Christophe Dolbeau: Stravične Udbine metode
Promatrajući veliki popis zločina, posebice ubojstava koje su agenti UDBA-e počinili u inozemstvu, ne može se ne primijetiti velika količina zlobe koja karakterizira ubojice. Vrlo često su hrvatske žrtve bile izdane od strane prijatelja, a ubojice su ih ubijale bombom ili im je prerezan vrat, a nekima je čak glava razbijena sjekirom
{jathumbnail off}Nedavni diplomatski spor između Berlina i Zagreba, kao i upadljiva odsutnost njemačke kancelarke Angele Merkel tijekom svečanosti 1. srpnja 2013, kojim je obilježen ulazak Hrvatske u Europsku uniju, doveo u središte pozornosti nerazjašnjeno pitanje o zločinima UDBA, bivše jugoslavenske komunističke tajne policije.
Spor između dvaju glavnih gradova o izručenju Josipa Perkovića – čemu se službena Hrvatska snažno protivi – donošenjem posebnog zakona u njegovo ime. Ovaj pojedinac, koji još uvijek svoje stare dane mirno provodi u Hrvatsko , sudjelovao je, vrlo vjerojatno, u pripremi i planiranju ubojstva Stjepana Đurekovića, političkog emigranta, kojeg je divljački ubila hrpa pristaša jugoslavenskog režima 28. srpnja 1983 u predgrađu Münchena.
Gledana 45 godina od strane hrvatskog iseljeništva i nacionalista kao noćna mora ,zlokobna“ UDBA se uspjela ušuljati tijekom nedavnog rata za oslobođenje Hrvatske (1991 – 1995), a preživjela je i promjenu režima. Dali su potporu prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, kako bi izbjegli lustraciju. Ministarstva, Sabor, mediji, gospodarstvo, uprava, diplomacija – rijetka su javna područja gdje su ti bivši suradnici UDBA-e ne drže glavne pozicije.
Primjerice, u nedavnom članku ( 10. lipnja 2013 ), Daily Mail piše o iznenađujući imenovanju hrvatskog političara Nevena Mimice, kao europskog povjerenika. U spomenutom članku Mimica je opisan kao bivši pripadnik jugoslavenske tajne policije. Uz mjesečnu plaću od 20.000 eura, gospodin Mimica je postao najplaćeniji službenik u hrvatskoj povijesti. To ujedno objašnjava zašto je sadašnja vlada, sastavljena od starih komunista i mlađih ” liberalnih ” potomaka, zaštitila svog starog prijatelja od njemačkih vlasti.
Nastala 1946. u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova, jugoslavenska komunistička tajna služba, UDBA, zamišljena je kao Protuobavještajna agencija i politička policija, što je pak bila njezina daleko najvažnija zadaća. UDBA se sastojala od četiri glavna sektora, odnosno Uprave (“unutarnji neprijatelj”, “neprijateljska emigracija”, “strane obavještajne službe “, “praćenje i prisluškivanje“). U UDBA-i je bilo zaposleno stotine agenata, analitičara, i suradnika, kao i tisuće informatora. Osnovana je gusta zavjerenička mreža, koja je djelovala u različitim regionalnim centrima u bivšoj Jugoslaviji, bila je aktivna u svim gradovima i selima u svakoj od nekadašnjih jugoslavenskih republika. Cijeli špijunski aparat je pratila nacionalna Uprava Udba-e sa sjedištem u Beogradu, glavnom gradu bivše Jugoslavije. Za razliku od mnogih drugih komunističkih zemalja, republički centri UDBA-e centara u bivšoj Jugoslaviji uživali su visoki stupanj autonomije, a svakim se centrom upravljalo iz svog područja. Međutim, drugi dio bio je zadužen i za zapošljavanje tajnih agenata u inozemstvu.
