Neka prestane poticanje straha od Hrvatske vojske u vlastitoj zemlji
Zašto nas se truje s obmanom da je vojska identifikacija samo za ratno djelovanje, kad su Oružane snage spremne pomoći u svakoj društvenoj potrebi?
Opravdavati zakašnjelu ili (negdje i) nepostojeću aktivnost najviših državnih obrambeno-sigurnosnih službi u pravovremenom gašenju, odnosno širenju požara na području Splita, za ljude koji su sve osobno iskusili i proživjeli, ponižavajuće je i neprimjereno. A svoditi sve tek na površno, trenutno političko nadmetanje u tome tko je što i kad trebao odgovorno, jasno i glasno reći, ne pomaže realnom sagledavanju stvarnosti i prevenciji, ne dao Bog takvih razmjera, neke buduće situacije.
Smatram da se dublji korijen krije iza kolebljivog (ne)pozivanja Hrvatske vojske na protupožarnu intervenciju u Split. U djelokrugu i opisu posla vojske jest pomagati kod elementarnih prirodnih nepogoda. I to je stavka u sustavu njene temeljne službe, čuvati teritorijalni integritet države.
U zadnje vrijeme u Hrvatskoj, među narod, i to zanimljivo, s visoke državne, sistemske razine, (uz podršku svijeta udruga) širi se nelagoda od prisutnosti Hrvatske vojske na našem području u nekoj neregularnoj i situaciji ugroze. Štoviše, zazire se od mogućnosti uopće viđenja, prizora hrvatskog vojnika uz hrvatsku granicu ili u nekoj intervenciji među sektorom civila, kako se to prihvatljivo provuklo i formuliralo. Gradi se, podiže zazor od vlastite, treba još i naglasiti, dokazano i potvrđeno pobjedničke i požrtvovne Hrvatske vojske.
Taj je fenomen tim više neshvatljiv i nakaradniji, kad i ako se zna da su baš trenutne, živuće (doduše i umirovljene) generacije ovog naraštaja Hrvatske vojske, u svjetskoj izolaciji i napuštenosti ishodile državotvornu samostalnost i pobjedu u srazu s nadmoćnijim agresorom Srba iz Hrvatske i Srbije i JNA.
Otkud ta degenerativna produkcija zaziranja i distance od sigurne, također i u miru oslobađajuće, osposobljene, profesionalne aktivnosti hrvatskog vojnika?
… Koji je svome narodu nadljudskim naporima 1990.-ih godina pokazao kako se živi osjećaj za dom, domovinu, a nadasve čovjeka!? Nije li iritantno i frustrirajuće da se pred hrvatski narod stavlja mreža i aktivni otklon da im se slučajno ne približi, sad već novi, mladi, domaći, obrambeni, ne tuđi, rušilački i osvajački – nego hrvatski – vojnik!?
Zaključak tj. ‘odluku’ u koordinaciji krovne Državne uprave za zaštitu i spašavanje i glavnog vatrogasnog zapovjednika RH da se vojska ne pošalje Splitu u pomoć prijepodne tog požarnog ponedjeljka 17. srpnja 2017. g., iako su, prema procjeni ministra Damira Krstičevića vojnici već bili ‘dignuti’ i u pripremi, vidim u tom kontekstu. Nalogodavci koji bi trebali biti sposobni procijeniti i u slučaju zatajenja akcije predvidjeti opseg nepogode, valjda su mislili da bi prizor hrvatskog vojnika u splitskoj okolici i rubnim kvartovima velikog hrvatskog grada, unio dodatni strah i značio militarizaciju vatrom životno ugroženih ljudi. O zemljištu, maslinicima, bogatstvu prirodnog okruženja i imovini da ne govorimo.
Izjava hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da je Hrvatska vojska trebala prije izaći na teren njen je stav, ali, što je još važnije – to je i glas splitskog domaćeg naroda koji se s užasom te pošasti požrtvovno suočio i uspješno je savladao. To su mi u osobnom kontaktu potvrdili i moji splitski prijatelji. A među njima su i oni koji nisu u tradicionalnom poimanju domoljublja nastrojeni. Tema sigurnosti jest i treba biti univerzalna, bez obzira na stranačke politike. Vojska je sigurnosno integrativni faktor jednog naroda. Razum i ljudski instinkt Splićana već i prijepodne, a kamoli u rano poslijepodne tog ponedjeljka, među sobom je alarmirao i govorio: ‘Što se čeka, ovo je već bilo za pozvati vojsku!?’. Oni su tako govorili u osjećaju i nagonu za spas golog života. No to je glas i vapaj amatera koji nisu u poziciji odlučivanja i naređivanja, a na djelu su se pokazali jači od za požare nadležnih zapovjednih profesionalaca. Uz svaku i neizmjernu pohvalu i zahvalu hrvatskim vatrogascima.
