, nije bio seminar, već susret s ljudima koji žive u toj župi. Htio sam im dati poticaj za nadu, molitvu, za oproštenje i ljubav. U Zagrebu sam zapravo održao duhovne vježbe “zatvorenog tipa”, isključivo za jednu grupaciju ljudi: za naše branitelje i njihove obitelji, invalide Domovinskog rata. Te su duhovne vježbe trajale više dana, gotovo cijeli tjedan.
Seminari su također korisni, ali se mogu i krivo shvatiti. U zadnje vrijeme se poimaju kao nešto što je “puklo” u tom trenutku, poput nekog hita – to je aktualno, a kad sve prođe i sve se smiri, zanos i odluke splasnu. Duhovne vježbe žele čovjeka integrirati u župu; za takav rad s ljudima imamo više vremena jer duže traju. Tada se čovjek ima vremena susresti sa sobom, sa svojim problemima, razmišljati o tome kako se više aktivirati u župi. Na taj način odvojiti jedno vrijeme i izložiti se Bogu uvelike koristi ljudima za donošenje odluka u osobnom življenju vjere, kao i na planu župe i zajednice. Za jednu župsku zajednicu to može biti veliki blagoslov.
Osjećate li razlike u svom djelovanju prema ljudima u Hrvatskoj i ljudima u Americi?
vlč. Z. SUDAC:Postoji velika razlika. U Americi žive ljudi različitih mentaliteta. To je poput jedne velike zdjele u kojoj se miješaju nacije cijeloga svijeta. U Americi je demokracija razvijena na drukčiji način nego u nas. Postoji velika sloboda izražavanja, a sve to zahtijeva drugačiji pastoralni pristup i način rada s vjernicima. Naravno, da će i svećenik onda prilagoditi svoje nastupe i propovijedi. Svaka sredina, svaka država SAD-a zahtijeva drukčije ideološko i metodološko osmišljavanje nastupa, seminara ili duhovne obnove. Ono što je najbitnije jesu sakramenti, ljubav prema Mariji, poslušnost Sv. Ocu i Katoličkoj crkvi. To su tri stožera na kojima stoji katoličanstvo. U Americi te stvari jako naglašavaju pa sam primijetio da je tamo to potrebno.
U naših ljudi u Hrvatskoj problemi su drukčije naravi. Tu postoje primjerice socijalni problemi: nezaposlenost, mladi koji imaju problema s drogom i drugim ovisnostima, nezadovoljstvo, razne frustracije, problemi branitelja, oboljelih od trauma iz Domovinskog rata…
Tu čovjeka treba razumijeti i voljeti, oprostiti mu i dati poticaj da nađe u sebi snage za oproštenje i suživot, i da oni koji su katolici, u sakramentima i u zajedništvu s Katoličkom crkvom, nastave novim putem koji je otvoren za budućnost mladih i naših obitelji.
Kako Vi doživljavate da Vas drugi ljudi doživljavaju?
vlč. Z. SUDAC: Želim reći samo ovo: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati, jesu li Božji ili nisu. Svoj život potpuno prepuštam u ruke Božje. Ja ću činiti sve što moj biskup i moja Crkva od mene traže. Nije mi teško poslušati biskupa i nadasve volim služiti Katoličkoj crkvi – Crkvi kojoj vjerujem, volim služiti Gospodinu. Ono što me čini radosnim jest raditi s ljudima; ući “pod kožu” problema svakog čovjeka, svakom pristupiti osobno. Dakle ne objektivno, nego osobno imati kontakt s ljudima i živjeti svoje svećeništvo u svoj njegovoj širini, punini i kreativnosti koje nam vatikanski koncil i dokumenti Katoličke crkve nude.
Je li to naporno i zahtjevno?
vlč. Z. SUDAC: Naporno jest, ali je i vrlo radosno, ispunjavajuće. Mogu reći da sam zaista sretan i da svoj život ne bih mijenjao ni za jedan drugi.
Vaša poruka mladima i našim čitateljima?
vlč. Z. SUDAC: Budite mudri i kritični! Ne dopustite da vama manipuliraju. Nadasve budite ljudi velikog srca i širine, razumijevanja i tolerancije. Trebamo poštene i marljive ljude, otvorene za rad i izazove u životu. One koji će tražiti nešto novo! I još nešto: molim vas, molite, molite! Neka vam niti jedan dan ne prođe, a da ne zastanete u tišini pred Gospodinom. Imajte svoj osobni susret i kontakt s njim u molitvi. Sve vas puno pozdravljam i želim vam puno Božjeg blagoslova, mira i radosti!
Članak je u cijelosti preuzet sa portala Međugorje.info.
Autor: A.Š./Međugorje.info