Djelatnici 2. Uprave UDBA-e uglavnom su za svoje mete dobili tadašnje hrvatske emigrante u inozemstvu. Općenito, osim nekih izoliranih slučajeva, obrazovna razina tih agenata bio je relativno niska , što ne znači da u praksi nisu bili lukaviji i dovoljno zlonamjerni. Što se tiče hrvatske emigracije, UDBA je uspjela provesti najmanje 68 ili 69 likvidacija, pet otmica čije žrtve su kasnije pogubljene, 23 pokušaja ubojstava (s nekoliko slučajeva teško ozlijeđenih žrtava), 4 otmice čije žrtve su preživjele i dva pokušaja otmice.
Uprava koja je bila zadužena za “unutarnje” neprijatelje imala je bolje educirano osoblje, zahvaljujući tadašnjim jugoslavenskim vlastima čija je paranoja bila toliko velika da je moguće agente i doušnike „vidjela“ u raznim ministarstvima, među svećenstvom, pa je stoga svoje suradnike tražila među članovima komunističke partije, tisku, među radio i TV novinarima, sucima, odvjetnicima, učiteljima i komercijalnim menadžerima. Sveukupno, a s obzirom opsega svoje velike mreže, UDBA je postala okosnica jugoslavenske federacije i njena komunističkog režima. Svatko se bojao UDBA-ine sveprisutnosti i njenih iznimno brutalnih postupaka.
Gangsterske metode
Ako se može priznati da je prikupljanje političkih, vojnih i ekonomskih podataka potrebno u nastojanju da zaštiti državu i na taj način donese neke prednosti u sigurnosti svojih građana, špijuniranje svojih sunarodnjaka, nečovječno postupanje i ubojstva, trebali bi biti okarakterizirani kao gangsterske metode i čin čistog divljaštva. Za gotovo pedeset godina ( 1946-1990 ), upravo je to bila težišna aktivnost jugoslavenske Udbe i njezinih agenata.
Zatvaranja, premlaćivanja i razne zloupotrebe ovlasti su tipični primjeri svakodnevnih aktivnosti jugoslavenske UDBA-e. Na primjer, Ivan Gabelica (student prava, a kasnije odvjetnik) je uhićen 1965 . On je u pritvoru zadržan 45 dana s lisicama na rukama, što je za posljedicu imalo ozbiljne ozlijede ruku i uzrokovalo mu trajne hendikepe. Godine 1980., mladi student Ernst Brajder je umro pod “misterioznim okolnostima”, dok je u Zagrebu bio pritvoren od strane Udbe. To se dogodilo prešutnim dogovorom jugoslavenskih državnih odvjetnika i sudaca koji su „zažmirili“ u ovom slučaju. S druge strane, i unatoč svim naporima, UDBA nije mogla biti prisutna svugdje i u svako vrijeme.
II. odjel UDBA-e zadužen za borbu protiv “neprijateljskih emigranata” primjenjivao je još gore metode, a nije oklijevao posegnuti ni za “posebnim” operacijama, odnosno ubojstvima. Njihova aktivnost vođena je na temelju podmićivanja i manipuliranjima običnim kriminalcima (prijeteći im, ili obećavajući im smanjenja kazni), preko izrade lažnih dokumenata i najzloglasnijih ucjena, što je imalo za posljedicu angažiranja naivnih građana u samoubilačkim akcijama, bez obzira jesu li djela iskorištena za ucjenu ikad počinili ili nisu. Ukratko, drugi odjel, koji je vodio Josip Perković – bio je prilično jednostavno organizirana kriminala agencija.
Aktivnosti UDBA-e uspjele su u hrvatskoj dijaspori probuditi paranoju i psihozu, koja je imala za cilj spriječiti pokretanje bilo kakvih akcija protiv jugoslavenskih vlasti . Takvim akcijama UDBA-a je također uspjela u podrivanju ugleda hrvatskog iseljeništva, prikazujući ih kao ” teroriste” u zemljama domaćinima. Na primjer, poznat slučaj dogodio se u Australiji gdje je , kao rezultat akcija UDBA-inih medijskih manipulacija, šest mladih Hrvata (“Hrvatska šestorka” ) završila iza rešetaka na 15 godina.