Temeljno poslanje i poziv vojnika je služiti zemlji i narodu. Vojska je znak čega? Sigurnosti. Postupa kako? Sa sigurnošću, jer je tome poučena. Vojska je jamac sigurnosti. Ali ne! U Hrvatskoj se na prisutnost vojske počelo gledati kao na vlastitom narodu neprijateljsku silu, koja uznemiruje osjećaje građana i miriše na barut.
Ne znam koji to čovjek u teškim i izvanrednim situacijama ne može mirno zaspati, kako tako se opustiti, osim u situaciji kad zna da ga čuva, brani, štiti – vojnik. No u Hrvatskoj je došlo do inverzije i oksimorona. Da je Hrvatska vojska, svestrano osposobljena služba sigurnosti osobito i baš u izvanrednim okolnostima, postala znak nesigurnosti. Stvara se animozitet prema samoj vizualnoj očiglednosti vojske. Pa se i na splitskom požarištu pokazalo da je nečija (neispravna) percepcija nadvladala realne potrebe i u ime navodne sigurnosti, istu ugrozila.
Kad je to konkretno radikalno naizvan i u inficiranju društva počelo?
Osuda i protivljenje angažiranju Hrvatske vojske bilo je u slučaju nekontroliranog prolaza migranata kroz Hrvatsku prije nepune dvije godine. Zanimljivo, ne i čudno, i tada je meta napada bila hrvatska predsjednica Grabar Kitarović, koja je, jedina od državnih dužnosnika na vlasti, izrazila stav da hrvatske oružane snage imaju tehničke i druge mogućnosti za čvrsti nadzor granice i preusmjeravanje migranata prema legalnim prijelazima. Čak su i Slovenci bili procijenili i učinili da njihova vojska u migrantskoj krizi treba biti i bude na granicama.
U toj je situaciji tadašnji predsjednik Vlade Zoran Milanović vojsku povezao isključivo s ratnim djelovanjem, pustivši ”krik” kojeg do danas, vidim ga i u splitskom slučaju, osjećamo. Njegove poruke glede angažmana Hrvatske vojske paradigmatske su i za ovu zadnju veliku utaju u detekciji mogućih razmjera splitskog požarišta.
Milanović je tada rekao i u nasljeđe nam ostavio ovo: ‘Nećemo slati vojsku na granice, to bi značilo ubijanje ljudi. Nemojmo se igrati s time… Mali je korak od vojske na granicama do vojske na ulicama. Hrvatsku nitko ne napada, goloruki su problem cijele Europe i neće ga riješiti fetiš da se na granicu izvede nekoliko tisuća vojnika. Kako bi oni trebali raditi? Pucati po ljudima ili pomagati, što već rade (dakle, vojnici već jesu pomagali, (a što je mislila predsjednica), ali o tome se šuti i ne govori javno, op.a.). Ideja s vojskom na granicama je stara priča, nerazrađena fiks ideja ljudi koji su fascinirani uniformama i koji bi sutra vojsku izveli na ulice. Problem neće riješiti fetiš prema uniformama. Zna se kako djeluje vojska – u ratu brani neovisnost, njihov je posao da pucaju i ljude liše života. Naši vojnici su vojna aristokracija i ne treba ih trošiti na to’. Uh…
Ne napušta me dojam da je kvalifikacija angažmana Hrvatske vojske kao ‘fetiša i fiks ideje ljudi fasciniranih uniformama’ bila misao vodilja odgovornih pojedinaca DUZS-a i vatrogastva. Stvarnosti nedorasli, ideološki indoktrinirani, svome narodu vlastitu vojsku prikazuju kao ugrozu koja dodatno ražaruje civilne napetosti i društvenu vatru. Milanovića su tada podržali centri za mir, mirovne studije i ljudska prava, koji su u otporu militarizaciji društva pitali: ‘Tko nas napada? Od koga se branimo? Zar smo u ratu?’.
Svašta sam se naslušala o bivšoj državi, ali nikad od ljevičara i sadašnjih mirovnjaka, koji postadoše militantniji od profi-ratnika, kojima je mir za njihova upozorenja osigurala obrana hrvatskih ratnika, nisam čula da je Jugoslavija bila visoko militarizirana zemlja. A znamo gdje smo sve usput viđali, u kojim prigodama posjećivali kasarne i bili poticani na poštovanje JNA vojnika. Znamo i kako to N u naslovu za nas nije bila narodna, nego krvavo i smrtno neprijateljska armija. Nismo čuli ni da je Maršal u donedavnom nazivu velikog zagrebačkog trga relikt nekadašnjeg visoko militariziranog društva. Ne. Tito je s tom titulom desetljećima poslije osloboditelj naroda.
