NIKOLA MILANOVIĆ: Zagađeni svijet
Mrak se spuštao sa zapada. To je stanovnicima H. tjeralo jezu u kosti, jer je uvijek donosilo probleme poput, primjerice, višednevnog čučanja u zatvorenim prostorima i čekanja da se raziđu otrovne pare pristigle zapadnim vjetrovima nošenim oblacima.
Ma tko bi svojevremeno mogao i pomisliti da će ti, u početku ugodni zapadni vjetrovi, postati tako pogubni. Da će baš oni, čijem se blagotvornom milovanju prosječan čovjek sve donedavno često izlagao, donijeti pravu kataklizmu. I drugi su oblaci, naravno, još uvijek bili opasni. Međutim, njihovi su se otrovi danas pronalazili samo u tragovima. Tako se na nekim područjima događalo da bi iz dubine bazdile davno istresene supstance, koje su nekoć pokosile stotine tisuća a dobro upućeni spominju sveukupno i više od sto milijuna ljudi, još uvijek šireći otrovne crvene pare koje su gušile i sputavale ljude željne normalnog života, povlačeći ih, iz dana u dan, sve dublje u egzistencijalni ponor.
Međutim, iako su u H. poremećena crvena isparavanja bila posebno jaka i učestala, utješno je bilo što su svi znali da je samo pitanje vremena kad će ona prestati: točno u onome trenutku kad davno istreseni otrov, poput gladnog i obnevidjelog kanibala, poždere sam sebe. Za drugo, radikalnije rješenje, stanovnici H., čini se, nisu imali ni snage ni umijeća.
Nasuprot tome, danas još opasniji bijahu ovi oblaci koji su dolazili sa zapada. Čovjek ih ne bi niti primjećivao, a oni bi, malo po malo, sipali svoj otrovni sadržaj šireći među pučanstvom razne boleštine. Neki su bili uvjereni da su ti oblaci znatnim dijelom bili sastavljeni od mikroskopski fine i neizmjerno otrovne prašine koja je kuljala iz golemih tvorničkih dimnjaka, a tek manjim dijelom od vodene pare. Bilo je to, naravno, na razini teorije zavjere, ali držalo se da ipak nije daleko od istine.
Strahotne okolnosti potpuno su promijenile klimu koja je postala nepredvidljiva i, još više, nepodnošljiva pa uopće ne čudi da je utjecala i na velike promjene u društvu. Dogodio se veliki pomak u stranu od svega do jučer općeprihvaćenog i normalnog. Osim toga, otrovna isparavanja prouzročila su brojne mutacije na svima koji su bili neoprezni, znatiželjni ili, zahvaljujući lošem odgoju, manje otporni.
Dovoljno je bilo samo nekoliko puta izložiti se utjecaju pogubnih sadržaja pa da se na čovjeku počnu primjećivati promjene. Najprije se i najčešće to manifestiralo na misaonom području. Zato jadnik, onako zatrovan, sam ništa nije ni mogao primijetiti. Slijedile su, logično, promjene u ponašanju, a ponekad čak i u izgledu. Tako danas ni ovdje nije bila rijetkost susresti mutanta za kojeg niste mogli znati je li, primjerice, muško ili žensko.
Na zapadu je, kažu upućeni, bilo puno gore. Govorilo se da su tamo malobrojni mutanti u potpunosti preuzeli tvornice laži te da su iz njih najvećim mogućim intenzitetom sipali otrove i zagađivali ono još malo preostalog čistog zraka. Navodno su obični ljudi, koji su razvili imunitet na takvo otrovno okružje, živjeli u strahu zbog novostvorenog demona političke korektnosti uparenog s rastezljivim i gotovo svugdje (selektivno) primjenjivim zloduhom govora mržnje. Tako se dogodilo da se u velikoj zapadnjačkoj brizi za svekolika prava potpuno izgubio osjećaj za pravdu, pa se razvila prava umjetnost izigravanje iste. Stoga su mutanti imali pravo činiti što god žele. Obični ljudi, na žalost, nisu bili te sreće.
Srećom, takve se stvari još nisu događale u ovim krajevima, iako se osjećao sve snažniji pritisak. Posebno su se ljudi nelagodno osjećali kad bi promatrali kakvu skupinu mutanata kako agresivno traže kojekakva prava koja to nisu bila, ali su sustavnim trovanjem atmosfere, u glavama običnih ljudi postajala. U početku, naravno, nije bilo tako.
Počelo je plaho i gotovo sramežljivo. Postupno se rušila barijera za barijerom, a u zakone ugrađivala odredba za odredbom. Vremenom je, kako to obično biva kad jedna strana sve više i agresivnije traži a druga se povlači i popušta, sve eskaliralo. Obični se ljudi više nisu smjeli suprotstaviti, jer su mutanti na svim područjima bili zaštićeni zakonom. Osim toga, pod utjecajem otrovnih isparavanja, sve veći broj običnih ljudi odobravao je njihovo ponašanje. Neki su se čak počeli pretvarati u mutante – jedni zaista bijahu zatrovani, no drugi su glumili da su mutanti jer je to postalo probitačno i cool.
Zagađenje je vremenom sve više uzimalo maha. Odjednom se potpuno promijenio diskurs. Otrovni plinovi za koje su do jučer svi znali da su štetni i pogubni, sad se nazivahu naravnima i poželjnima. Sad su svi tako trubili. Štoviše, morali su tako trubiti. Svaka disonanca zatirana je u samom korjenu. Ljudi su vremenom postajali sve zatrovaniji, a da veći dio, kako već rekosmo, to nije niti primjećivao. Ako su u početku i znali što se događa, kasnije ih nije bila briga.
Posebno su bile ugrožene obitelji u koje se nezaustavljivo zavlačio otrovni smrad prijeteći da će ih zagušiti i izobličiti te u konačnici potpuno uništiti. Čak se u školama počelo učiti, i to od najranije dobi, da su otrovni plinovi normalni i poželjni. I djecu su počeli o tome lagati, a poznato je da su baš ta nevina i neizgrađena bića, najosjetljivija na sustavno trovanje.
I tako se, korak po korak, u nesretnoj H. gradio novi, potpuno zagađeni svijet.
Napomena: Radnja priče se odvija u dalekoj budućnosti, u izmišljenoj zemlji H. Stoga je slučajna svaka moguća sličnost s današnjim društvenim okružjem.
NIKOLA MILANOVIĆ/MISIJA