Osim ove zastrašujuće slike UDBE, vrijedno je spomenuti da je jugoslavenski režim donio neka pravila za sigurnosne službe. Članak XVI. ovih pravila propisivao je da su njezini agenti dužni “poštovati slobodnu volju, humanizam, slobodu i prava građana”. Cinizam i licemjerje koje oduzima dah.
Neobična okrutnost
Promatrajući veliki popis zločina i posebice ubojstava koje su agenti UDBA-e počinili u inozemstvu, ne može se ne primijetiti i velika količina zlobe koji karakterizira ubojice. Vrlo često hrvatske žrtve su bile izdane od strane prijatelja, a ubojice su ih ubijale bombom, ili im je prerezan vrat, a nekima je čak glava razbijena sjekirom (ovo je zastrašujući način na koji je likvidiran Jozo Oreč, hrvatski iseljenik, ubijen je u Johannesburgu – Južna Afrika, u prosincu 1977. godine.) U nekoliko navrata , rodbina, pa čak i djeca UDBA-inih ciljeva su sjeckni na komadiće. U kolovozu 1972, kada je Stjepan Ševo ubijen od strane svog “prijatelja” Vinka Sindičića, ubojica Sindičić također je ubio njegovu suprugu i njegovu kćerkicu, Rosemarie , u dobi od devet godina. Iako je osumnjičen da je ubio desetak hrvatskih iseljenika, Sindičić je trenutno bez ikakve kazne i kočoperi se po Hrvatskoj. Usto ima još i pristojnu mirovinu.
Slična priča dogodila se u Chicagu, u lipnju 1977., kada je UDBA likvidirala srpskog emigranta Dragišu Kašikovića. Kašiković je tada zadobio 64 ubodne rane, a njegova pokćerku (9 godina), dobila je 58 uboda nožem.
Ta je okrutnost bila vjerojatno zbog činjenice da je u cilju provedbe “napadačke operacije”, UDBA često angažirala kriminalce i psihopate. Takva taktika je imala dvostruku korist: prvo, krvnik bi bio potpuno beskrupulozan i, u slučaju da je uhvaćen, nemoguće bi bilo dokazati da je imao bilo kakve veze s jugoslavenskom službom sigurnosti. Nakon što bi počinili zločin, većina ubojica vratila bi se u Jugoslaviju gdje su bili amnestirani, primili novac ili bi postali vlasnici noćnih klubova i restorana na Jadranu. Neki od tih ubojica su vjerojatno još uvijek živi…
Vrijeme hladnog rata
Zamagljujući svoje tragove nakon počinjenog ubojstva, UDBA je uvijek vodila računa da ostavi određene dokaze, putem kojih će kasnije potkrijepiti svoju tezu o “unutarnjim razračunavanjima među hrvatskim iseljeništvom“. Dobro obaviješteni od strane svojih agenata o manjim incidentima i svađama koje su se događale među iseljeničkim skupinama, Udba je često znala, a ako je bilo potrebno i sama podsticala, što je za posljedicu imalo stvaranje međusobnog nepovjerenja među iseljeništvom.
Nakon što je ubojstvo bilo obavljeno, lokalna policijska istraga brzo bi na temelju podmetnutih dokaza utvrdila kako „izgleda kao da je došlo do obračuna među iseljeničkim skupinama“, što je za posljedicu imalo dalje narušavanje povjerenja među iseljeništvom ali i sigurno izvlačenje ubojice.
Očito je da takav manevar UDBA-e nije mogao zavesti istinske stručnjake na duže vrijeme, ali je bilo dosta namjerne naivnosti u zemljama domaćinima. Na žalost, većina zapadnih zemalja imala je dovoljno razloga za nespremnost istraživanja zločina počinjenih od strane jugoslavenske UDBA-e, jer zbog geopolitičkih razloga “nesvrstana” Jugoslavija u tim je zemljama imala poseban tretman.