Vlasti su nakon 2000. g. sustavno potkopavali i slabili vojni sustav iznutra, ”eliminacijom” u Domovinskom ratu stasalog pobjedničkog i domoljubno osviještenog zapovjednog kadra. Kad se tome pridruže spomenute Milanovićeve izjave (čiji duh čuvaju sadašnji nalogodavci na pozicijama iz vremena njegove politike), tako su se urezale u javno postupanje da poput hobotnice puštaju crnilo koje je i sad osjetno i vidljivo. Interni postupci degradacije vojske prerasli su u eksterne, dojam postaje fakt, interpretacija političkog gubitnika se nametnula kao sveobuhvatno uvjerenje. Uglavnom, u javnost, među narod, prenose se postupci u prilog vojsci sa strane, na umjetne poligone, nešto kao ”Crkvu u sakristiju”.
Požar u Splitu nije bio uobičajena i slučajna stihija, ali su ga stihijski čudesno i domišljato, kao najčvršće organizirani sustav, obranili obični ljudi, građani. Čestitke splitskom gradonačelniku Opari, čovjeku s terena, što je do kraja ustrajao i hrabro argumentirao stav da sustav nije bio spreman, da su institucije zakazale i da su grad, uz iznimno predanje vatrogasaca, obranili tzv. mali ljudi. Skupu su i veliku cijenu Split i okolica platili, kako bi cijela Hrvatska opet i još jednom vidjela, da se hrvatski narod uvijek iznova, najdublje ganutljivo i potresno, do suza solidarno, emotivno i sebedarno, zna i može (sam) obraniti. Drugo krilo koje podržava taj nadljudski angažman i čudesno bacanje u vatru hrvatskih građana sklopljene su ruke i molitva, Božji pogled koji je i ovaj put pokazao ‘S vama sam i kad vas vaši vođe i odgovorni ne osjećaju i ne dožive’.
I ne manje važno
Spora procjena nadležnih, čiji je epilog opožarena splitska okolica veličine grada Rijeke, dolazi iz istog stranačkog miljea. Oni koji vladajućima prigovaraju revanšizam, znaju da je Slavko Tucaković, glavni hrvatski vatrogasni zapovjednik, na čiji se nalog, drugi u nizu, hrvatska vojska aktivira, SDP-ov kadar. Valjda se i njemu urezala Milanovićeva dosjetka o fetišu i fiksaciji vojnim uniformama.
A u vladajućem HDZ-u neosviještenima, koji misle da je Državna uprava za zaštitu i spašavanje jedna u nizu perifernih službi, tek čep i zapećak koji je dovoljno nekritički (po)staviti, svejedno kojim profilom i kakvim mentalitetom kadra, ravnatelj te službe Dragan Lozančić, bivši ravnatelj SOA-e, pokazao je odlučnost i sposobnost predviđanja kako postupati i štititi ljude u egzistencijalnoj ugrozi koja nije špijunska i konspirativna, nego očigledna i javna. Kakva je poruka takvim imenovanjem poslana? Da je to služba koju je dovoljno ”zakrpati” osobom kojoj je na nekom drugom mjestu, i to po nalogu hrvatske predsjednice, uskraćeno povjerenje. Tko ne uspije na svom prvom položaju, Državna uprava za zaštitu i spašavanje, čije učinke ljudi najkonkretnije izvanredno dožive, dostojna je zamjena i bezopasna rezerva za dokazivanje.
‘Sigurnost mora biti organizirana’, grmio je pred zapovjednicima nakon Oluje general Ante Gotovina, koji je s ostalim generalima imao sve predispozicije biti umirovljen, čim je javno i u korijenu apelirao da se prestane s degradacijom i kriminalizacijom Domovinskog rata te vrijeđanjem i omalovažavanjem Hrvatske vojske. Među umirovljenima te 2000. g. od strane, odbojno zvuči, ali po službi pripadajuće mu titule, vrhovnog zapovjednika Stipe Mesića, bio je i sadašnji ministar Damir Krstičević. U novoj strategiji nacionalne sigurnosti, Krstičević ističe da je ‘potrebno i partnerstvo za sigurnost’. Koban test, splitski požari, pokazali su kako izgleda sinergijska realizacija sigurnosti s nepouzdanim partnerima, a na poziciji su odlučivanja, u pojedinim državnim službama i institucijama.
Zašto nas se truje s obmanom da je vojska identifikacija samo za ratno djelovanje, kad su Oružane snage spremne pomoći u svakoj društvenoj potrebi, što su učinili i kod slavonskih poplava. Vojska je pozvana koristiti svoje resurse za civilne namjene i pomagati kvalitetniji život lokalne zajednice. Dotle da su u Kninu nedavno uredili dječja igrališta u sklopu više vrtića i područje oko njih: ograde, travnate površine, betonske zidiće.
Uskoro će središnja petokolovoška proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja. Uopće, Dan kad se ponosno veliča i slavi Hrvatska vojska. Poštovanje hrvatskih vojnika i oružanih snaga treba biti državnički konkretno. Znači dati im povjerenje i povjeravati zadaće koje se drugačijeg karaktera nameću u miru; a ne memoarski spomeničko i govornički epsko.
Ne govori se o militarizaciji društva kad vidimo prizore svečanih prisega novih naraštaja ročnika, obljetničke svečane smotre Zbora narodne garde i druga postrojavanja. Kao da je vojska za pokazivanje na izložbi i defiliranje kad nema opasnosti. Sve je dobro dok ostaju u dvorištima svojih vojarni, izolirani od naroda, u ne-doticaju s ljudima.
Ministar Krstičević želi i promiče politiku približavanja Hrvatske vojske hrvatskom narodu. U tom cilju je i baš njegova inicijativa novootvorenih vojarni u hrvatskim gradovima (Sinj, Vukovar, Varaždin, Ploče), kako bi u slučajevima bilo kakve ugroze stanovništva, oružane snage brže mogle reagirati, funkcionalnije teritorijalno raspoređene u domovini. Sposobnost i snaga vojske ima važnost ne za neku apstraktnu nacionalnu sigurnost, samo na međudržavnoj i globalnoj razini, nego i za konkretnu svakodnevicu hrvatskog čovjeka. Pogotovo kad je elementarno ugrožena.
Oslobodimo se nametnute i izopačene interpretacije poslanja Hrvatske vojske, koja dovodi u pitanje legitimitet države da Oružane snage RH organiziraju i građanima pružaju javne usluge. Obrana je, uz policiju i obavještajne službe, temeljna funkcija svake demokratske države, koja treba jamčiti sigurnost ustavnog poretka i građana.
Politikanti i stvarni uzurpatori mira u Hrvatskoj (a to nisu Oružane snage RH) i požare u Splitu koriste za poticati konfrontaciju zašto se kupuju ratni zrakoplovi, a ne vatrogasna oprema, oboje potrebni? Kao da jedno isključuje drugo. Tako govore stvarni društveni piromani i nalogodavci koji ne znaju računati, ma uopće pomisliti, na moguće faktore iznenađenja, koji umiju prepoznati kretanje i (ne)predvidljivost ugroze teritorija, zemlje i naroda.
Izraelci u znak zadivljene zahvalnosti snimaju video o profesionalnosti pilota hrvatskih kanadera, njihovom vrhunskom doprinosu obrani i hrabrom gašenju tamošnjih požara. Na svjetskim vojnim učilištima za paradigmatski primjer, što ima vrijednost kvalitete, trajnosti, za budućnost, uče se zakonitosti oslobađajućih hrvatskih vojnih akcija u Domovinskom ratu. Istovremeno se u Hrvatskoj takve želi prikazati kao fetiš i fiksaciju za povijesnu ropotarnicu.
Reakcija baze u splitskim požarima još jednom je pokazala nadmoć nadljudskog angažmana, snagu duha i pobjedu zajedništva ljudi, čija žrtva nemoguće čini mogućim, pustošenju i smrti postavlja granice. Vrijeme je da i državni i politički sustav prestanu postavljati granice legitimnim zadaćama i dužnostima Oružanih snaga Republike Hrvatske u miru. Ako je netko postao političar misleći prvenstveno na sebe i svoju zaštitu, vojnik prolazi obuku i potpisuje spremnost misleći na narod i kako spasiti druge.
Nadajmo se doživjeti konkretnu provedbu ove nedavne poruke ministra obrane Damira Krstičevića: ‘Hrvatska pobjednička vojska je u kontinuitetu jamac sigurnosti, stabilnosti i slobode hrvatskog čovjeka. Napuštamo koncept putujuće vojske jer vojska u 21. stoljeću ne smije biti u šumama. Hrvatskoj vojsci je mjesto tamo gdje je uvijek bila – uz hrvatski narod!’