Ponekad je to “neznanje” znalo otići toliko daleko da su sigurnosne službe zemalja domaćina pokazivale čudnu „kratkovidnost“ prema hrvatskom iseljeništvu. Zahvaljujući UDBA-nim spletkama, sigurnosni aparati zemalja su često znali privesti pravdi nevine osobe, a ne UDBA-ine ubojice. U slučaju Đureković, što je stvarno čudno, trebalo je proći skoro trideset godina da bi njemačka savezna policija, BKA, pokazala interes za uhićenjem Josipa Perkovića…
Kada je u pitanju Francuska, čudno je da ni jedno UDBA-ino ubojstvo ili otmica hrvatskog emigranta još uvijek nisu riješeni. Na primjer, 17. listopada 1978. hrvatski novinar Bruno Bušić je ubijen u Parizu, a francuska policija nikada nije identificirala niti uhitila počinitelja ovog kaznenog djela. Kasnije je postalo poznato da je za pripremu ove operacije bilo angažirano nekoliko agenata i doušnike koji su došli u Pariz, zajedno s nekoliko visokih časnika Udbe (najmanje tri šefa regionalnih ureda, nekoliko nacionalnih rukovoditelja i jedan ili dva federalna šefa). Čini se nevjerojatnim da je ova neobična operacija, uključujući dolazak i odlazak, mogla proći bez znanja ugledne francuske protuobavještajne agencije DST.
Jedan američki obavještajni stručnjak je nedavno primijetio: “Tito je imovina na Zapadu, tako su zločini UDBA-e najčešće bili ignorirani (…) Za vrijeme Hladnog rata, UDBA je ubila više ljudi na Zapadu nego tajne službe SSSR-a, ali ona je dobila vrlo malo pažnje u zapadnim medijima”.
Zločine treba kažnjavati
Smrdljivi duhovi UDBA i druge Jugoslavije, s plaštom i bodežom, još su uvijek prisutni u Hrvatskoj. Dvadeset godina nakon proglašenja neovisnosti deseci bivših UDBA-ša nisu odgovarali za počinjene zločine. Oni su čak zadržali važne pozicije u vlasti ili su ih prenijeti na svoje potomstvo. Većina ubojica danas u Hrvatskoj živi u udobnog materijalnoj situaciji, ne proganja ih policija i mirno uživaju u svome nepoštenju i stečenom bogatstvu.
Neki od njih su se odlučili skrasiti u Francuskoj gdje provode bezbrižne dane pod palmama na rivijeri. Javno optuženi u Hrvatskoj za sudjelovanje u pet ili šest ubojstava emigranata u ime UDBE, braća J., zvani ” Šimun” (ili ” Šime “) i “Đorđe”, dobivaju francusko državljanstvo, a njihov predmet je stupio u zastaru, što im jamči sigurnost.
Naravno, nacionalno pomirenje je potrebno, ali će biti vrlo pogrešno nastaviti živjeti u vjerovanju da će kolektivna amnezija i nekažnjavanje najtežih zločina rezultirati bilo čim dobrim. Anglosaksonci vole reći da se “zločin ne isplati”. Međutim, s Perkovićem, Sindičićem i ostatkom te komunističke skupine, Hrvatska trenutačno dokazuje suprotno!
Christophe Dolbeau/ theoccidentalobserver.net
Christophe Dolbeau stručnjak je za revolucije i špijunažu, a autor je i mnogih knjiga koje se bave komunističkim zločinima i sudbinom istočne Europe tijekom takozvanog hladnog rata. Autor je Petit dictionnaire des otpori nationales à l’Est de l’ Europe (1917-1989): Face au bolchevisme (Arctic , 2006) i La Guerre d’ Espagne (Atelier Fol’fer , 2010).
hrsvijet.net
